Svi kažu da si neprilagođen, evo zašto
Foto: Superbad/Youtube

FYI.

This story is over 5 years old.

Glupa pitanja pametnim ljudima

Svi kažu da si neprilagođen, evo zašto

„Tu postoji bitna kulturološka komponenta - antropologija nelagodnosti.“

Ljudi kojima je nelagodno na svet gledaju drugačije od onih kojima nije", piše Taj Taširo, psiholog i naučnik, na početnim stranicama svoje nove knjige, Nelagodnost: naučni ogled o tome zašto nam biva nelagodno, i zašto je to sjajno.

U jednoj anegdoti, Taširo priča ponižavajuću priču o svom prvom neprijatnom plesu sa devojčicom u osnovnoj školi. Dok je petljao rukama ne znajući šta da radi s njima, a ona „sa žarom kršila konvenicionalno pravilo razdaljine od četrdeset santimetara" između lica, mladi Taširo se osećao nervozno i nespretno, i nije mu bilo jasno šta bi tačno trebalo da radi. Ili, drugim rečima, osećao se onako kako se u nekom trenutku svog života oseeti svaka osoba na ovoj planeti.

Reklame

Ali u tome je suptilna genijalnost Nelagodnosti. Tretira nelagodnost kao jedinstveno stanje, a onda ga objašnjava na sasvim univerzalan način. To je kao knjiga u kojoj se tvrdi da je pica najbolje jelo, i samo se insistira da ti i autor podelite to verovanje. Taširo ne provodi mnogo vremena pokušavajući da poduči čitaoca kako da prebrodi nelagodnost. Njegova centralna teza je izgleda, „Ponekad vam je nelagodno? I meni je! Zbog toga smo toliko kul".

Pozvali smo Tašira da razgovaramo o dubokim nesigurnostima i strahu od javnog pokazivanja gluposti koje niko ne razume osim mene i njega, i verovatno tebe. Samo nas troje. Nemoj nikome da kažeš.

VICE: Zaista me je zadivilo što si sačekao do 49. stranice da napraviš prvu analogiju sa Ratovima zvezda.
[Smeje se] Verovatno su urednici to izbacili. Siguran sam da sam to pokušao i ranije da ubacim.

Ja bih to učinio još na prvoj stranici.
Vau. To je impresivno.

Ja bih bio prvi koji bi u bilo kojoj društvenoj situaciji citirao Bena Kenobija. Da li se to računa kao čudno?
Pa, verovatno je otkačeno.

Zato što nemam osećaj krivice zbog toga. Je li krivica neophodna za istinsku nelagodnost?
Zapravo se radi o kontekstu. Ako si u srednjoj školi bio okružen tupavim sportistima koji ne vole Ratove zvezda, onda da, verovatno ti je bilo malo nelagodno. Ali ako si bio bilo gde drugde, mislim da bi je to verovatno bilo u redu. Postane nelagodno tek kada ljudi pređu na sitne detalje.

Reklame

Na primer, kada bih rekao, „Najeo sam se kao kada je Sarlak pojeo Boba Feta"?
Da, to bi bilo to.

Kako onda definišeš nelagodnost? Koji su kriterijumi?
Pa, to volim da upoređujem sa starim nordijskim korenom reči nelagodno, koji je afgr. To znači gledati na drugu stranu. Skrenuti pogled. Dopada mi se zato što objašnjava zašto nesnalažljivim ljudima promiču društveni znaci ili društveni koncepti koje izgleda svi ostali shvataju. Ali to takođe otvara mogućnost da ponekad vide nešto što je kul, ili samo gledaju na nešto na drugačiji način. Volim tu široku definiciju, ali takođe možemo da razgovaramo i o razlici između nelagodnih trenutaka i ljudi koji su neprilagođeni.

Koja je razlika?
Nelagodne trenutke je prilično lako definisati, u psihološkom smislu. To su samo devijacije blagih društvenih očekivanja. Na primer, kada zaboraviš da zakopčaš šlic, ili ti se u prednjim zubima zaglavi spanać. Da bi bio zaista neprilagođena osoba, moraš da odeš mnogo dalje od toga.

Daj nam primer.
Svoj primer?

Da. Koji je tebi bio najnelagodniji trenutak? Govorim o najvećem mogućem poniženju.
O bože. Ima ih toliko mnogo.

Priča zbog koje ti bude neprijatno kada je se samo prisetiš.
Imam napad panike dok samo razmišljam o tome. U redu, pa, ova mi se izdvaja u sećanju. Bio sam u srednjim razredima osnovne škole, još nisam bio ni tinejdžer, kada smo otišli na porodično okupljanje u jedno odmaralište u Koloradu. Moja braća od strica i ja smo otišli da se sudaramo čamcima, i pretpostavljam da smo postali previše entuzijastični. Okrenuo sam volan koliko god sam mogao, nagazio gas do daske, i počeo da se okrećem u koncentričnim krugovima, nekih punih pet minuta.

Reklame

___________________________________________________________________________________________________

Pogledajte VICE film Šokantni svet britanskih delikvenata

____________________________________________________________________________________________________

To je dugo vremena.
Imao sam osećaj da je prošlo sat vremena. Ostala deca me nisu baš ismevala, samo su zurila kao da se pitaju, „Šta ovaj radi".

Da li možda samo umišljamo veći deo nelagodnosti? Umiremo od straha da ćemo reći nešto pogrešno, ali u većini slučajeva, stvarnost nije ni izbliza toliko loša koliko mislimo.
Tu postoji bitna kulturološka komponenta. Zapravo, postoji antropologija nelagodnosti [smeje se]. Pa dobro, na neki način.

To nije prava nauka?
Ja sam to, kao, nešto sastavio. Ali svi delovi su tu. Jedna antropološkinja, Meri Daglas, 1966. je napisala jednu sjajnu knjigu pod nazivom Čistota i opasnost, o tome kako su društvena očekivanja evoluirala u lovačkim i skupljačkim grupama. Prilično je zanimljivo, pošto je u velikom delu ljudske istorije, hiljadama godina, prosečan životni vek bio oko 40 godina. Šanse da ti ili čitava tvoja grupa umrete od gladi bile su relativno visoke. Nisi sebi mogao da dozvoliš da neko otaljava lov ili prikupljanje plodova. Odluka s kim ćeš se družiti, s kim ćeš provoditi vreme, bila je odluka o životu ili smrti.

Ulog više nije toliko veliki.
Ni izbliza. Etikecija i društvena očekivanja su na neki način brilijantni instinkti za opstanak, zato što predstavljaju rane znake upozorenja za grupe da otkriju ljude koji ne daju svoj doprinos, ili koji bi mogli da ih izdaju nekoj drugoj grupi. Što je verovatno razlog zašto smo čak i danas toliko osetljivi na te male devijacije.

Reklame

To je zapravo stvarno fascinantno. I kada neko uradi nešto nelagodno ili neprijatno, mi ne mislimo da je to nešto strašno, već nas naš stari mozgovi upozoravaju, „Zbog ovog tipa će pleme umreti od gladi"?
Tako je.

Da li bi trebalo to da prebrodimo? Briga o nelagodnosti, ili osuđivanje tuđe nelagodnosti je tako glupo gubljenje vremena.
Mislim da ima jednostavnih rešenja. Kada sam dobio ideju da napišem ovu knjigu, počeo sam tako što sam posmatrao svoje neprilagođene prijatelje. To su sjajni ljudi koji svetu daju mnogo više nego što uzimaju od njega, ali mislim da bi im bilo okej kada bi samo mogli da preskoče prvih pet minuta neke društvene interakcije. Ta sitna crevca društvenog života im ne idu u prilog.

Kada god je meni nelagodno, to se manifestuje na isti način. Šta da radim s rukama?
Pa naravno.

Da li je iko do sada prokljuvio šifru? Gde da držiš ruke, dođavola? U džepovima? Ništa ne deluje ispravno.
Bilo je nekih studija u kojima su pokušavali da razdvoje pokrete tela, proučavaju nelagodne u odnosu na šarmantne, da bi mogli to malo da kvantifikuju. To se događalo u laboratoriji MIT Media pre oko godinu dana, i ja sam posetio laboratoriju za robotiku. Mučili su se sa nekima od tih stvari, zato što su imali podatke o tome koji ljudski gestovi se smatraju za drage i privlačne. Čak su im i neki stvarno jednostavni gestovi, kao što je naginjanje tela, bili zaista komplikovani. Bio sam u interakciji sa robotom koji je imao prilično dobar kontakt očima, i uopšte nije bilo jezivo. Ali naginjanje tela je i dalje delovalo robotski.

Reklame

Možda je to dobar savet za ljude koji se muče sa nelagodnošću. „Pokušaj da se ne ponašaš kao robot".
Svakako, da, to je početak. Sve je to komplikovano. Možda samo treba da razmišljaju o 40 santimetara ličnog prostora. To je dobar početak. Ako ugrožavaš nečiji prostor, to može da bude uvrnuto. Prve stvari na prvom mestu. Hajde da odredimo prostor kako treba.

Da li ti je sada ređe nelagodno nego pre ove knjige?
Više od svega, osetio sam zahvalnost. Bio sam u fazonu, „Čoveče, stvarno mi je drago da je sve ispalo kako treba". Jer da si se kladio na mene kada sam imao pet godina, možda bi pomislio, „Hm, ne znam. Ovaj klinja ima nekih problema". Ali kada pogledaš moj život u celini, imao sam sjajne prijatelje, sjajnu porodicu, sjajne veze. Bio sam fin momak, i mislim da me je to izvuklo iz mnogih situacija. Prevalio sam veliki put.

Putuješ i promovišeš svoju knjigu, razgovaraš sa mnogim neznancima. Kako to ide?
Ide okej.

Stvarno? Ti si čovek koji se identifikuje kao neprilagođen, a u opisu posla ti je da razgovaraš sa beskonačnim nizom novih ljudi. Zar to nije neprijatno?
Svaki put pomalo umrem iznutra.

Hahaha!
Ne, čekaj! Takođe i uživam u tome.

Prekasno!
Ne, ovo moraš da navedeš. Kada završim razgovor s nekim novim, pomislim, „Stvarno sam uživao u razgovoru s ovom osobom. I stvarno sam joj zahvalan na tome što je bila zainteresovana da razgovara sa mnom".

To samo tako kažeš.
Ne, nije tako! Ali kada to tek počinje, pomislim, „Ovo je pakao". Stvarno ume da mi bude teško. Ali zanimljivo je šta se događa u dve trećine slučajeva, rekao bih. Čim uđem da dam intervju, onaj drugi kaže, „Tako sam srećan što možemo da idemo polako i opušteno, zato što je i meni nelagodno".

Reklame

Eto ti ga. Svi smo neprilagođeni raspadi.
Prepoznavanje toga donosi fluidnost i udobnost u svakoj interakciji. Mislim da pomisle, „Sada mogu da budem onakav kakav sam". I to dovodi do toga da inerakcija bude mnogo više kul i iskrena.

Možda bi tako trebalo da započinjemo svaki razgovor. „Drago mi je. Meni je ekstremno neprijatno i neudobno u sopstvenoj koži".
Upravo tako. Počneš sa takvim nivoom iskrenosti. Pitao sam se o tome. Osećam se kao da posedujem neku magiju koju moram da obuzdam. Ne znam da li si ljubitelj koledž košarke, ali Džin Aurijema iz JuKona je rekao jednu sjajnu stvar. Govorio je o tome koliko je ponekad teško regrutovati klince koji imaju čist entuzijazam, pošto je u ovoj današnjoj kulturi toliko važno biti kul. Mislim da je to sjajna distinkcija. Toliki je pritisak da budeš kul, i da ti je pojava na društvenim medijima uglađena. To je ono što volim kod neprilagođenih ljudi.

Boli ih dupe da budu kul?
Stvarno ih boli. Prepušteni sami sebi, neprilagođeni ljudi jednostavno ne mare za to. Možda imaju svoje trenutke krajem osnovne ili u srednjoj školi, ili čak i kao odrasli, kada im deluje da je važno šta drugi misle o njima. Ali oni to prebrode. Uglavnom kažu sebi, „Jebeš to. Predstaviću se nekome replikom Bena Kenobija. To sam ja".

Stvarno? Zašto je to pogrešan način života?
Oni su veoma entuzijastični, strastveni ljudi. I nadam se da će ova knjiga pojačati taj instinkt, i podsetiti ih da ne treba da se izvinjavaju zbog toga kakvi su.

Još na VICE.com

Lečenje kod šamanke na ulicama Njujorka

Neverovatna londonska žurka za odrasle bebe

Evo u čemu sve grešite kod ljudi sa Aspergerovim sindromom