FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

​Kako ljudi sa invaliditetom upražnjavaju seks

„Ako stalno gledaš na svoje ili nečije telo kao na oštećeno, teško je sebe smatrati za seksi osobu."

foto: via TIM ROSE

Tekst je preuzet sa Broadly-a

Za ljude sa invaliditetom, seks i seksualno obrazovanje su i dalje pomalo mrtav ugao. Aktivisti i edukatori rade na tome da to promene.

„U suštini, gura umesto tebe", objašnjava glas sa snimka, dok se čovek prebacuje sa invalidskih kolica na strukturu presvučenu platnom, koja podseća na sklopljenu stolicu za kampovanje. Kada se popne na stolicu, nagoveštavaju mu, jebaće.

Reklame

Naravno, to nije obična stolica. To je Intimni jahač, komad nameštaja dizajniran za seks ljudi sa oštećenjem kičmene moždine (SCI) i drugih oblika nepokretnosti. Snimak uputstva za upotrebu je deo projekta SCI Ontarija za povećanje resursa za ljude sa oštećenjem kičmene moždine, namenjen tome da se na odgovarajući način edukuju o seksu i seksualnosti. Nazvana „Adaptirane seks igrače", ova prezentacija od 42 slajda sadrži informacije o čitavoj plejadi seksualnih pomagala. Navedeni među konvencijalnijim seksualnim priborom nalaze se i vodootporno ćebe na kojem ne ostaju fleke, za one koji imaju problema sa suzdržavanjem, i moćni vibratori, za delove tela gde je osetljivost mala.

Kada si rođen sa invaliditetom, ili si ga stekao kasnije u životu, moraš mnogo da se adaptiraš – moraš ponovo da naučiš kako da obavljaš svakodnevne aktivnosti, ili da naučiš da ih obavljaš na drugačiji način. Za više od 56 miliona Amerikanacakoji imaju neku vrstu invaliditeta, kretanje po svetu postaje proces koji je individualniji, i koji zahteva neprekidnu promenu strategije. Uprkos naporima tokom poslednjih decenija da se omogući ravnopravan pristup javnim mestima, seks i seksualno obrazovanje i dalje su mrtav ugao.

„Bila sam prestrašena da pričam o seksu. Više sam bila zabrinuta da li će iko ikada više poželeti da ima seks sa mnom."

Zapitkivanje o seksu može svakome da bude neprijatno. Ali za ljude sa invaliditetom, to je posebno teško: kada dođe do „razgovora o seksu", roditelji i prosvetni radnici nemaju predstavu kako da odgovaraju na tipična pitanja kao što su, „Kako će telo da mi se promeni u pubertet", ili „Kako da nađem devojku", kada dete ima atipično telo. Onima koji su postali invalidi kasnije u životu, lekari i medicinsko osoblje često ne umeju ili im nije prijatno da odgovaraju na pitanja o emotivnoj intimnosti i seksualnoj funkcionalnosti, kao što su, „Smem li da pitam svog negovatelja da mi pomogne da stavim kondom", ili „Kako da doživim orgazam". Usled nedostatka resursa i informacija, mnogi ljudi sa invaliditetom su prepušteni sami sebi kada su u pitanju seks i intimnost, i u nekim slučajevima jednostavno odlučuju da seksualnost ne može da bude deo njihovih života.

Reklame

Preporučujemo: "Šta možeš u Srbiji kada si u invalidskim kolicima"

Kristina Selindžer je imala 19 godina kada je posle nesreće na fri klajmbingu ostala paralizovana od struka naniže. Tokom četiri sata koliko je spasiocima bilo potrebno da je sa planine odvedu u bolnicu, seća se da se opraštala sa aktivnostima za koje je pretpostavila da više neće moći da obavlja. „Sećam se da sam pomislila da se više nikada neću zabavljati s nekim, jer niko se ne zabavlja sa ljudima sa invaliditetom", kaže ona.

Selindžerova ima „parcijalno" oštećenje kičmene moždine, što znači da ima neki osećaj i može malo da pomera telo ispod abdomena, ali ne mnogo. Selindžerovoj su operisali kičmu par dana posle nesreće, posle čega je usledilo tri meseca intenzivne rehabilitacije. Iako je tokom rehabilitacije ponovo učila sve aspekte svog života, seks i zabavljanje su se retko pominjali. „Sediš tamo odmah posle nesreće i pričaš o bešici i crevima, o tome kako da neguješ kožu, kako da sedaš i ustaješ iz kolica, kako da se oblačiš", kaže ona. „Zašto seks nije na tom spisku? To je aktivnost svakodnevnog života. Svi to radimo. Zašto se plašimo da pričamo o tome?".

Kadar jedne od prezentacija Selindžerove. Fotografija: SCI Ontario

Selindžerova je oklevala da pita socijalne radnike i medicinsko osoblje o seksu, zato što nije bila sigurna kome treba da se obrati, i isprva je bila više usredsređena na propratne efekte svoje povrede. U nekom trenutku joj je jedan socijalni radnik iz njenog tima za rehabilitaciju doneo DVD o seksu nakon oštećenja kičmene moždine. „Bila sam prestrašena da razgovaram o tome", kaže Selindžerova. „Jednostavno nisam bila spremna. Bila sam suviše zauzeta brigom o svojim nogama i životu – nije mi toliko bilo stalo o mehanici seksa koliko o izgledu sopstvenog tela, zabavljanju, o takvim stvarima. Više sam se brinula da li će iko uopšte želeti da ima seks sa mnom".

Reklame

Njena prva invalidska kolica su bila marke Kviki, i Selindžerova se šalila da je to „poslednji 'na brzaka' koji će ikada imati". Deset godina kasnije, radi puno radno vreme u udruženju Oštećenje kičmene moždine Ontario, organizaciji koja se zalaže za poboljšanje usluga i kvaliteta života ljudi sa invaliditetom. Selindžerova osmišljava kurseve preko interneta za ljude sa oštećenjem kičmene moždine, i strasno želi da poboljša seksualno obrazovanje i resurse seksualnog zdravlja za ljude sa invaliditetom. Ključno je doći do samog izvora, kaže ona. „Zvuči očigledno, ali ako želiš da znaš šta ljudi sa invaliditetom žele da znaju o seksu, moraš da ih pitaš", kaže ona. „Najbolji resursi potiču iz iskustava onih kojima su potrebni".

Pamfleti, filmovi na internetu, i obrazovanje uživo koje su Selindžerova i njene kolege osmislili su jasni i jednostavni; da bi stvorili te resurse, metodično i nepristrasno su obradili pitanja koja su im u prošlosti postavljali ljudi za oštećenjem kičmene moždine. U nekim slučajevima, davali su odgovore na pitanja koje su i sami postavljali. „Ne postoji ispravan način da se razgovara o seksu ili seksualnosti", piše u jednom pamfletu upućenom negovateljima da im pomogne u razgovorima sa klijentima o seksu i seksualnom zdravlju. „Saveti koji slede služe samo za to da vas navedu na razmišljanje o tome kako da razgovarate o seksu dok obavljate posao negovatelja. Nisu napisani da bi bili pravila, ili da bi vam nalagali kako to morate da radite". Ovaj individualizovani pristup itekako ima smisla u zajednici ljudi sa invaliditetom.

Reklame

„Odgovori na mnoga od ovih pitanja će se razlikovati u zavisnosti od prirode nečijeg invaliditeta", kaže Selindžerova. „Trudimo se da obezbedimo informacije da bi ljudi postavljali ispravnija pitanja o svojoj specifičnoj situaciji, i da bismo im pomogli da razumeju da je to nešto o čemu treba razgovarati".

„Zvuči očigledno, ali ako želiš da znaš šta ljudi sa invaliditetom žele da znaju o seksu, moraš da ih pitaš."

Dok mi je Selindžerova pričala o nedavno održanoj panel diskusiji o obrazovanju medicinskog osoblja o seksualnom zdravlju i funkcionisanju posle oštećenja kičmene moždine na kojoj je učestvovala, njen životni partner se vratio sa trčanja. „Baš pričam ovoj novinarki o našem seksualnom životu", našalila se. On se istezao na podu tokom ostatka našeg intervjua, i malo se cerekao sa Selindžerovom kada je iznosila detalje kao što su specifične poze („Ume da bude teško naći je, ali kada je nađeš, u fazonu si, 'to mi reci, idemo'".) i kako su počeli da se zabavljaju („Bili smo prijatelji, pa mi je i ranije postavljao pitanja o seksu, i znao je u šta se upušta".).

Selindžerova kaže da radnici u zaštiti zdravlja često nisu adekvatno obučeni da se bave pitanjima seksualnog zdravlja i funkcionalnosti. „Nervozni su kada se to pomene, zato što ne znaju kako da podrobnije razgovaraju o tome, i zato se to ne pominje", kaže Selindžerova, dodajući da je jedan od njenih ciljeva u SCI Kanada da medicinsko osoblje i ostali radnici u zdravstvenoj zaštiti steknu obrazovanje i dobiju informacije koje su im potrebne da na upućen način odgovaraju na pitanja o seksualnosti ljudi sa oštećenjem kičmene moždine. Kaže da se muškarci sa oštećenjem kičmene moždine gotovo smesta raspituju o tome da li će moći da imaju erekciju. Žene imaju sklonost da ta pitanja postavljaju kasnije tokom rehabilitacionog procesa, i da se pitanja više odnose na romansu i zabavljanje. Selindžerova i SCI Ontario organizuju radionice i seminare, kao i sredstva za učenje na internetu, kao što je slajdšou, sa ciljem da pomognu u pronalaženju odgovora na ta pitanja.

Reklame

Može se reći da ta stvar u školama stoji još gore. 2010. godine, rezultati studije kanadskog Obrazovnog veća su pokazali da 100 procenata učesnika misli da je njihovo obrazovanje neadekvatno i da prosvetni radnici nisu adekvatno obučeni za to da se na odgovarajući način bave ovom temom.

Pristup obrazovanju kao takvom je odavno problem za ljude sa invaliditetom. Sjedinjene Države su tek 1975. godine počele da garantuju deci sa invaliditetom upis u državne škole, donošenjem Zakona o obrazovanju sve hendikepirane dece (koji se sada zove Zakon za pojedince sa invaliditetom). Ovim zakonom je školskim oblastima naloženo da učenicima sa invaliditetom obezbede pristup istim informacijama i školskim predmetima koje imaju njihovi vršnjaci, zbog čega su škole morale da pribavljaju dodatnu opremu, osoblje ili školska sredstva za različite vrste invaliditeta.

„Čak i kada su učenici uspevali da nauče nešto o seksu, to nije bilo odgovarajuće za one sa telima kao što su naša."

Ali zakon nije garancija. Tim Rouz, koji je rođen sa spastičnom cerebralnom paralizom i kvadriplegičar je, rekao je da je u srednjoj školi uglavnom bio lišen obrazovanja o seksualnom zdravlju. Profesori su često tražili da napusti učionicu kada su držali predavanja o seksualnom zdravlju.

„Seksualno obrazovanje je uglavnom bilo u sklopu časova fizičkog, na koje ja nisam išao", kaže on. „Čak i kada su učenici uspevali da nauče nešto o seksu, to nije bilo odgovarajuće za one sa telima kao što su naša. Ja sam o seksu učio uglavnom na sopstvenim greškama, kombinujući informacije koje sam uspevao da dobijem od prijatelja, ili da čujem na televiziji".

Reklame

Rouz je 2011. godine zajedno sa svojom suprugom osnovao Rouzov centar za ljubav, seks i invaliditet. Nedavno je osnovao Pozitivno savetovalište za invaliditet, koje mu je omogućilo da drži predavanja u firmama i školama. Ova neprofitna organizacija je fokusirana na „prilagođavanje znanja o invaliditetu, uspehu u životu, obrazovanju i poslu", i pruža usluge savetovanja o pozitivnosti invaliditeta i o seksualnom obrazovanju.

Kao i Selindžerova, i Rouz je uglavnom sam otkrivao seks i seksualnost: „Često sam gledao Šoukejs petkom uveče, ili sam gledao porniće na televiziji. Moji roditelji su imali razumevanja, ali nisam želeo sa njima da pričam o tome na koji način masturbiram", kaže on (Samo da se zna, sam je to rešio, na sasvim zadovoljavajući način: „Pošto mogu da pomeram samo dva prsta, način na koji masturbiram je bio i ostao drugačiji. Uključuje mnogo milovanja i nežnog dodirivanja. Takođe sam i blagosloven veoma osetljivim bradavicama i ušnim školjkama, tako da se uzbudim kada ih dodirujem".). U svojoj ulozi edukatora, Rouz kaže da pokušava da jasno stavi do znanja da je otvoren za razgovor o svemu, pa i o masturbaciji. „Pokušavam da budem što opušteniji, i spreman sam da podelim svoje iskustvo", kaže on. „To pomaže, zato što ne postoji 'ispravan' način da se to radi, već samo treba otkriti šta ti prija".

Tim Rouz i njegova žena. Fotografija: Tim Rouz

Ljudi sa invaliditetom se suočavaju sa nizom prepreka do informacija o seksualnom zdravlju, koje su uglavnom posledica stigme ili zastarelih stereotipa o tome šta znači imati invaliditet. Rouz, Selindžerova i lekari se često žale na upornu kulturološki infantilizaciju ljudi sa invaliditetom. „Mi kao društvo zaista treba da poradimo na tome što na ljude sa invaliditetom gledamo kao na decu", kaže Selindžerova. „To me izluđuje – ljudi se veći deo vremena trude da budu ljubazni, ali prema meni se ponašaju mnogo drugačije nego prema ostalima. Često me tapšu po glavi i govore mi 'bravo'''.

Reklame

Takođe postoji i verovanje da osobe sa invaliditetom jednostavno nisu seksualne, niti seksualno privlačne, zato što se njihova tela ne uklapaju u uvrežene norme. U suprotnom slučaju, ljude sa invaliditetom mogu da budu predstavljeni kao preterano seksualni, fetišizovani kao nezasita seksualna bića sa posebnim apetitima. I Selindžerova i Rouz su iskusili i neutralizovanje svoje seksualnosti, kao i to da su bili predmet seksualnog interesovanja nekoga kome je to bila zanimljiva stavka na spisku seksualnih želja.

„Kada imaš invaliditet, ljudi misle da nešto nije u redu sa tvojim telom, što znači da lako možeš da počneš da se stidiš svog tela", kaže Selindžerova. „Ja odbijam da poverujem da nešto suštinski nije u redu sa mojim telom, iako se promenilo. Ako stalno gledaš na svoje ili nečije telo kao na oštećeno, teško je sebe smatrati za seksi osobu, i osećati se udobno u svojoj koži".

„Ako stalno gledaš na svoje ili nečije telo kao na oštećeno, teško je sebe smatrati za seksi osobu."

Ono što komplikuje seksualno obrazovanje osoba sa invaliditetom je činjenica da dodatne informacije ili pomoć koji su potrebni zavise od specifičnosti individualnog invaliditeta. Iako se u školama zaista trude da uključe učenike sa invaliditetom u dijalog o seksualnom obrazovanju, Rouz misli da će se deca sa invaliditetom teško osetiti uključenom, kada su lekcije namenjene njihovim školskim drugovima sa potpuno funkcionalnim telima.

Reklame

„Ljudi sa invaliditetom upražnjavaju seks i doživljavaju seksualnost na različite načine, tako da informacije koje dobijaju tokom seksualnog obrazovanja u školama nisu uvek relevantne za njih", kaže Rouz. „Mislim da sada tinejdžeri odlaze na internet i mnogo više razgovaraju sa svojim vršnjacima, i to je sjajno, ali može da se uradi mnogo više toga da se premosti jaz u školama između seksualnog obrazovanja koje stiču učenici sa invaliditetom, i seksualnog obrazovanja svih ostalih".

Držanje ljudi sa invaliditetom u mraku po pitanju seksualnosti i seksualne funkcionalnosti ima stvarne posledice. Pored toga što je ljudima sa invaliditetom potrebna intimnost i što je zaslužuju, kao i pozitivan odnos prema sopstvenoj seksualnosti, baš kao i svima ostalima, kod dece sa invaliditetom je mnogo veći rizik da budu seksualno zlostavljana nego kod njihovih vršnjaka sa funkcionalnim telima. Takođe, osobe sa invaliditetom lekari mnogo ređetestiraju na polno prenosive bolesti, rak grlića materice i rak dojke, kao i na druge bolesti reproduktivnih organa, nego što to čine kod ljudi sa potpuno funkcionalnim telima. Na kraju, priznanje da su ljudima sa invaliditetom potrebne drugačije informacije da im pomognu da steknu znanja i iskustvo seksualne intimnosti je prvi korak do inkluzivnijeg obrazovnog sistema.

„Svest je prvi delić", kaže Rouz. „Drugi delić je da mora da postoji šira definicija seksa za sve učenike, čak i izvan seksualnog obrazovanja, makar priznanje da seks ne mora uvek da bude opštenje sa penisom u vagini. Postoje i drugi načini da se doživi nečije telo, ili sopstveno telo, ili intimnost, i to može da se radi na različite načine".

„Neki ljudi će reći, 'Da li to zaista vredi, kada ti je osećaj toliko umanjen'? I naravno da vredi."

Selindžerova i njen partner, koji su se upoznali na fakultetu, zajedno su četiri godine. Njih dvoje su se družili godinu dana pre nego što su počeli da se zabavljaju, što znači da su i ranije razgovarali o invaliditetu Selindžerove i o nekim praktičnim preprekama na koje je nailazila u vezama. „Razgovarali smo o seksu, tako da je već znao za probleme sa bešikom i crevima, i da nezgode mogu da se dogode", kaže ona. „Zbog toga je sve postalo mnogo prijatnije". Ovaj par uživa u aktivnom seksualnom životu. Poze su im izazov, pošto Selindžerova ne može da pomera noge, ali traženje novih im je uvek zabavno.

„Nekad nađemo neku novu i kažemo, „Vau, ovu zadržavamo", kaže ona. I dalje me užasava pomisao na nezgode sa bešikom i crevima tokom seksa. Seks je ionako prljava stvar, ali to je uvek neprijatno, čak i kada se navikneš".

Selindžerova kaže da joj nije bilo lako da se sama prilagodi na seks posle nesreće, ali da je vredelo. Neki ljudi će reći, 'Da li to zaista vredi, kada ti je osećaj toliko umanjen'? I naravno da jeste, jer prija tvom partneru, a može da prija i tebi", kaže ona. „To i dalje jača intimnost. Na neki način je kao kada prvi put imaš seks: moraš da prokljuviš kako se to radi, šta prija. U suštini, ponovo učiš kako se to radi, ali to može da bude avantura, a ne mučenje".

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu