FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

​Kako sam na plastičnoj lutki učio da budem otac u Srbiji

Ja to vidim ovako: ona se porodi i sve dođe na svoje; instinktivno se snađemo. Ali.
Sve fotografije: autor

Uskoro ću postati otac. Gledam ženu kako iz dana u dan, iz meseca u mesec, sve više raste, a iz stomaka joj s vremena na vreme izađe ispupčenje kao u Kameronovom Osmom putniku.

Pitanje koje se najčešće ponavljalo od kako je moja supruga trudna je da li sam se pripremio. Nikada nisam znao šta da im odgovorim na to. Kako da se pripremim? Ja to vidim ovako: ona se porodi i sve dođe na svoje; instinktivno se snađemo. Ali kad malo bolje razmislim, kakav bi to instinkt bio koji te odvede u prodavnicu da kupiš sve što ti treba za bebu?

Reklame

Moja supruga, smatrajući da nismo dovoljno potkovani znanjem kada je u pitanju podizanje dece, ide na sve moguće zajebancije vezane za tu temu: od vežbi za trudnice, preko predavanja o dojenju, do časova na kojima se govori kako se raspolaže detetom, a uz sve to, kao dopunski čas, tu su tutorijali sa Jutjuba. Na Sajmu knjiga, Dostojevskom, Bulatoviću, Makijaveliju i Ljosi, pridružili su se priručnici o ishrani i knjižice pune saveta. Kao da se nije dovoljno izvežbala na meni. Eto, danas mi je presela sarma, jer smo uz ručak morali da gledamo emisiju o bebama, na kojoj su prikazali porođaj.

Sve je to okej, međutim, nisam znao da je i mene uvukla u taj svet, uz parolu "od znanja muža ne boli", pa je trebalo da se skupa pojavimo na predavanju o kupanju i presvlačenju dece. Jebote, za mene je sve do sada to bila glupost sa američkih filmova i nisam imao pojma da tako nešto postoji i kod nas, u Srbiji.

Kud ću, gde ću, kako da se raspravljam sa ženom čiji materinski instinkt, u kombinaciji sa podivljalim hormonima, može da je dovede do nepredvidivog stanja, zbog kojeg mogu opasno da najebem, nevoljno, pristanem na ovo: idemo da presvlačimo lutke!

Stižemo u niški Dom zdravlja, gde se održava predavanje, petnaest minuta ranije. Penjemo se na sprat i ulazimo u veliku, pregrejanu prostoriju, na čijem su podu poređane raznobojne strunjače, na kojima krupnim slovima piše Made in Yugoslavia. Časna pionirska, meni je već neprijatno. Dve mlade patronažne sestre – koje će držati predavanje – uzimaju zdravstvene knjižice i beleže podatke. Velim im da ću pisati tekst za VICE i pitam da li smem da fotografišem. Pravim se važan, kao nisam ja tu iz istog razloga kao i drugi, već sam došao poslovno. Šio mi ga Đura.

Reklame

- Možeš, samo nemoj nas - kažu kroz smeh, a onda dodaju - Šalimo se.

Već je stiglo par trudnica, ali vidim samo jednog muža. Prokletstvo, mislim se, nismo valjda nas dvojica jedini. Ma kakvi: već za desetak minuta, pristigao je čitav bataljon muževa, sa uglavnom natmurenim, musavim izrazom lica. Zauzeo sam stolicu kraj radijatora i gledam one, koji "na šta si me, bre, ovo primorala" pogledom streljaju žene.

Ovo je velika pobeda žena, mislim se. Pre samo desetak godina, siguran sam da ne bi ni upola muškaraca bilo na ovakvom "skupu", a sada, eto, tu su. Jake su naše žene.

Tik pre predavanja, u prostoriju ulazi još jedan stariji par. Prepoznajem svog profesora iz srednje, koji je svojevremeno cedio znoj iz mene, a sada delimo "školsku" klupu. Šta ti je život. Ustupam mu mesto, jer vidim da se jadan, sav povio i snuždio. Nije ni njemu lako.

Počinje čas.

– Treba mi dobrovoljac – veli patronožna sestra.

Maše rukom visoki budući otac, javlja se kao da se radi o nekakvom kvizu. Okej, postaje zanimljivo. Vidim da ćemo se takmičiti. Međutim, Eleonora, patronažna sestra, daje mu da prenese korito, lutke, benke i ostale zavrzlame. E baš neka je.

Kreće detaljno objašnjavanje: "Bebu uzimate ispod pazuha jednom rukom, dok joj drugom rukom pridržavate glavu. Polivate vodom… utrljavate sapunom… švedska preko benke… Pampers… temperatura sobe… ne vezujete kapu".

Foto: autor

Dok ova priča o novorođenčadima, profa iz srednje, priča mi o svim profesorima koji su se upokojili od kada sam završio školu. Još jedan primer simbioze Erosa i Tanatosa. Koncentracija mi opada, što od toplote koja tera na prozevanje, što zbog prevelikog broja informacija.

Reklame

– Profesore, vaša predavanja su mi bila jednostavnija – kažem ja, dok mi glava pada.

Iz tog dremeža trgao me je usklik "Mi ćemo!", što je usledilo kao odgovor na pitanje "Ko će prvi da proba da okupa bebu?"

Opet onaj dugajlija. On stvarno želi da se takmiči.

Okupaše onu lutku, poviše je, samo što joj i uspavanku nisu otpevali. Sestra im čestita na uspešnoj akciji, a oni se osvrću po sobi, kao da očekuju aplauz.

Bravo, majstore!

– Ko će sledeći?

Javljamo se mi.

"Sad ćete da vidite kako se to radi", govorim u sebi, dok prilazimo pultu sa koritom. Moja Tamara drhti: – Kako beše… Kako beše.

Mršteći se, grabim onu plastičnu lutku i šljuskam preko nje imaginarnu vodu. Kažem Tamari da je prosuši.

– Ne smem. Ne znam kako da je okrenem.

Ja tu potpuno popizdim i krenem da vičem: – Kako, bre, ne znaš da okreneš prokletu lutku?

Ščepam je, osušim je od imaginarne vode, obučem je, metnem pelene i voila: plastikaner je upakovan! Spreman za kinesku radnju. Još mi i sestra kaže: – Bravo, tata. Verujem da sam postavio i svetski rekord u brzinskom kupanju i presvlačenju plastične dece. A, da: ne takmičimo se.

Tamara ne razgovara sa mnom. Plačnim glasom kaže da sam svinja.

Ona sutradan uzima da se preispituje. Čitav jebeni dan vežba kako da uhvati bebu, šta beše prvo, štrampla ili pelena i tako u nedogled, sve dok se nije čula sa mojom majkom, koja joj je rekla: – Ma, te medicinske sestre nemaju pojma. Ne radi se to tako, nego…

Razmišljam kako ovakve stvari nisu za muškarce: ne zbog toga što muškarci ne treba da učestvuju u podizanju dece, naprotiv, već zbog toga što nam je teško (bar meni) da izmaštamo kako je plastična lutka nešto više od plastične lutke. Svestan sam da će Pampers biti pun smrdljive kake, da će se beba migoljiti dok je budem kupao i da neće sve biti tako plastično.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru, Instagramu