FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

Razgovarao sam sa tipom koji tri godine živi u groznom hostelu

Karsten je jedan od onih ljudi koji mogu imati od 35 do 65 godina. Ne, ne izgleda mladoliko, izgleda oronulo, baš kao olupina od hostela u kome živi.

Fotografije: autor

Karsten je jedan od onih ljudi koji mogu imati od 35 do 65 godina. Ne, ne izgleda mladoliko. Izgleda oronulo, baš kao olupina od hostela u Tbilisiju u kom živi skoro tri godine.

Rođen je u Minhenu. Živeo je u Nemačkoj dok se nije preselio u Gruziju 2012. godine. Krenuo je malo da putuje, ovde mu se dopalo, pa je ostao. Biće tu još neko vreme. U Tbilisiju pije čaču (lokalna brlja koja aromom podseća na tečnost za vetrobranska stakla) i uživa. Ovo bi ukratko bio, njegovim rečima ispričan, život Karstena Milea (39). Priča dobija potpuno drugu dimenziju kad svojim očima vidite hostel u kom je Karsten odlučio da ostane.

Reklame

U Tbilisi sam stigao u ranim jutarnjim satima. Do hostela Why not vozili smo se pustim ulicama po mrklom mraku. Kad smo stigli, u malom dvorištu, kroz prozor u prizemlju ugledao sam neku staramajku u brushalteru koja premešta štrokavi dušek. Negde duboko u meni jedan uplašeni glasić je molio: Bože samo da ovo nije hostel, samo da ovo nije hostel. Da se razumemo, nisam ejdžista, ali nisam ni ljubitelj gilferica (za neobaveštene, čistunce i ispravne skraćenica od Grandmother I Like to Fuck). Sa olakšanjem shvatam da to nije gošća hostela, ali nikada se ne treba prerano radovati.

Kad sam se popeo klimavim stepenicama i otvorio vrata ugledao sam 87 pari cipela rasutih po uskom hodniku. Odmah su me upoznali sa prvim pravilom hostela Why not – izuvanje obavezno. Od kad sam se rodio mrzim da se izuvam kad uđem u nečiju kuću. U sopstvenoj sam uvek u patikama. Sa prijateljima koji imaju malu decu pa insistiraju na izuvanju, viđam se u kafani. Ali pravila su pravila. Kad smo kroz staklena vrata ušli u dnevnu sobu moja stopala su ulegla u pod zastrt sa tri - četiri tepiha. Pretpostavljam da se podigao parket. Oko mene na podu spava jedna devojka sa poluobrijanom glavom i momak sa dredovima. Pretpostavljam da su se sinoć ubili ko majke.

Dobio sam posteljinu i krenuo u svoju sobu. Ta moja soba je samo jednu osminu moja jer je delim sa sedam saputnika. Jedno prozorsko okno fali, za luftiranje ne brinem. Čvrsto odlučujem da će moja čaša biti do pola puna. Na ruku mi ide saznanje da u sobi do moje na dušecima na podu spava dvadeset ljudi.

Reklame

Dnevna svetlost nije laskala hostelu Why not. Dok sam silazio na doručak razmišljao sam o ironiji njegovog imena. Što da ne? Iz hiljadu razloga prvenstveno higijensko-sanitarne prirode (kapacitet ovog ugostiteljskog objekta je 70 ljudi na dva mokra čvora). Tog jutra na meniju je bio hleb, paradajz, fantastičan gruzijski sir, kuvana jaja, džem i salama podriguša sa čudnim zelenim, crvenim i plavim tačkicama. Kažu da je sa povrćem. Verovao sam na reč. Tu za stolom upoznao sam Karstena.

Mirno je pio kafu obučen u kombat pantalone i maslinastu košulju. (Kasnije će se ispostaviti da je to njegov omiljeni autfit. Nije ga skidao sve vreme mog boravka u Tbilisiju).

- Odakle si?

- Iz Srbije.

- A, lepo, lepo.

Nastavlja da zamišljeno gleda u daljinu kako to samo iskusni gosti hostela širom sveta umeju. Postoji posebna supkultura ljudi koji trećinu godine provedu u hostelima. To su oni neohipici koji preziru potrošačko drušvo i globalizaciju, koji su, o kako to gordo zvuči, krenuli na putovanje da upoznaju lokalne običaje i kulturu. Oni ne putuju sa turističkim agencijama. Oni sklapaju prijateljstva sa meštanima. Oni meditiraju u parku. Oni su tako cool. Čovek bi pomislio da su moderni nomadi tolerantni, ali to uopšte nije slučaj. Sa osuđivanjem gledaju svakog ko higijeni pridaje preveliki značaj ili ko ne pije iz flaše. Oni savijaju duvan.Oni čitaju Orvela. Oni jedva čekaju da vas fasciniraju spiskom zemalja koje su proputovali stopom ili bajsom.

Reklame

Karsten mi priča kako mu se mnogo dopala ekipa u hostelu. Sviđa mu se atmosfera. Gruzija je jeftina. Pronašao je svog ličnog dobavljača čače, gruzijske varijante komovice, kod koga donesete svoju ambalažu, a on vam sipa zozovaču iz kanistera. Nudi mi flašicu od pola litra u kojoj je nakad bila koka kola, da probam. Ponekad i ja sevnem rakiju uz kafu ujutro, ali ne i ovog puta. Priznajem, plašim se slepila od metil alkohola.

Karsten nema porodicu. Osoblje ga gleda malo kao kolegu, malo kao člana porodice, malo kao kućnog ljubimca. Retko izlazi iz hostela, izuzev kad ide u nabavku. Dane provodi na podu u dnevnom boravku. Tu drema, igra igrice ili pije. Dobro kuva. Klopa su njegov društveni lubrikant. Hranom mami novopridošle goste, upoznaje se sa njima i u najboljem slučaju napija do obeznanjenosti.

Tbilisi

Gruzija je fantastična, od horde turista još neotkrivena, zemlja. Na balkonu Evrope, sudaraju se zapadni, persijski i mongolski uticaji prelomljeni kroz sovjetsku prizmu. Vinova loza potiče odavde i vino je prvi put napravljeno baš u Gruziji pre sedam hiljada godina. Između planinskih vrhova Kavkaza niz koje jure brze, kristalno čiste reke i pustinje u koju se vekovima povlače oni koji tragaju za duhom, nalazi se fascinantna zemlja veselih ljudi. Gruzini vole da piju. Vređaju se ako od stola ustanete dok se ne popije velika količina alkohola propisana strogom etikecijom. Prvo se pije iz malih čaša, pa iz onih klasičnih evropskih, a onda iz roga. Pre toga lična karta se stavi u gornji džep na jakni ili sakou da taksista može da je izvadi i vidi gde živite. Podrazumeva se da ste se uvoštili toliko da ne možete da beknete. Josif Visarionovič Džukašvili Staljin, diktator koji je obožavao da napija svoje najbliže saradnike do tačke kad će početi da pričaju šta stvarno misle, bio je Gruzin. Hostel Why not smešten je u neposrednoj blizini Trga slobode na kom se nekada nalazila banka koju su počektom prošlog veka, u maniru najboljih akcionih filmova, opljačkali drugovi Lenjin i Staljin, ne bi li prikupili novac za potrebe revolucije.

Dok je Karsten nastavio da šiba čaču razmišljao sam šta natera čoveka da samoinicijativno ostane više godina na ovakvom mestu. Iako društvena osoba koja lako ulazi u konverzaciju, Karsten mi je izgledao kao najusamljeniji čovek na svetu. Neko koga niko nikada ne čeka, ko se nikome ne javlja, ko je ovde da ne bi bio sam za Novu godinu ili rođendan. Sa druge strane izgleda i kao neko ko je pobegao od nemačke policije i lukavo se setio da ga nikad neće tražiti u ovom ćumezu. Takođe, mogao bi da bude i neko ko je saznao da je droga jefitija u Gruziji i odlučio da se preseli tamo čisto iz ekonomskih razloga.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu