FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

​Nedelju dana bajsom do posla u Beogradu

Prvo što sam naučila kao biciklista u Beogradu jeste da moraš da pretpostaviš da svi hoće da te ubiju: pešaci, vozači, taksisti, motociklisti, pa i poneki biciklista u žurbi.

Prvo što sam naučila kao biciklista u Beogradu jeste da moraš da pretpostaviš da svi hoće da te ubiju: pešaci, vozači, taksisti, motociklisti, pa i poneki biciklista u žurbi.

Ali ako to imaš na umu i obraćaš pažnju na sve što se oko tebe dešava dok voziš – bićeš ok.

No, da krenem od početka.

Došla sam na ideju da idem bajsom na posao pošto sam ustanovila da mi od Slavije do novog posla u Airport citiju tramvajem treba 50 minuta minimum (uključujući i presedenje na autobus).

Reklame

Vreme samo po sebi i nije toliko bitno, s obzirom da taman uzmem malo da čitam sve one knjige koje sam naslagala pored kreveta i nikako ne stižem da otvorim. Ali, ono što mi smeta jesu znojavi ljudi koji se u prevozu lepe za tebe i raspale šklopocije bez klime kojim se diče u GSP-u.

Pročitajte: Raznošenje hleba u Kairu je balansiranje između života i smrti

Prvi problem na koji sam naišla bio je da ubedim roditelje da mi pošalju bajs iz Zrenjanina.

Nisu hteli ni da čuju: - Poginućeš; vozićeš bicikl tri dana i odustaćeš; živiš na petom spratu bez lifta, sva si ti da nosiš bicikl uz stepenice; već te je jednom udario auto, je l' treba to ponovo da se desi da bi se opametila…

Kada su videli da ne odustajem i znajući da sam poprilično tvrdoglava kad zacrtam nešto, poslali su mi bajs – sa sve poravljenim kočnicama i novim zvonom.

Optimistično sam krenula.

Ponedeljak

Dok sam spuštala bajs od 17 kila niz stotinu stepenica, da se ne lažemo, psovala sam samu sebe.

Ali čim sam krenula u osam ujutru da vozim niz Njegoševu, preko Cvetnog trga, podsetila sam se kako sam iskreno srećna kad vozim bajs… nizbrdo, to jest.

Prvog dana bila sam ekstra obazriva, naročito dok nisam prešla Brankov most i izbila na bajk staze.

Po Novom Beogradu ima uređenih biciklističkih staza, sa ponekom (dobro, nije baš poneka) rupom ili izdignutim trotoarom, ali bar ne moram da brinem da će me neki BMW pokupiti usput.

Osam i po kilometara do posla prešla sam za 38 minuta. Nije loše, ali može i brže.

Reklame

Napakovala sam stvari kao da idem na Tour de France, a ne na posao: vodu, majicu da se presvučem, osvežavajuće maramice, gumice za kosu, ukosnice, češalj, dezodorans, šminku… Odmah sam shvatila da mi više od pola toga neće biti potrebno.

Povratak kući bio je znatno teži.

Za početak, od Brankovog do Slavije sve vreme je uzbrdo.

Radila sam 8-9 sati i umorna sam. Napolju je preko 30 stepeni.

Polako sam vozila i stigla do zgrade za 48 minuta. Sramota. Mora to brže.

A onda, pakao. Nositi bajs uz vijugave stepenice do prokletog Mordora, gde nemaš gde da zastaneš i odmoriš od prizemlja do potkrovlja.

Uspela sam da se uzverem, ali iskreno, duša mi je bila u nosu.

Bodrila sam samu sebe: ako dečko sa sprata ispod može stalno da svuda ide bajsom – mogu i ja, pa makar me kap strefila.

Utorak

Već je bilo lakše – znala sam šta da očekujem i vozila sam malo brže.

Samim tim sam i morala da zvonim kao blesava.

Pešaci su mi postali smrtni neprijatelji. Ponašaju se kao da su sve staze njihove.

Naročito cure u štiklama, koje uvek biraju da hodaju po novijoj bajk stazi.A tek što vole da prevrću očima kada im zvonim dok se ne sklone.

Ali, one ne znaju da sam ja novopečeni BG biciklista, samim tim i izuzetno iritantna (eto, priznala sam) misleći da je moje pravo da ih vaspitavam kojim stazama treba da hodaju. Proći će me entuzijazam i smiriću se, ali do tad ima da zvonim sve dok mi zvonce ne crkne.

Sreda

Počela sam da pamtim rupe u trotoaru i da ih izbegavam (naročito u nekim delovima Milutina Milankovića ili Omladinskih brigada gde je neophodno voziti slalom), umesto da kao prethodna dva dana prelećem preko njih sa sve onim trenutkom panike i glasom u glavi koji kreće da peva Dorse i This Is the End.

Reklame

Sve one rupe i neravnine na Brankovom mostu taman me prodrmaju i razbude – ne moram više da pijem tursku kafu čim otvorim oči.

Novi najveći i, još uvek mislim, realan strah postao mi je da će neko iz parkiranih kola pored kojih prolazim da otvori vrata i da ću svom silinom preleteti preko istih.

Na posao stižem sve brže i dalje u neverici da sam GSP uporno koristila od 2006, ni ne pomišljajući na bajs kao oblik transporta.

Bajs sam prva dva dana ostavljala na parkingu za bicikle u okviru Airport sitija. Uvek se nađe bar jedno slobodno mesto gde mogu da ga zakačim. Znam da nepotrebno brinem da će ga neko ukrasti, jer: a) bajs ima bar 15 godina; b) portiri bleje na sve strane; c) ima kamera.

Od trećeg dana počela sam da nosim bajs u kancelariju na trećem spratu. Šefovi se ne bune - čak se sprdaju, kako sam krenula, naći će me narednog dana sa bajsom u krilu dok sedim za kompom i radim. Međutim, ja sam znatno mirnija znajući da ga niko neće ukrasti. Ipak, držim ga na oku sve vreme.

Četvrtak

U sredu uveče sam izašla i spavala sam svega 4 sata.

Mozak mi je i dalje spavao kad sam krenula da vozim. Opustila sam se i nisam obratila pažnju na kafić pored kojeg prolazim. Za malo da pregazim konobara na Cvetnom trgu. Doduše, nije ni on gledao kuda ide kada je izleteo iz kafića, ali priznajem da sam ja više bila kriva.

Zakočila sam i stala na 20 centimetara od njega. Onako bunovna sam promrmljala izvini, a on je samo odmahnuo rukom u fazonu opušteno, ali videla sam da se malo iscimao. I bilo mi je krivo.

Reklame

Naučila sam lekciju i sad uvek pazim kada prolazim pored trafike/kafića/prodavnice, a nadam se da je i dotični konobar obazriviji.

Petak

Prvi put sam se stvarno našla u opasnoj situaciji, bez obzira na moje dramatizovanje prethodnih dana.

Prelazila sam kod Brankovog mosta na pešačkom i auto me uopšte nije video. Imala sam zeleno svetlo, a on uslovno. Zakočila sam u poslednjem trenutku i tad je dečku koji je vozio crveni auto devojka na suvozačkom mestu panično mahnula da stane. Video me je i podigao ruku u znak izvinjenja. Super, ali od toga ne bih imala ništa da ja njega nisam prva videla. Proklet bio.

Fotografija: Jadranka Ilić

Subota

Kritična masa – jeeej!

Poslednje subote u mesecu okupljaju se biciklisti i, u koloni, idu u protestnu vožnju po Beogradu sa ciljem ukazivanja na ravnopravno učešće biciklista u saobraćaju.

Muzika, pištaljke (1990-te flešbek) i dobro zezanje.

I što je najvažnije, ulice kojima se prolazi - ruta se menja svakog meseca - zatvaraju se za saobraćaj, čime može stvarno da se uživa u vožnji po Beogradu. Usput i upoznaš kul ljude, pročavrljaš ili bar shvatiš da ima još onih koji se sigurno duže od tebe radnim danima svađaju sa pešacima i vozačima.

Nedelja

Zaslužen odmor i oporavak od svirke/klabinga prethodne noći.

Gume naduvane i spremne za sledeću nedelju.

Ruku na srce, možda bih i odustala, da nisam svima već arogantno razglasila da idem na posao isključivo bajsom. To mi je što mi je.

Ne odustajem.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu