FYI.

This story is over 5 years old.

politika

Rat na Kosovu 20 godina kasnije - sećanja reporterke

U selu Prekaze je 7. marta 1998. godine ubijeno preko 50 članova porodice Jašari i taj događaj smatra se početkom rata na Kosovu.
Foto: Privatna arhiva Aleksandra Vasovića

Malo ko je početkom 1998. godine i na Kosovu a naročito u Srbiji znao ko je Adem Jašari. Legenda o njemu nastaje tek kada je u akciji policije, koja je trajala od 5. do 7. marta, ubijen u svojoj kući zajedno sa preko 50 članova porodice. Albancima tada postaje heroj otpora i ustanka a Srbima terorista koji je nekoliko dana pre toga učestvovao ubistvu četvorice policajaca u Drenici. U hronikama Kosova, ubistvo porodice Jašari u Prekazama označava početak oružanog sukoba između policijskih (i parapolicijskih) snaga Srbije i Oslobodilačke vojske Kosova (OVK).

Reklame

Tog marta 1998. godine u Srbiji Slobodana Miloševića ubistvo Jašarija i brojnih civila i dece iz njegove porodice nije bila vest koja je slutila da će nastati pravi rat a zatim i NATO bombradovanje godinu dana kasnije. Jašari je bio samo jedan od „šiptarskih terorista“, neprijatelja koji godinama žele samo Republiku Kosovo, spremni da se dignu i na oružje.

Na Kosovu je, međutim, mesecima unazad bilo jasno da je nenasilna politika lidera Demokratskog saveza Kosova Ibrahima Rugove na izmaku i da je nova generacija Albanaca spremna da se za svoje ciljeve bori drugačije.

Sa studentskih demonstracija u OVK

Pre nego što sam počela da radim na Radiju B92, često sam odlazila na Kosovo. Imala sam brojne prijatelje među novinarima i lokalnim Srbima i Albancima. Onog trenutka kada smo u jesen 1997. u redakciji čuli da albanski studenti pripremaju demonstracije bila sam na putu ka Prištini, unapred svesna da se događa nešto nesvakidašnje.

Poslednje velike demonstracije Albanaca na Kosovu bile su 1989.godine. Od tada im je bilo zabranjeno javno okupljanje a otpor prema režimu Slobodana Miloševića rezultirao je time što su bili najpre isterani a zatim i sami izašli iz državnih institucija, od bolnica do pokrajinskog parlamenta.

U takvim okolnostima odrastala je cela jedna generacija mladih Albanaca koja je osim osnovne škole, od ranih devedesetih, svoje obrazovanje sticala u učionicama u privatnim kućama. Paralelni sistem obrazovanja nije priznavao školske programe Srbije. U septembru 1996. su predsednik Srbije Milošević i lider kosovskih Albanaca Ibrahim Rugova potpisali sporazum o školstvu na Kosovu, koji nikada nije primenjen. Tog 1. oktobra 1997. studenti predvođeni Bujarom Dugolijem i Aljbinom Kurtijem su protiv takve politike organizovali masovni protest u prištinskom naselju Velanija gde je bio veliki broj njihovih “fakulteta”.

Reklame

Sećam se da sam među njima u prvi mah imala sličan osećaj kao i među beogradskim studentima koji su nekoliko meseci pre toga šetali prostestujući protiv Miloševića. Borbeni, veseli, prkosni, otvoreni za razgovor pričali su mi kako im je dosta Rugovinog mirotvorstva i kako su spremni za „šumu“ i bitku za drugačiji život u nezavisnom Kosovu. Mnogi od njih će nekoliko meseci kasnije zaista i biti među borcima OVK, a jedan od njihovih lidera, Aljbin Kurti će postati saradnik Adema Demaćija političkog lidera OVK, a danas je lider parlamentarne stranke Samoopredeljenje.

Sećam se i da sam po povratku u Beograd svima govorila kako će biti rata i dobijala odgovor: „Ma nemoguće. Dosta je bilo sa Hrvatskom i Bosnom. Neće dati Zapad bilo kakav sukob posle Dejtona“.

Foto: Privatna arhiva Aleksandra Vasovića

Službe i prijatelji

Posle ubistva porodice Jašari u Prekazama, pa sve do NATO bombardovanja godinu dana kasnije, Radio B92 je imao stalne izveštače sa Kosova. Smenjivali smo se Daniel Bukumirović, Miloš Milić, Aleksandar Vasović i ja. Iznajmili smo stan nedaleko od hotela Grand gde je bio Medija centar, okupljalište brojnih svetskih i domaćih medija koji će tokom narednih godinu dana svakodnevno slati vesti sa kosovskog ratišta.

Radio B92 je bio poznat na Kosovu po svom antiratnom i nezavisnom izveštavanju i iz sukoba u Hrvatskoj i Bosni. Priština je (bio) mali grad, svi smo se znali i prepoznavali. Nikada nisam uspela da stignem do nekog iz policije ili vojske, ali za divno čudo, u lokalnom SPS-u su meni i kolegama bila “otvorena vrata”. Pretpostavljam da su poštovali što smo tu, prisutni, na terenu i bili su spremni da izađu u susret kad zatreba.

Reklame

Ratno izveštavanje je sigurno najteži i najdelikatniji novinarski posao. Pokrivali smo obe strane sukoba a teškoća je bila što nismo znali albanski. Svakodnevno sam se nalazila sa kolegama iz lokalnog dnevnog lista Koha Ditore i bliskih medija, razmenjivali smo informacije, oni meni čitali novine, ja njima donosila saopštenja policije koje smo dobijali u Medija centru, jer je Grand, kao “srpsko mesto” za njih bio rizičan teren. Takav primer saradnje i prijateljstva je bio gotovo nemoguć u ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Kako na Kosovu nije bilo klasičnog fronta, svi smo bili na jednom mestu, upućeni jedni na druge, a ako smo ka tome bili otvoreni nastajala su dragocena i iskrena prijateljstva.

Za nas iz srpskih medija je vrlo brzo postalo rizično svako kretanje izvan Prištine. Od proleća 1998, gotovo dve trećine teritorije Kosova bilo je pod kontrolom OVK. Svaki odlazak u Peć, Dečane, Mitrovicu, Gnjilane podrazumevao je opasnost da naletite na naoružane Albance. Postojali su punktovi na kojima je bila policija, gde su po njih nekoliko sedeli okruženi vrećama sa peskom, oprezni kada vide novinare ali puni saveta gde i kako dalje da putujemo, gde su viđeni OVK, kuda se kreću. I pored toga, nekoliko puta mi se desilo da sa kolegama, odlazeći na neka odredišta, naletimo na albanski punkt. Samo nas je pribranost i sreća spasila, te dve stvari su presudne kada uletite u opasnu situaciju.

Reklame

Radonjićko jezero i Mališevo

Najteže su ljudske priče, tragedije. Nije bilo razlike u onome što sam pre toga videla u Hrvatskoj ili Bosni, sve su patnje iste. A pamtim tu sliku iz septembra 1998, iz Đakovice, hotel u čijem su podrumu bile složene stvari ljudi, Srba, Albanaca, Roma, muškaraca i žena, koji su ubijeni a potom bačeni u Radonjićko jezero. Tada je pronađeno njih 34, a rodbina nestalih je došla i pokušala da ih identifikuje. Bilo je tu komada odeće, ženski rajf, šnala, tabakera, ključevi, gumeni opanci, patika… Ta tišina u kojoj su hodali oko ostataka stvari i mučnina od onoga što je ostalo od nečijeg života, delovi žice kojima su ubijeni vezivani, ljudska kosa koja je na njoj ostala – to se ne zaboravlja.

Ne mogu da zaboravim ni putovanje ka Orahovcu gde je nas novinare policija organizovano povela da bi demantovali priču o masovnoj grobnici Albanaca koja se pojavila u nemačkoj štampi. Vozili smo se u novinarskoj "blindi" (blindirani džip koji su obično imali samo veliki strani mediji), na zadnjem sedištu Katarina Subašić koja je izveštavala za Fonet i AFP i ja ulazimo u konvoju u Mališevo koje je u plamenu. I vidimo srpske policajce koji su ugledavši vozila MUP-a izašli na put da nas pozdrave, mašu nam sa tri prsta, neki od njih sa flašama u rukama potpuno nesvesni da brojni strani i domaći novinari uprave beleže njihov zločin. Nekoliko dana pre toga tu su bile borbe, albansko stanovništvo se povuklo a policija je ostala da pali prazne kuće. Nas dve smo svaka sa svoje strane brojale, lupale recke koliko kuća gori, potpuno zgranute onim što gledamo. Lažna masovna grobnica više nije bila vest, svetski mediji su, kao i nas dve, objavili izveštaj o spaljenom Mališevu.

Reklame

Više nije bilo ni policijskih konvoja, a prikupljanje informacija je bila veština koja je svakodnevno stavljala novinare na test profesionalizma. Brojne vesti često nije bilo moguće neposredno proveriti, većina je bila “frizirana” sa koje god strane da su stizale. Retkost je da se baš nađete, kao mi tada u Mališevu, u trenutku kada se nešto događa a ni tada niste sigurni da baš sve vidite.

Pamtim kako smo, sasvim slučajno, nas nekoliko novinara uleteli u unakrsno vatru kod Podujeva. Policija nas je oterala iza nekog zida gde smo presedeli pola dana čekajući da sve prestane i tek po povratku u Prištinu smo saznali da su na nekoliko metara od nas teško povređena dva policajca.

Za razliku od “lovačkih priča” novinara, vesti se u tim situacijama nalaze u pozadini, u razgovoru sa ljudima koji su pobegli sa mesta sukoba, oni vam pričaju kako je nešto i zašto počelo. Samo fotoreporteri i snimatelji moraju da budu na “prvoj liniji”, oni su zbog dobre fotografije ili snimka u najrizičnijem poslu i za mene su heroji ratnog izveštavanja.

Foto: Privatna arhiva Daniela Bukumirovića

Adrenalin

Čudno je kako naučite da se snalazite u ratnoj zoni, u komunikaciji sa ljudima koji vas smatraju “neprijateljem”, u često fizički jako neudobrnim uslovima, u nepoznatim predelima, među ljudima čiji jezik ne razumete i istovremeno izgubite kontakt sa “svojim svetom”. Svaki povratak u Beograd je tada za mene bio neobično stresan. Beogradske teme su mi bile banalne, ćaskanje sa prijateljima dosadno, stalno sam bila na vezi sa kolegama koji su na Kosovu, pratila svaku vest i jedna čekala da se vratim nazad. To je valjda ta adrenalinska zavisnost, želja da budeš prisutan, da vidiš, da se uveriš, svedočiš.

Pamtim neverovatan ritam, tri puta dnevno izveštavanje za dnevnike, ponekad iz sata u sat javljanja u vestima, pokušaji da stigneš i tamo gde je nemoguće. Po ceo dan na nogama, bilo da tragaš za svedokom nekog zločina ili političarima koji treba nešto da saopšte. Sećam se tih srpskih delegacija koje su stalno stizale iz Beograda u Prištinu sa namerom da razgovaraju sa Rugovom iako je bilo jasno da niko od njih ne želi razgovor, strane zvaničnike koji su tu dolazili i prolazili, Račka, zatim priprema za mirovnu konferenciju u Rambujeu posle koje je bilo jasno da će doći do NATO bombardovanja.

Reklame

Ništa nije smelo da se propusti, a sve je moralo da se proveri jer je u to vreme bila profesionalna bruka poslati pogrešnu ili lažnu vest. Trkala sam se sa svetskim medijima koji su sa neuporedivo većim budžetom i resursima svakodnevno slali vesti sa Kosova. Ja sam, s druge strane, radila za malu radio stanicu, za malobrojne slušaoce koji su u tim izveštajima čuli mnogo toga što nije bilo na RTS-u ili drugim režimskim srpskim glasilima i što ne može da stane u ovaj tekst.

Bagrem

Mnogo puta sam osetila strah, ali nikad kao tih nekoliko dana u Prištini pred bombardovanje. Kosovska verifikaciona misija Vilijema Vokera čiji je mandat bio da nadgleda i razdvaja sukobljene strane se povukla sa Kosova, lider radikala Vojislav Šešelj je izrekao onu čuvenu rečenicu: “Ako dođe do bombardovanja od strane NATO pakta, ako dođe do američke agresije, mi Srbi ćemo prilično stradati ali Albanaca na Kosovu neće biti” i u do tada mirnoj Prištini nastao je haos. U centru Prištine je ubijen policajac a ubrzo potom su goreli albanski kafići. U jednom trenutku sam shvatila da sam potpuna sama u ulazu naše zgrade , komšije Albanci su se iselili na neka bezbednija mesta.

Preselila sam se u Grand koji je bio prepun nabildovanih, kratko ošišanih muškaraca. Dobila sam još jedno upozorenje poznanika iz “službe” da mene, odnosno Radio B92, tretiraju kao strani medij i da neću biti zaštićena. Iz Beograda su mi govorili: “Ma neće biti bombardovanja, to je samo zastrašivanje, Sloba će opet nešto da potpiše”.

U noći uoči bombardovanja su mi iz Beograda javili da je naš urednik Veran Matić uhapšen i da se smesta vratim. Rano ujutro sam krenula za Beograd i na putu ka kući sam čula da su oni kratko ošišani postrojili sve novinare koji nisu iz Prištine, nekim stranim ekipama oduzeli službena kola i isterali ih sa Kosova. Ostala je nekolicina Miloševićevih propagandista, koji su sve vreme imali “poseban tretman”. Iste večeri, dok smo u Beogradu pratili vesti o početku bombardovanja iz Prištine su mi javili da je izgoreo Bagrem, kafana u blizini Granda, koju je držao Fatos. Tu smo mi, nezavisni novinari iz Srbije, imali svoj sto za kojem je uvek bilo mesta za prijatelje Albance. Nije izgoreo od NATO bombe, zapaljen je sa zemlje. Danas na tom mestu nema ni traga da je ikada postojao. POGLEDAJTE VICE FILM: