Upoznajte Enfild Taun, prvi engleski klub u vlasništvu navijača
Will Magee

FYI.

This story is over 5 years old.

Engleski fudbal

Upoznajte Enfild Taun, prvi engleski klub u vlasništvu navijača

Nekadašnji klub pod imenom Enfild bio je značajan sam po sebi – tokom sedamdesetih i osamdesetih osvojili su sve što se moglo osvojiti u svojoj konkurenciji.

Malo severno od Vajt Hart Lejn stadiona, i još malo dalje od velikog staklenog ovala poznatog pod imenom Emirati, nalazi se mali fudbalski teren među žbunjem i drvećem. Prepoznatljiv po art deko stilu, stadion Kraljice Elizabete Druge (QEII) ima jedinstveno mesto među londonskom konkurencijom, mada je potpuno nepoznat većini navijača koji svakog vikenda u hiljadama dolaze na utakmice Totenhema i Arsenala. Kad se ide iz pravca glavne ulice, prvo se pređe čitav jedan neuređen prostor koji sadrži terene za fudbal i ragbi iza fasada obližnjih kuća. Lako se zanemari susedna travnata površina na kojoj svoje utakmice igra Enfild Taun, tim od velikog značaja za fudbal u Engleskoj.

Reklame

Nekadašnji klub pod imenom Enfild bio je značajan sam po sebi – tokom sedamdesetih i osamdesetih osvojili su sve što se moglo osvojiti u svojoj konkurenciji. Ovaj gigant amaterskog fudbala uzeo je 11 trofeja između 1960. i 1990. godine; bili su šampioni Lige Istmian sedam puta, Atinske lige dva puta, a takođe dva puta čak i u rangu Konferencije (1982-83. odnosno 1985-86.) Era amaterskih takmičenja zvanično je okončana početkom sedamdesetih, ali Enfild je uspeo da opstane poluprofesionalno i privuče pažnju medija iznenadivši favorite u FA kupu nekoliko puta. Iako se nikad nisu plasirali u sam vrh profesionalnih takmičenja, bili su dobro poznat i poštovan tim koji je igrao odličan fudbal za nivo ispod četvrtoligaša.

Nažalost, za Enfild je sve krenulo nagore sredinom i krajem devedesetih – finansijske poteškoće mučile su ih uprkos uspesima na terenu. Trgovac nekretninama Toni Lazaro postao je predsednik kluba 1991. i vodio ga kroz period kritične nestabilnosti. Enfild je uspeo da postane šampion 1994-95, ali zbog dugovanja im nije dozvoljeno da se plasiraju u Konferenciju. Sautberi Roud na kom su igrali od tridesetih godina prošlog veka otkupile su građevinske kompanije 1999. godine., pa je tako Enfild postao beznadni i beskućni klub.

Nedugo potom, bili su primorani da počnu da iznajmljuju terene zajedno sa brojnim klubovima iz Hertfordšira i na kraju završili u Borhemvudu, da bi zatim navijači odlučili da preuzmu stvari u svoje ruke. Dok su se u upravi sporili oko toga kod koga su završile pare od katastrofalne prodaje Sautberi Rouda, navijači su organizovali fondaciju koja se glasanjem odlučila za otcepljenje i osnivanje kluba-naslednika. Na leto 2001., osnovan je novi klub pod imenom Enfild Taun.

Reklame

Taun je premijernu sezonu u Ligi Eseks Senior odigrao kao prvi engleski klub u punom vlasništvu svojih navijača. Česterfild je tehnički gledano bio prvi klub nad kojim je kontrolu nominalno preuzeo navijački fond, ali to je bila samo privremena mera. Taun je, sa druge strane, bio osnovan kao tim pod direktnom upravom navijača na duge staze. Inicijalno su delili stadion sa Brimsdaun Roversima, ali prioritet im je bio da pronađu teren u opštini Enfild i tako vrate klub u deo Londona po kom je i dobio ime.

Tako se Taun našao na QEII, ruiniranom atletskom stadionu koji su obnovili i preuredili uz pomoć lokalne vlasti i Fondacije za unapređenje fudbalskih stadiona. Vlasništvo su obezbedili 2008., ali su se uselili tek novembra 2011. To ih je vratilo u prvu deceniju postojanja – nalazili su se nedaleko od Sautberi Rouda, bivšeg doma FK Enfild, pa je tako Enfild Taun mogao sa ponosom da ustvrdi da poštuju duh svog prethodnika.

Navijači Enfilda na nedavnoj utakmici protiv Listona // fotografija Tom Skot

Sam klub Enfild je posle otcepljenja Tauna i navijača opstajao još šest godina, da bi se na kraju ugasio 2007. pod teretom dugovanja. Toni Lazaro je napustio brod nešto ranije i tako neslavno završio svoj period upravljanja klubom. Možda čudno zvuči, ali mala grupa purista koja je ostala uz originalni klub je posle gašenja odlučila da formira samo svoj, treći klub sličnog imena – Enfild 1893. Predstavnici Tauna su uzalud pokušavali da se dogovore i fuzionišu sa njima, ali neslaganja iz perioda originalnog otcepljenja su ovo uspela da spreče.

Reklame

Dok Enfild 1893 danas igra u Ligi Eseks Senior i deli teren sa Harlou Taunom, njihovi rođaci sa QEII stadiona su odavno napustili taj deveti rang takmičenja. Samo Enfild Taun može se pohvaliti činjenicom da danas igraju u opštini Enfild, ili čak na severu Londona. Posete su im relativno impresivne; redovno ih gleda oko 800 navijača. Na QEII se već pet sezona zaredom igra Rajmanligaški fudbal (7. ili 8. rang takmičenja). Taun je ove godine zamalo propustio da se plasira u viši rang; iz plej-ofa ih je izbacio Dalvič Hamlet.

Uprkos mučnim i komplikovanim odnosima sa bivšim klubom i sa Enfildom 1893., sam Taun je izuzetno značajan u vrlo jednostavnom smislu: kao prvi klub u punom vlasništvu navijača u engleskom fudbalu, poslužili su kao dokaz Supporters Direct inicijativi da je moguće uspostaviti ovakve vlasničke strukture, pa se one danas često koriste u nižim rangovima takmičenja. Putem koji je utabao Enfild Taun krenuli su i AFC Vimbldon, i Junajted of Mančester, klubovi pod sasvim uspešnom navijačkom upravom. Još 2001, Taun je bio presedan za novi model vlasništva koji podržava principe demokratije, transparentnosti, i lokalnih zajednica u amaterskom, to jest, poluprofesionalnom sportu.

Princip navijačkog samoupravljanja prisutan je u svakom detalju stadiona QEII, što ga čini tako jedinstveno impozantnim. Od kapija do redara, klub vode volonteri. Svi znaju svakoga, nema klika i frakcija. Navijači i direktori zajedno piju za istim šankom dok im se deca igraju na atletskoj stazi koja okružuje teren i povremeno bace pogled na utakmicu. Nedaleko od kapija, amaterski timovi na javnim terenima pod krošnjama drveća igraju sedam na sedam.

Reklame

_________________________________________________________________________________________________

Pogledajte VICE Srbija film Još jedna utakmica, majke mi

____________________________________________________________________________________________________

Iako se obično misli da atletska staza kvari stadionsku atmosferu, ona je na QEII obično veoma dobra. Ne samo što imaju dosta brojnu podršku, već se Enfild Taun može pohvaliti mlađim navijačima od većine ostalih klubova u Ligi Rajman. Obično su najbučnije pokrivene tribine, gde hardkor navijači pružaju orkestarsku podršku koja odjekuje parkom oko stadiona. Fudbal koji Taun igra i dalje se smatra za atraktivan i zabavan za gledanje, ali klub je nezavisno od toga pravi skriveni dragulj.

Sa ovim se slaže Ken Brejzir, član uprave Tauna i navijač višedecenijskog staža koji je uložio dosta novca u kolektivni vlasnički model. Danas pomaže da se očuva identitet kluba kao jednog dinamičnog dela lokalne zajednica. „Što se tiče vlasničkog modela, rekao bih da smo mi dokazali da tako nešto može da prođe", kaže on za VICE Sports. „Treba imati realistične ambicije, graditi od temelja, a mi smo upravo to ovde uradili. Svi mi žarko želimo povratak kluba u Konferenciju jer je tamo igrao naš prethodnik, ali ipak smo realni pa znamo da nam je prigodan nivo negde pri vrhu Rajmana – eventualno jedan nivo iznad toga, ne znam tačno."

Bobi Divajn, napadač Enfilda, slavi sa navijačima // fotografija Tom Skot

Ken pragmatično gleda na finansijska ograničenja navijačkog vlasništva, ali deli mišljenje navijača koji smatraju da vrednost leži u samom modelu. „Trenutno je sjajno što navijači mogu da gledaju tim koji pobeđuje na ovom nivou, atmosfera je odlična. Ipak mislim da većina nas, bar oni koji imaju udeo u fondu, shvataju da nam mogućnosti za napredak nisu neograničene – budžetom se mora pažljivo upravljati. Nikako ne bismo hteli da u klub uđe neki veliki ulagač, to smo već imali prilike da gledamo. Koga zmija ujede, kako kažu; mnogi od nas bi se žestoko protivili investicijama koje bi uslovila kontrola nad klubom. Nama je već drago što klub uopšte postoji, i to sličan nekadašnjem po atmosferi, geografski blizak. Ipak, verujem da ćemo tokom sledećih par godina morati da razgovaramo o upravljačkom modelu."

Reklame

„Mi ne donosimo velike odluke bez konsultacija a tako treba i da ostane", dodaje Ken. Klub je u kontaktu sa školama u ovoj opštini, pokušava da odgaji novu generaciju navijača, a imaju i odseke za ženski fudbal i fudbal za osobe sa posebnim potrebama što je za klubove na ovom nivou takmičenja neuobičajeno. Taun je s razlogom utemeljen na QEII – nisu ga osnovali kao nostalgičnu imitaciju nekadašnjeg Enfilda već kao nezavisan entitet. „Ne moramo da stalno brinemo o profesionalnom sportu, da rezervišemo karte po nekoliko nedelja unapred po basnoslovnim cenama", kaže Ken. „Još uvek živimo u svetu gde ljudi mogu da dođu samo da bi gledali fudbal pristojnog kvaliteta subotom popodne, da plate kartu kešom na ulazu."

U delu navijačkog sveta koji uglavnom opslužuju Arsenal i Totenhem – klubovi koji dele prvo mesto po ceni karata u UK – amaterski etos stadiona QEII je pravo osveženje. Navijači Tauna ovo cene; iako su mnogi od njih takođe lojalni jednom od dva giganta iz severnog Londona, oni prate i Enfild Taun radi kontrasta u tretmanu navijača. Ovde ih ne tretira kao mušterije u tranzitu jedan nedodirljivi, bezlični klupski entitet, ovde su navijači u središtu donošenja svih značajnih odluka. Tu kulturnu razliku u odnosu na Premijerligaše opisuje navijačica veteranka Kler Branton. „Taun je popularan jer navijači direktno upravljaju klubom, ljudi imaju taj osećaj kolektivnog duha", kaže ona. „Ja sam sa tatom imala sezonsku kartu za Hajberi, ali sumnjam da ću ikad otići na Emirate. Ovde navijači vode ceo klub, pitaju se za sve, fudbal je opušten, a ulaz košta samo 10 funti."

Reklame

Možda sve ovo zvuči kao amaterski romantizam, ali sve više ljudi shvata da postoji alternativa tradicionalnim klubovima sa severa Londona, a i šire Premijer ligi. „Ko nema mnogo para, taj ne može da priušti one veće utakmice [Arsenala i Spursa]. Ako hoćeš da povedeš klince, obično je nemoguće naći karte," dodaje Kler. „Ovde dolazim sa ćerkom koja voli fudbal koliko i ja. Neću da ona odraste misleći da je fudbal neka tamo emisija sa Sky Sports".

Ovaj stav dele mnogi ljubitelji fudbala, čak i oni koji nikad nisu čuli za klubove kao što je Enfild Taun. Čak su i najmanji Premijerligaši odavno su bili prinuđeni da prihvate korporativni model, ali postoje polu-profesionalni klubovi koji demonstriraju da je kolektivni duh engleskog fudbala još uvek živ. Fotograf Tom Skot još od osamdesetih prati klubove pod imenom „Enfild", pa je kroz objektiv ispratio i njihovo gašenje i ponovno rađanje. Na temu promena kojima je prisustvovao kaže sledeće: „Krajem devedesetih osećao se poraz u vazduhu, klub je tapkao u mestu. Kad smo počeli da pričamo o osnivanju novog kluba od temelja, nisam bio jedini koji se zapitao da li je to uopšte moguće, da li vredi truda. Kad smo odigrali prvu takmičarsku utakmicu video sam da su došle velike grupe ljudi, među njima neki koji su odavno digli ruke od kluba. Tada sam shvatio da radimo pravu stvar, što me je nekako uspokojilo."

„Sve ovo smo napravili na ostacima jedne ruševine od stadiona, sve ide kako treba. U Enfildu se ponovo igra fudbal, dolazi mnogo mladih navijača koji će naslediti nas stare, znači mi ovde ne gradimo samo tim – gradimo klub." Status pionira navijačkog vlasničkog modela uputio je mnoge ljubitelje fudbala ka ovom Enfild Taunu. Koliko god truda kolektivno uložili, deluje da će im se isplatiti ako budu mogli da gledaju fudbal kakav žele.

Još na VICE.com

Totalni fudbaler, totalni pobunjenik: Johan Krojf, ponos Katalonije

Šta se dešava kad počneš da pratiš fudbal u dvadesetim

Bio sam (prvi) srpski fudbaler u Albaniji