Upravo sam se vratio iz Novog Sada sa koncerta, neki Antifa događaj, dosta pankera i mi, zvali su nas kad su vidjeli da smo dan prije u Beogradu što je na kraju otkazano, ali dobro. Mrtav crknut sam, čekam da mi veš mašina završi i da objesim robu jer nemam ništa čisto.Zadnje vrijeme mi se roba neće osušiti jer je vani hladno a unutra džabe ako nije kod radijatora. Moram to skontati. Nebitno, znam. Bilo skroz ok u Novom Sadu, iako je bila redaljka i svirka od 45 minuta. Jedino što smo se svi otrovali od nečeg i srali po cijeli dan, ja osobno sedam puta. U bekstejdžu je bio neki gulaš, neke palačinke, dandara od pankera iz Švabije koji žive u Španjolskoj, toplo pivo i par boca rakije na kojima je pisalo – Zubarska.
Reklame
Bili smo smješteni u zapljenjenoj vili od Darka Šarića, srpskog narkobossa koji je sad u ćuzi. Wc sam okupirao dobar dio noći, mislio sam da sam jedini išao. Ujutro skontam da su svi iz benda odradili isto. Spasio sam se na kraju kad mi je ujutro u nekom kafiću konobarica rekla da maznem žlicu samljevene kave, inače ne znam kako bi doputovao nazad.
Lijep prikaz čega sve ima u bekstejdževima, od sreće do tuge, ushićenja do umora pa do sranja, doslovno. Negdje bekstejdž može biti samo klupa, negdje cijeli pretjerani švedski stol (većinom bliže ovoj prvoj varijanti). Negdje može biti zlatna klupa, sa stolom punog ptičjeg mlijeka, kolumbijskom kokom (mislim na kokoške), švicarskim sirom, govedinom iz Španjolske koju su farmeri milkili po trbuhu dok je životinje bila živa. Ok, lažem, to ne može. Netko je sigurno bar na milisekundu povjerovao, pretjerao sam ovo s milkenjem.U bekstejdževima sam doživio sve i svašta. Npr. djevojku sam tamo upoznao, nije kliše niti je ona moj groupie nego je radila tamo, a niti sam ja rok n rol zvijezda pa da opsjedam žene i one mene, predugo se bavim ovim. Zanimljivo je da me uopće nije slušala prije nego smo se upoznali, samo je čula za mene ali prešao sam preko toga, štaš' jebiga. Što se tiče groupia i tih fantaziranja, samo ću vam reći da vas više likovi opsjedaju nego žene. Sjebano, znam. Tamo sam znao doživjeti teški čemer ničega; čekanje, glad, pijanstvo, sjebanost a i sve obrnuto; slavlje, prijatelje, adrenalina milijun, truba milijun, sreće i sve najbolje.
Reklame
Prije me nije bilo briga za bekstejdževe ali putem skontaš da je to mali drugi dom za bend dok se ne vrate kući, doslovno kući a i kući - stejdžu. Unaprijed upozoravam da u tekstu nema glamura niti sličnih kuraca palaca, ni kako smo popili tisuće piva i viskija i rakije, povraćali i slično, to je dosadno, a i svi civili rade to isto. Ovdje su većinom u pitanju rendom ali lagana i simpatična dna kojih sam se sjetio. Ostalih se ne sjećam.10. Terraneo 2012.Tu sam prvi put saznao da moram imati rajder. To je ako netko ne zna, bilo kakav samostalno napisani neovjereni dokumenat, gdje stoje tehničke želje - što se tiče opreme, a i ove ostale, gostoprimstvene, npr. hrana, piće, itd. Nastupali smo na drugom stejdžu, drugi dan, taman poslije Rootsa koji su bili na prvom stejdžu. Pošto je taj prostor bivša vojarna, iza bine su bile kućice tj. sobe u koje su stavili bekstejdž.Sjećam se da je u sobi pored (u njoj su bili možda Dječaci, koji su bili isti dan ali na drugom stejdžu, nisam siguran iskreno) bilo svega, pun stol i hrane i pića, a u sobi u kojoj smo mi bili je bio samo veliki stol sa hrpom ničega. Prazan skroz. Bio je točionik piva ispred iz kojeg smo si mogli točiti. Od tada imam rajder. Bio mi je rođendan taj dan.
9. Pannonian Challenge 2014.Klasika, klupe, montažni šatori sa cugom i pićem, sve kako treba ispoštovano. Mi taman završili, Prti Bege i Bvana su poslije nas. Stojim pored, malo pričam s ekipom, gledamo koncert, i pazi trenutak. Eufrat silazi sa stejdža dok Bvana i Mikri najnormalnije nastavljaju bez njega, a on u prolazu, onakav ogroman i još sa slomljenom rukom, samo dobaci „ brate najeo sam se eksera i ne znam di sam, tjera me kenjat" i samo ode prema Toi toi-ju. Dovoljno da zasluži mjesto pod broj devet. Dirljivo.
Reklame
8. Exit 2011.Tada isto nisam znao da trebam tražiti hranu ili cugu u rajderu. Bili smo poslije Partibrejkersa, i znam da smo u jednom trenutku bili u nekoj preogromnoj prostoriji iza, gdje su bili svi bendovi sa Fusiona a i Maina, konobari, osoblje… Hrane koliko hoćeš, pića koja god zamisliš. Mogli smo biti tamo do koncerta, poslije nismo mogli jer su drugi bendovi išli tamo. Pojeo sam neki sendvič.Bilo je vruće za popizditi, tipa 40 stupnjeva. Uglavnom, nastup je bio super i nije me bilo briga za hranu, nisam ni morao jesti. Puno ljudi, većinom stariji rokeri, metalci, novinari, stranci i hrpa ljudi iz organizacije su bili u bekstejdžu. Bilo mi je kao da sam u školi, previše mi je bilo bed ispitivati pa sam se samo pravio da sve kontam.
7. Xstatic Split 2007.Festival u Splitu, prvi nakon dosta godina, bio je povelika propast. Graffiti jam i neko mcijanje navečer u O hari, mislim da nije ni došlo do toga, davno je bilo. Zimu prije mi je izašao prvi demo i bio sam sretan što su me zvali tamo. Bekstejdž nije ni postajao, ali smo pili iza tog kluba na molu. Bilo je rajtera iz Osijeka, Zagreba i svuda, bacali smo fristajlove i zajebavali se. U međuvremenu se odjednom usred plićaka neki par počeo taslačit, u poziciji psa, što se kaže. Svi smo ih vidjeli, valjda je to bila neka predstava njihova. Prvo sam mislio da mi se čini ali nije mi se činilo. Ostatak ekipe su bili ono, pa šta, neka, mladi su. Pa istina, neka.
Reklame
6. Kragujevac Arsenal Fest 2012.Prvi put smo išli toliko iza Beograda, i jebiga, koliko god je prošlo sto godina, ko će ga znat. Na kraju je bilo odlično, Kvragujevac je malo stao u vremenu ali ljudi su bili skroz normalni i ispoštovali nas fino. I na koncertu i svuda. Tamo je Yugo tvornica, sada rade za Fiat ako sam dobro skontao. Toxari je bio rođendan, kupili smo mu tortu i iznenadili ga. Svirali smo na istom stejdžu s Maraquyom, što je nama kao ljubiteljima rnb-ija bilo ludilo. Gitarist (Darkan Kingić) me natjerao da im uletim na nastup i bacim freestyle. Poslije im je rekao da su odlični ali da im ime nema smisla. To je bio dosta dobar trenutak šutnje.5. Blackout Festival Vukovar 2007.Bekstejdž je bio Dunav i šetnica, bilo je ljeto, pekao se roštilj, pilo se pivo, okolo mirno, trube kruže bez obzira na fajv ou, svi od okolo su došli, opušteno koliko opušteno čovjeku može biti. Ne volim koristit riječ pozitivno jer je nepotrebna i koristi se često da bi se zamaglilo negativno i uvjeravalo se u obrnuto, ali moram reći da je stvarno bilo pozitivno. Bilo je s ciljem da se tamo nešto napravi i napravilo se. Okupili smo se svi reperi koji postoje valjda i uživali smo kao hercegovci, kao neka familija tajkuna recimo, kao da smo iz iste stranke. Znamo uživati. Samo bez para i nastupali smo svi pro Bono. Vox. Bilo odlično.
4. Super uho 2014.Kao što se moglo skontati, pušim te krajolike, prirodu i sranja tipove bekstejdževa, od tog bolje ne može. Kad smo kod takvih, ovaj je bio najbolji. Ograđena velika terasa uz more, borovina koja ne gori, puše vjetar, donose ti cugu, ako te netko živcira možeš ga gurnuti u more, možeš pišati u more, možeš što hoćeš. Svirali smo oko 2, 3 poslije ponoći tako da sam dosta vremena proveo tamo, čekajući da počnemo, a kad smo završili, već je lagano dolazio dan i stvarno je izgledalo ludilo. Moj klavijaturist iz Golih žena, Midi Cobain u nekom prisjećanju nakon ko zna čega je najbolje rekao : „dj je pustio Barry Whitea, i taman sunce izlazi i inače bi bio teški trash ali tad je bilo najbolje". Goce iz Skopja rasturio sa selekcijom ploča poslje. Najbolja terasa u Šibeniku da ga jebeš. San Remo madafaka.
Reklame
3. Student Day Festival 2013.Spavali smo u nekom studentskom domu u apartmanima za profesore. Imali su ogromne ormare. Snimili smo lagani motivacijski video – izađite iz ormara. Oko doma su bile neke mačke, i kako su se motale okolo nekako su i ušle kroz vrata, i ostale. Visile su s nama cijelo vrijeme, slikali smo se s njima, mazili ih i nosali. Bile su crne. Gansta. Kad smo došli na koncert svima smo rekli da je smještaj odličan i da su bile neke crne mace. Kad smo se vratili, čekale su nas. Inače, poznati smo po tome da se oko nas mace vrte cijelo vrijeme, ali ovo je bilo neviđeno. Tada smo u rajder uveli dvije male crne mace. Nije švedski death speed trash metal bend i ne žrtvujemo ih. To je već rajder nivo deluxe. Hvala Student Day i pozdrav našim macama ako čitaju i imaju pristup internetu.
2. Mioljac 2007.Nastupali smo Marčelo, mi, Toxarina ekipa i još par dj-a. Ekipa iz Miholjca je to u katakombi organizirala sama, sami su skupili lovu i platili svima unaprijed, došlo je ljudi iz Osijeka i okolo. Entuzijazam neviđeni. Cijela katakomba je underground teški, bekstejdž je bio pun ljudi, grijalica, sve išarano, svi veseli. Dan prije sam bio u Zagrebu nastupao, bio sam malo umoran i nisam ništa očekivao, kad ono ludilo.I za kraj najveći respekt ikad, dečki (Toxara, Šićma, Vorda i ostale miholjačke kmice) od koji su dosta njih kuhari su za klopu spremili – prase. I to ne bilo kakvo nego odlično, još ga pamtim. Nije prvi put da se to desilo, bilo je par nekih mjesta gdje su nam isto davali neko pečenje ali je sve dotad bilo katastrofa, ali ovo je bilo usuduio bih se reći najbolje repersko prase koje sam probao. Sve skupa je bilo iznenađenje žešće. Čuo sam da su Ajs i Timbe u Sisku dobili sarme, nadam se da su bile dobro ko ovo prase.1. Zurich, Diamonds 2011.Ponekad nastupam s Edom. Jednom sam išao u Zurich na dva nastupa, bilo mu je rečeno da idemo u neki alternativni klub, gazda mu je sve najbolje napričao, obećao da nema narodnjaka niti će ih biti. To je njegov uvjet za nastup. Klub je bio malo izvan grada, i što smo bili bliže, sve je više smrdilo. Stajemo i na prvi pogled idealno mjesto za prodat bubreg. Izlazimo na parkingu, vani izgleda kao neka tvornica, a unutra lusteri od bisera i vidiš piše Club Diamonds. Sve je bilo jasno. Samo bling bling. I narodnjaci, naravno.Bekstejdž je bila sobica dva sa dva, u nju smo jedva stali i prvo je bio razgovor s likom s kojim je bilo dogovoreno - zašto nas je lagao, da nije u redu od njega… Na kraju vike i strke, taj lik izlazi. Dolazi drugi lik, šef. Sjeda pored mene stavlja mi ruku na nogu, kao ono sve je moje đir ali iskreno više homoseksualno. Lagano se izmaknem, iskuliram, i lik počne pričati Edi o liku koji je izašao i kaže: „Ne brini brate, on je zajebao al svejedno smo ga mislili rješit". Tad gazda d boss obeća da danas neće biti narodnjaka i kad smo već tu, da odradimo koncert, da ljudi jedva čekaju bla bla bla. U sobici se nervoza mogla rezati nožem. Mi svi umorni, putovali preko 1200km autom, i kad dođeš i saznaš da si sve ispoštovao, došao na vrijeme i sve a lik koji te zvao laže je sjebano. Htio sam snimiti njihov dijalog, ali prenervozno je bilo.U isto vrijeme sam umirao od smijeha iznutra, ali i od sjebanosti, jer je situacija bila nadrealna. Na kraju smo završili, i bilo je sa velikim grčem u želucu ali održali smo koncert. Nakon zadnje pjesme penjem se gore u tu sobicu i dok sam na stepenicama, čujem dj pustio Karleušu, (Insomnia ako se ne varam) a na galeriji koja se vidi sa stepenica vidiš plesačice plešu dok stroboskop piči na njih. Kao u Bladeu je sve izgledalo, s tim da je Wesley Snipes u ovom slučaju bio npr. neki malo tamniji ex-yu dijaspora majstor u nogometnom dresu. Nismo spavali u hotelu, samo smo htjeli pobjeći, otišli smo kod prijatelja. Dan poslije bilo je jednako veselo.
Lijep prikaz čega sve ima u bekstejdževima, od sreće do tuge, ushićenja do umora pa do sranja, doslovno. Negdje bekstejdž može biti samo klupa, negdje cijeli pretjerani švedski stol (većinom bliže ovoj prvoj varijanti). Negdje može biti zlatna klupa, sa stolom punog ptičjeg mlijeka, kolumbijskom kokom (mislim na kokoške), švicarskim sirom, govedinom iz Španjolske koju su farmeri milkili po trbuhu dok je životinje bila živa. Ok, lažem, to ne može. Netko je sigurno bar na milisekundu povjerovao, pretjerao sam ovo s milkenjem.U bekstejdževima sam doživio sve i svašta. Npr. djevojku sam tamo upoznao, nije kliše niti je ona moj groupie nego je radila tamo, a niti sam ja rok n rol zvijezda pa da opsjedam žene i one mene, predugo se bavim ovim. Zanimljivo je da me uopće nije slušala prije nego smo se upoznali, samo je čula za mene ali prešao sam preko toga, štaš' jebiga. Što se tiče groupia i tih fantaziranja, samo ću vam reći da vas više likovi opsjedaju nego žene. Sjebano, znam. Tamo sam znao doživjeti teški čemer ničega; čekanje, glad, pijanstvo, sjebanost a i sve obrnuto; slavlje, prijatelje, adrenalina milijun, truba milijun, sreće i sve najbolje.Prije me nije bilo briga za bekstejdževe ali putem skontaš da je to mali drugi dom za bend dok se ne vrate kući, doslovno kući a i kući - stejdžu. Unaprijed upozoravam da u tekstu nema glamura niti sličnih kuraca palaca, ni kako smo popili tisuće piva i viskija i rakije, povraćali i slično, to je dosadno, a i svi civili rade to isto. Ovdje su većinom u pitanju rendom ali lagana i simpatična dna kojih sam se sjetio. Ostalih se ne sjećam.10. Terraneo 2012.Tu sam prvi put saznao da moram imati rajder. To je ako netko ne zna, bilo kakav samostalno napisani neovjereni dokumenat, gdje stoje tehničke želje - što se tiče opreme, a i ove ostale, gostoprimstvene, npr. hrana, piće, itd. Nastupali smo na drugom stejdžu, drugi dan, taman poslije Rootsa koji su bili na prvom stejdžu. Pošto je taj prostor bivša vojarna, iza bine su bile kućice tj. sobe u koje su stavili bekstejdž.Sjećam se da je u sobi pored (u njoj su bili možda Dječaci, koji su bili isti dan ali na drugom stejdžu, nisam siguran iskreno) bilo svega, pun stol i hrane i pića, a u sobi u kojoj smo mi bili je bio samo veliki stol sa hrpom ničega. Prazan skroz. Bio je točionik piva ispred iz kojeg smo si mogli točiti. Od tada imam rajder. Bio mi je rođendan taj dan.
9. Pannonian Challenge 2014.Klasika, klupe, montažni šatori sa cugom i pićem, sve kako treba ispoštovano. Mi taman završili, Prti Bege i Bvana su poslije nas. Stojim pored, malo pričam s ekipom, gledamo koncert, i pazi trenutak. Eufrat silazi sa stejdža dok Bvana i Mikri najnormalnije nastavljaju bez njega, a on u prolazu, onakav ogroman i još sa slomljenom rukom, samo dobaci „ brate najeo sam se eksera i ne znam di sam, tjera me kenjat" i samo ode prema Toi toi-ju. Dovoljno da zasluži mjesto pod broj devet. Dirljivo.
8. Exit 2011.Tada isto nisam znao da trebam tražiti hranu ili cugu u rajderu. Bili smo poslije Partibrejkersa, i znam da smo u jednom trenutku bili u nekoj preogromnoj prostoriji iza, gdje su bili svi bendovi sa Fusiona a i Maina, konobari, osoblje… Hrane koliko hoćeš, pića koja god zamisliš. Mogli smo biti tamo do koncerta, poslije nismo mogli jer su drugi bendovi išli tamo. Pojeo sam neki sendvič.Bilo je vruće za popizditi, tipa 40 stupnjeva. Uglavnom, nastup je bio super i nije me bilo briga za hranu, nisam ni morao jesti. Puno ljudi, većinom stariji rokeri, metalci, novinari, stranci i hrpa ljudi iz organizacije su bili u bekstejdžu. Bilo mi je kao da sam u školi, previše mi je bilo bed ispitivati pa sam se samo pravio da sve kontam.
7. Xstatic Split 2007.Festival u Splitu, prvi nakon dosta godina, bio je povelika propast. Graffiti jam i neko mcijanje navečer u O hari, mislim da nije ni došlo do toga, davno je bilo. Zimu prije mi je izašao prvi demo i bio sam sretan što su me zvali tamo. Bekstejdž nije ni postajao, ali smo pili iza tog kluba na molu. Bilo je rajtera iz Osijeka, Zagreba i svuda, bacali smo fristajlove i zajebavali se. U međuvremenu se odjednom usred plićaka neki par počeo taslačit, u poziciji psa, što se kaže. Svi smo ih vidjeli, valjda je to bila neka predstava njihova. Prvo sam mislio da mi se čini ali nije mi se činilo. Ostatak ekipe su bili ono, pa šta, neka, mladi su. Pa istina, neka.
4. Super uho 2014.Kao što se moglo skontati, pušim te krajolike, prirodu i sranja tipove bekstejdževa, od tog bolje ne može. Kad smo kod takvih, ovaj je bio najbolji. Ograđena velika terasa uz more, borovina koja ne gori, puše vjetar, donose ti cugu, ako te netko živcira možeš ga gurnuti u more, možeš pišati u more, možeš što hoćeš. Svirali smo oko 2, 3 poslije ponoći tako da sam dosta vremena proveo tamo, čekajući da počnemo, a kad smo završili, već je lagano dolazio dan i stvarno je izgledalo ludilo. Moj klavijaturist iz Golih žena, Midi Cobain u nekom prisjećanju nakon ko zna čega je najbolje rekao : „dj je pustio Barry Whitea, i taman sunce izlazi i inače bi bio teški trash ali tad je bilo najbolje". Goce iz Skopja rasturio sa selekcijom ploča poslje. Najbolja terasa u Šibeniku da ga jebeš. San Remo madafaka.3. Student Day Festival 2013.Spavali smo u nekom studentskom domu u apartmanima za profesore. Imali su ogromne ormare. Snimili smo lagani motivacijski video – izađite iz ormara. Oko doma su bile neke mačke, i kako su se motale okolo nekako su i ušle kroz vrata, i ostale. Visile su s nama cijelo vrijeme, slikali smo se s njima, mazili ih i nosali. Bile su crne. Gansta. Kad smo došli na koncert svima smo rekli da je smještaj odličan i da su bile neke crne mace. Kad smo se vratili, čekale su nas. Inače, poznati smo po tome da se oko nas mace vrte cijelo vrijeme, ali ovo je bilo neviđeno. Tada smo u rajder uveli dvije male crne mace. Nije švedski death speed trash metal bend i ne žrtvujemo ih. To je već rajder nivo deluxe. Hvala Student Day i pozdrav našim macama ako čitaju i imaju pristup internetu.
2. Mioljac 2007.Nastupali smo Marčelo, mi, Toxarina ekipa i još par dj-a. Ekipa iz Miholjca je to u katakombi organizirala sama, sami su skupili lovu i platili svima unaprijed, došlo je ljudi iz Osijeka i okolo. Entuzijazam neviđeni. Cijela katakomba je underground teški, bekstejdž je bio pun ljudi, grijalica, sve išarano, svi veseli. Dan prije sam bio u Zagrebu nastupao, bio sam malo umoran i nisam ništa očekivao, kad ono ludilo.I za kraj najveći respekt ikad, dečki (Toxara, Šićma, Vorda i ostale miholjačke kmice) od koji su dosta njih kuhari su za klopu spremili – prase. I to ne bilo kakvo nego odlično, još ga pamtim. Nije prvi put da se to desilo, bilo je par nekih mjesta gdje su nam isto davali neko pečenje ali je sve dotad bilo katastrofa, ali ovo je bilo usuduio bih se reći najbolje repersko prase koje sam probao. Sve skupa je bilo iznenađenje žešće. Čuo sam da su Ajs i Timbe u Sisku dobili sarme, nadam se da su bile dobro ko ovo prase.1. Zurich, Diamonds 2011.Ponekad nastupam s Edom. Jednom sam išao u Zurich na dva nastupa, bilo mu je rečeno da idemo u neki alternativni klub, gazda mu je sve najbolje napričao, obećao da nema narodnjaka niti će ih biti. To je njegov uvjet za nastup. Klub je bio malo izvan grada, i što smo bili bliže, sve je više smrdilo. Stajemo i na prvi pogled idealno mjesto za prodat bubreg. Izlazimo na parkingu, vani izgleda kao neka tvornica, a unutra lusteri od bisera i vidiš piše Club Diamonds. Sve je bilo jasno. Samo bling bling. I narodnjaci, naravno.Bekstejdž je bila sobica dva sa dva, u nju smo jedva stali i prvo je bio razgovor s likom s kojim je bilo dogovoreno - zašto nas je lagao, da nije u redu od njega… Na kraju vike i strke, taj lik izlazi. Dolazi drugi lik, šef. Sjeda pored mene stavlja mi ruku na nogu, kao ono sve je moje đir ali iskreno više homoseksualno. Lagano se izmaknem, iskuliram, i lik počne pričati Edi o liku koji je izašao i kaže: „Ne brini brate, on je zajebao al svejedno smo ga mislili rješit". Tad gazda d boss obeća da danas neće biti narodnjaka i kad smo već tu, da odradimo koncert, da ljudi jedva čekaju bla bla bla. U sobici se nervoza mogla rezati nožem. Mi svi umorni, putovali preko 1200km autom, i kad dođeš i saznaš da si sve ispoštovao, došao na vrijeme i sve a lik koji te zvao laže je sjebano. Htio sam snimiti njihov dijalog, ali prenervozno je bilo.U isto vrijeme sam umirao od smijeha iznutra, ali i od sjebanosti, jer je situacija bila nadrealna. Na kraju smo završili, i bilo je sa velikim grčem u želucu ali održali smo koncert. Nakon zadnje pjesme penjem se gore u tu sobicu i dok sam na stepenicama, čujem dj pustio Karleušu, (Insomnia ako se ne varam) a na galeriji koja se vidi sa stepenica vidiš plesačice plešu dok stroboskop piči na njih. Kao u Bladeu je sve izgledalo, s tim da je Wesley Snipes u ovom slučaju bio npr. neki malo tamniji ex-yu dijaspora majstor u nogometnom dresu. Nismo spavali u hotelu, samo smo htjeli pobjeći, otišli smo kod prijatelja. Dan poslije bilo je jednako veselo.