FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

Ja sam disleksični daltonista u Srbiji

Meni su ti crteži izgledali super, ali samo meni, ostalima su očigledno bili negledjivi. Pa zamislite samo crtež lika koji ne zna boje.
Fotografija: Flickr/Marco Raaphorst

Marko D. Živanović ispričano Urošu Dimitrijeviću

Mogao bih već u prvoj rečenici da napišem kako je živeti sa disleksijom i daltonizmom neverovatno teško i da tu završim sa čitavom daljom razradom ove teme. Ali, šta pa nije teško u Srbiji, tako da ne ostavljam sebi previše prostora za kukumavčenje.

Negde u drugom razredu osnovne škole sam primetio da mi se mrdaju slova. Dok smo radili ćirilicu je i nekako bilo okej, ali kada smo krenuli da učimo latinicu počela je katastrofa. Krenuo bih da čitam i prvo i poslednje slovo mi se pomešaju, kao i slogovi, a kada bih probao da pišem, stalno bih mešao ćirilicu i latinicu.

Reklame

Otišao sam kod oftamologa i posle kraćeg pregleda je ustanovio da meni ništa ne fali, da nemam dioptriju, ali da će mi preventivno dati 05. Ja, balavac tada, nisam imao pojma ni o čemu i mislio sam da bi naočare mogle da pomognu kod skačućih slova. Hm, naravno da ne. Apsolutno nikakvog napretka nije bilo. Vratio sam se u školu i lovio slova po čitanci.

Osnovnu školu sam završavao u rodnom selu i tamo niko nije imao objašnjenje za moje stanje, već su lako izveli jedini njima logički zaključak – da sam jebeno glup. Išao sam na dodatne časove kod učiteljice koja je malo radila sa mnom, ali je ubrzo digla ruke rekavši da sam nepopravljiv. Gotovo, ja sam za njih bio osoba sa posebnim potrebama, iako sam apsolutno sve kapirao i to dosta bolje od ostale dece, ali eto, nisam mogao da čitam i pišem, to je bio moj invaliditet.

Do četvrtog razreda sam imao sve petice tako što sam masirao učiteljicu. Imala je neki fetiš prema deci, ništa seksualno, ali bog da joj dušu prosti i o pokojniku sve najlepše, umrla je čim je otišla u penziju. Verovatno nije mogla bez dece. I masiranja. U svakom slučaju, pomogla mi je da izvučem prosek u ta prva četiri razreda, jer nakon toga postaje zajebanije.

U petom razredu sam maltene zaboravio sva slova, jer sam do tada u potpunosti batalio da pišem. Ali to sam morao da promenim, jer su smanjili toleranciju. Moja bitka sa slovima i brojkama se nastavila. Kada bih pisao sastave, pisao sam kako sam umeo, a oni bi mi davali neku prelaznu ocenu, jer očigledno nisu imali strpljenja da me obaraju i da gube vreme sa mnom avgusta. Matematiku sam bukvalno rešavao u glavi, pa bih na kraju samo napisao rezultat koji nastavnici nisu mogli da ospore, ali zbog nedostatka "postupka", nisam mogao da dobijem peticu.

Reklame

Daltonizam je došao nešto kasnije. Zapravo, nije došao nego sam pod čudnim okolnostima otrkio i tu falinku kod sebe. Kod mene se daltonizam prenosio nasledno i izgleda da zahvati svakog drugog u familiji. Moj deda je bio daltonista, dok moja majka nije, ali to sam sve saznao kasnije jer sam dugo mislio da i ostali ljudi vide boje isto kako ja. Tako sam funkcionisao sve do osmog razreda kada smo imali neku vežbu sa brojevima i bojama. Tada sam provalio da uopšte ne razlikujem nijanse. O, ne, pomislio sam, ne sad i ovo. Je l me zajebavate? Univerzume, Bože, Supermene, ko god da je gore? Šta kog đavola?

Bio sam ubeđen da sa bojama sve funkcioniše okej, ali onda vidim da ne razlikujem sivu od tirkizne, da se mučim između plave i zelene, dok crvenu i žutu vidim jasno, ali zato narandžasta za mene ne postoji. Možda bih ranije prepoznao ovaj poremećaj da je nastavnik likovnog davao pet para za časove, ali nije, njemu je samo bilo bitno kakvo-takvo crtanje, a moje dvojke su opravdavane očiglednim nedostatkom talenta. Mislim, meni su ti crteži izgledali super, ali samo meni, ostalima su očigledno bili negledjivi. Pa zamislite samo crtež lika koji ne zna boje.

Stalno sam vežbao čitanje i pisanje, ali sam se mnogo trošio. Previše. Imao sam notes u kome sam stalno nešto švrljao i vremenom su se žrvljotine oblikovale u reči. Ipak, najviše sam se fokusirao na verbalno učenje. Seo bih u prvu klupu i trudio se što više da zapamtim. Dakle, da prdne nastavnica, ja bih to zapamtio. Ređao sam dvojke i trojke, poboljšao se vremenom i do srednje škole više uopšte nisam čitao, samo sam učio slušajući nastavnike kako predaju, ali više druge učenike kako odgovaraju.

Reklame

Situacija u srednjoj tehničkoj školi je bila slična, ali ipak za nijansu (hehe, nijansu) bolja, jer nisam imao likovno. Ali sam zato imao srpski. Profesor mi je samo iz dobre volje davao dvojku i usmeno sam znao gradivo, ali kada bih počeo da čitam ili pišem, pa to je bilo padanje u nesvest od smeha. Srpski mi je bio problem, ali sam u ostalim predmetima, naročito tehničkim, razbijao. Uspevao sam da vizualizujem sve i da svaki problem rešavam logički i u glavi, uopšte mi nije bila potrebna sveska. Neki profesori su to umeli da cene, a neki nisu.

Ipak, iako mi pri odgovaranju nije bilo neophodno, koliko god sam mogao, trudio sam se da poboljšam čitanje. Morao bih što brže da pročitam rečenicu kako bih "pohvatao slova". Ali takvo naprezanje mi je samo štetilo. Kada je trebalo da se prijavim za Petnicu, čitao sam neki materijal koji je imao baš sitna slova. Ja se tu napregnem, ali kada sam sklonio pogled sa teksta, primetio sam da mi se očni nerv preopteretio. Odjednom sve kreće da se pomera oko mene, samo što nisam pao na zemlju. Sećam se da dve nedelje nisam odlazio u školu, a odlazak u Petnicu je propao.

Kada sam upisao Mašinski fakultet u Nišu, situacija postaje teža jer se ispiti rade pismeno i traju po četiri sata. Ispit sam radio, na blic, ali dopola. Jer ipak sam imao znanje, ali sam pisao izjedna. Ako bi se našle greške, nisam mogao da se obazirem, samo sam pisao. Učio sam iz knjiga, cimao kolege da mi čitaju, odlazio na konsultacije, ali profesori nisu mogli da im posvete dovoljno vremena. Ja uđem i oduzmem im po pola sata.

Reklame

I kako sam dao 27 ispita, pao sam u krevet. Psihički više nisam mogao da izdržim. Pauza mi je bila potrebna, pa sam obnovio godinu. Nekoliko puta. Jebi ga.

U međuvremenu sam nalazio metode za lakše funkcionisanje. Ne mogu da kažem da sam se navikao, jer je nemoguće navići se na ovakav pritisak, ali sam se pomirio sa tim da ne mogu da poboljšam svoje stanje. Plivam nekako. Društvene mreže su mi dosta pomogle, jer sam kroz dopisivanje sa ljudima dosta poboljšao sklapanje rečenice, a i moja devojka, koja studira anglistiku, je imala dovoljno strpljenja da me ispravlja za svaku sitnicu. Tako da makar pričam i kucam dosta razgovetnije. Pisanje olovkom je još uvek natezanje.

Trenutno sa fakultetom vodim bitku da se stvore uslovi da osobe sa disleksijom imaju mogućnost da svaki ispit spremaju pomoću audio materijala. Ili ću to da izguram ili će me izbaciti sa fakulteta. Jer hoću da pomognem ljudima sa sličnim problemima.

A što se tiče daltonizma, tu sam kul. Nosim mahom crnu garderobu, tako da nemam prostora da pogrešim.

Nadam se samo da nikada neću morati da biram između plave i crvene žice na bombi. Stvarno nemam pojma šta bih tada radio.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu