FYI.

This story is over 5 years old.

Kultura

​"Biti" - pozorišna predstava bez kraja

Najava za predstavu "Biti" odmah mi je privukla pažnju. Delovala je zanimljivo, drugačije i nešto u čemu se prepoznajem.

Fotografije: Anđela Grozdanić

Odavno nisam bila na nekoj pozorišnoj premijeri, nije da im pridajem veliki značaj ali premijere uvek sa sobom nose neko malo i slatko uzbuđenje. Ovog puta premijera je u Parobrodu, mestu bez kojeg bih se u ovom gradu odavno izgubila. Poslednji put kad sam otišla u pozorište kako se predstava bližila kraju tako se moj pogled sa scene polako odmicao sa draperija ka tavanici. Izgledalo mi je kao da glumci nisu skoncetrisani a možda samo ja nisam mogla da se fokusiram na ono što se dešava na sceni.

Reklame

Najava za predstavu "Biti" odmah mi je privukla pažnju. Delovala je zanimljivo, drugačije i nešto u čemu se prepoznajem. I sam plakat za predstavu je baš takav, 27 fotografija talentovanih nezaposlenih glumaca od kojih su samo dve u boji, fotografije glumaca koji učestvuju u predstavi: Hane Selimović i Marka Janketića.

Hanu pamtim još iz filma Olega Novkovića "Beli, beli svet", po upečatljivoj ulozi. Ispostavilo se da je to bila njena prva i glavna uloga u filmu. U najsvežijem sećanju mi je Leni iz "Neposlušnih". Poslednjih mesec dana gledam je u "ulozi" člana pokreta za okupaciju bioskopa Zvezde. Marka isto pamtim po ulozi u filmu "Beli, beli svet". Kasnije ga nisam sretala u serijama i filmovima koje sam gledala ali znam da igra u filmu "Bićemo prvaci sveta", koji govori o zlatnoj košarkaškoj generaciji. U svakom slučaju dva mlada sjajna glumca čijoj predstavi se iskreno radujem.

"Biti" progovora o problemu zaposlenosti i nezaposlenosti kroz intimnu i profesionalnu ispovest Hane i Marka.

Na ulazu u Parobrod dobijam kartu obeleženu slovom Z kao zaposlena. Osećam se čudno jer zvanično nisam zaposlena, a zapravo jesam. Računam ako svaki dan imam radne obaveze onda sigurno ne mogu biti nezaposlena ali me sistem ipak identifikuje kao nezaposlenu.

Na ulazu u salu Hana dočekuje publiku. Zbunjena sam jer najmanje što očekujem je da me na početku predstave sačeka glavna glumica. Publika se raspoređuje duž cele prostorije, fizički je odvojena zidom koji i sa leve i desne strane ima otvor bez vrata. Faktički predstava se odigrava u dve prostorije.

Reklame

Predstava publiku razdvaja na vidljive i nevidljive, na postojeće i nepostojeće. Na zaposlene i nezaposlene. Namerno diskriminiše. Vređa….piše u najavi za predstavu. Ja bih rekla više oslikava realno stanje u društvu.

Dekora na sceni nema, samo glumci. Igrokaz Hane i Marka - oboje u crnom.

Deset studenata glume prima se svake godine na svakoj od akademija u Beogradu i Novom Sadu. To je 30 glumaca za jednu, 150 glumaca za pet godina, 300 glumaca za deset godina. Prosečan radni staž glumca u državnom pozorištu je 55 godina. Jedan mladi glumac dobija mogućnost da se zaposli u pozorištu eventualno tek kada neko umre ili ode u penziju, govori na sceni Hana.

Ove reči mi zvuče poznato, negde sam ih već čula, a da! Na mom fakultetu. Prošlo je dosta vremena, tačnije deset godina. Iako je sasvim bilo izvesno da se sa istorijom umetnosti ne može dobiti zaposlenje u muzeju niko nije odustajao od studiranja. Zašto? Ja nisam iz dva razloga. Meni je uvek nekako završetak fakulteta delovao kao prirodan završetak celokupnog školovanja. Drugi razlog je prozaičan, bila sam ubeđena da će u međuvremenu nešto da se promeni. Ipak sam odustala nakon predavanja u četvrtoj godini kada nam je profesor objasnio da onako kako mi učimo u Beogradu na evropskim univerzitetima je odavno prevaziđen koncept proučavanja istorije umetnosti. Ne znam zašto nam je to ispričao ali se sećam da sam u tom trenutku postala svesna anahronosti naših studija sa realnim stanjem stvari.

Ponovo sam fokusirana na predstavu. Marko prolazi pored publike sa tablom na kojoj piše 4 + 1 minut ćutanja za srpsko obrazovanje. Odajemo počast srpskom obrazovanju minutom ćutanja. Više nisam sigurna da li i ja postajem deo predstave baš kao što svaki dan kad čitam vesti više nisam sigurna da li je to nečija fikcija ili naša realnost.

Marko poziva publiku koja je smeštena u deo za nezaposlene da se pridruži zaposlenima i sada se svi nalazimo u jednoj prostoriji. Rediteljka nam saopštava da predstava zapravo nema kraj. Hana poziva publiku da kaže ako nešto ima mada kaže i ćutanje je u redu, jer odavno je tako u našem društvu.

U početku smo stidljivi ali ipak se neko iz publike ohrabruje i krećemo. Neko pominje 5. oktobar, neko političku vezu kao jedini uslov za posao, neko izvlači slučaj Oktobarskog salona. Udaljavamo se od teme. Shvatam da su Hana i Marko prvi put javno progovorili o onome što svi znamo ali ćutimo. Shvatam kako se svaki dan pravimo da je sve u redu, a da zapravo ništa nije u redu. I nekako se osećam dobro jer znam da nije sve u redu ali ne moram da se pravim da je sve u redu. Izlazim sa predstave omađijana. I ko je ono beše rekao da je pozorište magija?