FYI.

This story is over 5 years old.

Музика

Potrebni su nam bučni autsajderi u muzici

​Od arapskog proleća do sukoba u Ukrajini, pank molitvi do "anđeoskih laktaroša", Metju Kolin otkriva kulturološka žarišta u današnjoj pop muzici.
Foto: Ted Van Pelt

Bio je to prizor koji bi uzdrmao dušu svakog muzičara koji se nekad ponadao da će njegova muzika možda dostići neku vrstu šireg društvenog odjeka. Kada su američki aktivisti protestujući protiv policijskog maltretiranja marširali kroz Klivlend u Ohaju ovog leta, nisu mantrali uobičajene političke slogane, već reči Kendrika Lamara, repera koje je postao jedan od najmoćnihih artikulatora današnjeg nezadovoljstva crnih amerikanaca. Lamarovi stihovi o borbi za opstanak uprkos beznadežnim nedaćama dali su energiju stvarnoj, direktnoj akciji na ulicama.

Reklame

Skorašnji nemiri u Americi koje je pokrenula smrt crne omladine u gradovima kao što su Ferguson i Baltimor, inspirisali su nešto poput renesanse u društveno osvešćenoj hip hop i R&B muzici, među kojima je poslednji Lamarov album To Pimp A Butterfly zvučno najuzbudljiviji od svih. Kao što je Lamar rekao za Njujork Tajms: "Želim da se razbesnite - želim da budete srećni. Želim da se osećate zgađeno. Želim da vam bude neprijatno."

Preporučujemo: Ima li života u Beogradu na vodi: slučaj jednog skvota

Protesti u Fergusonu koji su usledili nakon što je policija ubila Majkla Brauna, ohrabrili su i repere Džej Kola da snimi pesmu Be Free, u kojoj se prepliću jeziva svedočanstva očevidaca ubistva i buntovnički poziv: "Sve što želimo je da prekinemo lance". Ferguson je bio katalizator i da R&B zvezda D'Anđelo ranije objavi svoj izvanredni album Black Messiah, za koji kaže da je nastao inspirisan popularnim pokretima za promene poput pobune arapskog proleća i Occupy demonstracija kao i nemirima u američkim gradovima.

"Ono što ljudi zovu neredima, ja zovem pobunom", objasnio je D'Anđelo, kanališući reči Martina Lutera Kinga: "Svi znaju da su pljačke i paljenja na protestima glasovi onih koji se ne čuju".

Američki hip hop pisac veteran Greg Tejt je tvrdio da je ovo prelomni trenutak: "Zahvaljujući D'Anđelovom albumu Black Messiah i Lamarovom To Pimp A Butterfly, 2015. godina će biti upamćena kao godina u kojoj su su se radikalna crna politika i istinska crna muzika ponovo rodile i zajedno približile mejnstrim popu američke nacije", izrazio je svoje oduševljenje u magazinu Roling Stoun.

Reklame

Čak se i Prins dovoljno razbesneo da ispali burnu reakciju kao odgovor na nemire koju su zahvatili Baltimor ranije ove godine. Baltimor, sa svojim video spotom koji prikazuje proteste koji su izbili nakon smrti dvadesetpetogodišnjeg Fredija Greja dok je bio u pritvoru, nije baš najbolja protestna pesma ikad napisana, ali predstavlja izvanrednu intervenciju muzičke zvezde čija se politika uglavnom kreće u okvirima seksualnosti.

Ženel Mone je otišla još dalje kada se pridružila protestnom maršu #BlackLivesMatter u Filadelfiji u avgustu i čitala imena žrtava policijske brutalnosti na bini tokom svog koncerta sledećeg dana. "Ćutanje je naš neprijatelj. Zvuk je naše oružje", poručila je Mone.

Crna američka pop muzika nije bila u ovolikoj meri politički obojena sve od prve predsedničke kandidature Baraka Obame 2008. godine, kada je mogućnost da Amerika izabere prvog ne-belog predsednika inspirisala bujucu posveta. Među njima je bila will.i.am-ova pesma Yes We Can, sa stihovima sastavljenim od Obaminog govora, Jang Džizijev My President ("Spremni smo za promenu, pustite čoveka da zasija"), kao i muzički omaži Džej Zija i ekipe. Ali sa približavanjem kraja Obamine ere, reperi su prestali da gledaju ka Beloj Kući i počeli da gledaju u tamu u srcima američkih gradova.

_________________________________________________________________

Pogledajte i VICE dokumentarac: "Biti mlad i gej u Putinovoj Rusiji"

Reklame

__________________________________________________________________

Od arapskog proleća do ukrajinskih sukoba

Stvorio se novinarski kliše od pitanja "gde su nestale sve one protestne pesme?" - da bi žalili gubitak imaginarnog zlatnog doba politički-informisane pop muzike koja je možda imala pik negde tokom rata u Vijetnamu ili za vreme pank roka, u zavisnosti od perioda za kojim je pisac najviše nostalgičan. Ali kako se vremena menjaju, tako se menja i muzika koja ih reflektuje.

Zbog atomizacije medija i izumiranja gledanja udarnih emisija na TV-u u eri društvenih mreža i kablovskog programa "na zahtev" postalo je teže da bilo koja politički obojena pesma momentalno okupira maštu masovne publike. Ali to još uvek može da se desi, naročito kada se društveni mediji udruže na pravom mestu i u pravo vreme.

Moja nova knjiga o muzici i politici, Pop granata, počinje pričom o El Generalu, 21-godišnjem reperu iz Tunisa koji je još uvek živeo sa roditeljima kada su njegove pesme o korupciji, siromaštvu, nezaposlenosti i policijskoj brutalnosti postale muzika pobune u njegovoj zemlji 2010. godine. El General je uhapšen, vezan lisicama za stolicu a zatim ga je ispitivala bezbednosna policija. Ipak je uspeo da izađe na vreme da se pridruži protestima koju su na kraju zbacili s vlasti tunižaskog predsednika diktatorskog režima. "Danas u arapskom svetu, kada želiš da preneseš poruku, rep je najbolji put", naglašavao je.

U vremenu kada je sastav Public Enemy bio neprikosnoveni vladar političkog repa, Čak Di je opisao hip hop kao "CNN crnih ljudi". Kao što hip hop pisac koji je postao kulturni ekspert za Bliski istok Malu Halasa objašnjava u Pop granati: "Radi se o otporu i posedovanju glasa; ove umetničke forme imaju moć jer obični ljudi mogu da ih razumeju i razmene svoje misli i političke stavove". Jedan skoriji primer je i viralni hit indijske reperke Sofije Ašraf, koja je semplovala bit iz pesme Anakonda pevačice Niki Minaž u svoju protestnu rep pesmu optužujući hemijskog giganta Univer za trovanje njenog rodnog grada toksičnim otpadom.

Ali naravno, hip hop nije uvek glas progresivaca. Tokom oružanog sukoba u Ukrajini, nekoliko vojnika na isočnim bojnim poljima su snimali agitprop rep pesme, pevajući himne o borbi separatističkih pobunjenika, osuđujući zapadnjačke liberalne vrednosti i zahtevajući povratak konzervativnog morala.

Najuznemiravajući pobunjenički video klip pro-ruske paravojne jedinice Brijanka, prikazuje gomilu pretećih razbojnika zbijenih u pohabanom pobunjeničkom komandnom mestu ukrašenom pravoslavno hrišćanskom ikonografijom. Zračeći neprijateljstvom, miluju svoje kalašnjikove i raketne bacače granata, dok jedan od njih repuje u kameru: "Ne treba nam vaš NATO, ne želimo vaše gej parade za našu decu."

Pročitajte i: Kako je biti jedini ženski pank bend u Srbiji

Pank molitve i "anđeoski laktaroši"

U kontekstu političkog izražavanja, deluje kao da su hip hop i pank rok još uvek najpopularniji žanrovi širom sveta. Kao hip hop, pank je format slobodnog pristupa koji nužno ne zahteva ogromne finansijske investicije ili godine nastojanja da postigne tehničku izvrsnost: jednostavno se priključiš u struju, prašiš i urlaš. Iako pank možda više nema moć šok efekta u zapadnoj Evropi, u konzervativnim muslimanskim društvima poput Indonezije ili onima pod milicijskom diktaturom u Burmi, i dalje može da u sebi nosi potentan naboj protiv sistema.

Najspektakularnija ilustracija za ovo bio je slušaj Pussy Riot, feminističkog art-pank kolektiva čije provokativno izvođenje Pank Molitve u moskovskoj katedrali 2012. godine dovelo je do hapšenja i zatvaranja u zabačenim ruskim zatvorskim kolonijama zbog vređanja Vladimira Putina i Ruske pravoslavne crkve. Kada sam radio intervju sa njima za "Pop granatu" neposredno nakon što su puštene iz zatvora, objasnile su mi da ih je inspirisao feministički Riot Grrrl pokret u Americi, ali takođe i britanski pank bendovi drugog talasa iz kasnih sedamdesetih poput Angelic Upstarts, Cockney Rejects i Sham 69.

Nađa Tolokonjikova iz grupe Pussy Riot mi je ispričala da iskreno veruje da su pevanja britanskog panka o policijskoj brutalnosti i pobačaja pravde tokom sedamdesetih zaista doprinela u stvaranju boljeg društva u toj zemlji, govoreći istinu moćnicima: "Sto posto sam sigurna da je ova tradicija pank roka odigrala vrlo važnu ulogu u razvijanju civilnog društva u Velikoj Britaniji i pomogla zemlji da stvori nekorpumpirani i pravedniji policijski sistem", istakla je ona.

Politička pop muzika je u svojoj punoj formi kada je muzički neustrašiva koliko je i pesnički inspirativna, poput pesme "Ill Manors" britanskog kantautora Plan B, napisane kao odgovor prostestima u Londonu 2011. Sa snažnim brejkbitom i pokidanim semplom kompozitora Dmitrija Šostakoviča, pesma Ill Manors je uspela da istraži butnovničke frustracije sjebane i razočarane generacije dok istovremeno izražava nihilističko uzbuđenje paljenja i pljačkanja.

Ali osim raznovrsnih politički-informisanih repera u grajm MC-jeva koji rade ispod mejnstrim radara, izgleda da nema sličnog porasta u društveno osvešćenoj pop muzici u Velikoj Britaniji kao što postoji u Americi odnedavno - mada postoje Sleaford Mods, bez dlake na jeziku, low-tech bardovi savremenog britanskog političkog horizonta korporativne hegemonije, surove ekonomije i nepovoljnih radničkih ugovora.

Džejson Vilijamson iz grupe Sleaford Mods ispaljuje sluz na svaku metu u vidokrugu kroz urenebsno žučni izliv odvratnosti prema obeležjima i simbolima torijevske Britanije, a njegovi brutalno prekorni stihovi su očigledno pronašli svoj trenutak.

Pop kulturi su oduvek bili potrebni njeni bučni autsajderi i pobunjenički provokatori, ali da bi napravili ozbiljan uticaj, važno je da bude u pravo vreme.

Knjigu "Pop granata" je objavila kuća Zero Books.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu