FYI.

This story is over 5 years old.

Mediji

Šta o slobodi medija misle studenti novinarstva u Srbiji

Odlučio sam da o slobodi medija, cenzuri i autocenzuri porazgovaram sa studentima novinarstva koji bi, u teoriji, trebalo da budu ta generacija koja će prodrmati, promeniti stvari.

Naslovna fotografija: via Flickr/ korisnik HAMZA BUTT. Ostale fotografije: Lične arhive

Sloboda medija mi je verovatno omiljena teorija koju sam naučio na Fakultetu političkih nauka, odseku za novinarstvo i komunikologiju. Nije bilo potrebno mnogo vremena da se okrenem oko sebe i vidim da nas profesori zdušno uče spisku lepih želja koji snivamo zajedno sa kolegama širom sveta. Prosto, kada smo konačno skinuli krmelje sa novinarskih okica mogli smo da vidimo da se u Srbiji slobodom medija zapravo brani sisa u udarnom terminu ili muda u naslovu, dok se imovina i poslovanja političara na važnim funkcijama proglašavaju tajnom informacijom.

Reklame

Smatram da smo, kao generacija koja stasava u informatičkom društvu, privilegovani u odnosu na generaciju naših roditelja koji su živeli i preživeli pravi i potpuni medijski mrak, pre dvadesetak godina. Ta privilegija nije lepa kakve bi one trebale da budu. Mi samo imamo prilike da gledamo dve stvarnosti, onu oko koje se međusobno domunđavamo ne internetu i onu koja se plasira preko tradicionalnih medijia. Eto kako su nam porodični ručkovi osuđeni na propast.

Ipak, mnogo više od svega što ja mogu da kažem na tu temu govori jedan snimak televizije sa nacionalnom frekvencijom u Srbiji, nastao uoči Svetskog dana slobode medija. Da sve bude još spektakularnije, tema snimka je upravo "sloboda":

Danas je dan slobode medija što je odličan povod da se saznamo da je Srbija pala za 7 mesta na rang listi međunarodne organizacije "Reporteri bez granica". Takođe je odličan povod da nam saopšte da "sloboda medija nikada do sada nije bila pod jačom pretnjom". Ipak, kao i sa svim problemima današnje Srbije malo se priča o tome šta možemo sami da uradimo, a više o tome šta očekujemo od "nekoga" da nam završi.

Zato sam odlučio da o slobodi medija porazgovaram sa studentima novinarstva koji bi, opet u teoriji, trebali da budu ta generacija koja će prodrmati i promeniti stvari. Šta o svemu što ih okružuje misle oni koji će kroz nekoliko godina možda biti u poziciji da odlučuju o nekim stvarima i povrate kičmu profesiji? Kako izgleda kada se kao mlad novinar susretnete sa cenzurom? Gde traže motivaciju u takvim trenucima? Čemu se nadaju kada završe fakultet?

Reklame

O svemu tome sam razgovarao sa njima.

Stefan Petrović, student druge godine novinarstva na FPN-u

Da li si nekada bio svedok cenzure u medijima?

Više puta. Pored pojedinaca koji se izdvajaju i kaskaju za demokratskim idealima koji važe u naprednijim zemljama nego što je naša, velika većina onih poslenika javne reči vaga pre nego što će bilo šta napisati, a vaga jer tako kažu urednici, a urednici samo prenose poruke onih koji ih drže na poziciji.

Cenzura je jedan začarani krug iz kojeg se teško izlazi. Ako vam urednik kaže da ne pišete vest o nečijoj promociji knjige zato što izdavač nije vlasnik medija u kojem radite, ako vam je naređeno da gledate predsednikove/premijerove vanredne konferencije i pišete svaku reč, ako morate da brišete negativne komentare na sajtu o vođi, da li je to cenzura?

Da li si sebe nekada uhvatio/la da pomisliš "ovo ne bi trebalo da napišem"?

Apsolutno. Ali ovo ne bih povezivao sa ljutnjom koju nešto što napišem može proizvesti kod onoga koji je predmet teksta. Kad kažem da nešto ne bi trebalo da napišem, ne mislim tu na aktera teksta, nego na stil. Imam tu slobodu i sreću da mi je još uvek jedini problem način oblikovanja teksta. Nadam se da ću je uvek imati, makar i sa zavojem na glavi.

Šta je opasnije cenzura ili autocenzura? Zašto?

Naizgled su i jedna i druga priča za sebe, ali su i te kako povezane, te pitanje podseća na ono o starosti kokoške i jajeta. I pitanje o njima je najbolja definicija simbioze. S jedne strane, novinar svestan cenzure će se truditi da je „izbegne", ali ne tako što će pisati jedino u interesu javnosti i u skladu za zakonima i kodeksima, nego u interesu onih koji bi, da nema autocenzure, i te kako našli načina da ga ograniče u bilo kom pogledu. U tom smislu, autocenzura je opasnija.

Reklame

Naime, velika većina se trudi da svojim pisanjem i izveštavanjem ne nažulja trpeljivost onih na vrhu „uzimala-davala" piramide, te samim tim, iako je prisutna, stvaraju privid nepostojanja cenzure. A oni na toj piramidi se kriju iza „sloboda štampe i govora" paravana. A brojni su načini sprovođenja cenzure. Nekoliko dnevnih listova je još uvek u državnom vlasništvu, gotovo svi privatni bez imalo prikrivanja podržavaju režim. Ono malo slobodnih je počelo da ostaje bez oglašivača, neki će i bez frekvencije, a mi govorimo o demokratiji. S nama nešto debelo nije u redu.

Kada "Reporteri bez granica" kažu da je "sloboda medija nikada ugroženija", čemu se nadaš po završetku fakulteta?

Iskren da budem, ne nadam se ničemu ni sada, a kamoli po zavreštku fakulteta. Ali, novinarstvo je profesija u koju se ulazi ili zbog para ili zbog ideala. Oni prvi se pre ili kasnije nađu u ulozi služavke onima koji su koncentrisali svu moć u svojim rukama, dok su ovi drugi, osim toga što su u manjini, u situaciji da im stalno preti opasnost ma koje vrste. Na sreću, pripadam ovoj drugoj grupi. Apsolutno delim mišljenje da je sloboda medija nikad ugroženija ali, ruku na srce, u moru tabloidizacije i razapinjanja protivnika, uvek se nađe jedna kap onih koji su da rade samo u interesu javnosti. Iako rezultat tog rada svakako neće biti opismenjivanje velikog broja ljudi, niti promena svesti o važnosti medija i pluralizma mišljenja, on će doprineti tome da se bar nešto promeni, i da postoji makar nešto što nije podleglo uticaju vladara. A to nam je, iz ove perspektive, više od luksuza.

Reklame

Milica Brković, diplomirana novinarka

VICE: Da li si nekada bila svedok cenzure u medijima?

Milica Brković: Svedok cenzure u medijima sam bila u okviru redakcije u kojoj sam prethodno radila gde mi je eksplicitno rečeno nemoj "njih" mnogo da diraš, ipak ne smemo mnogo da ih kačimo, a mislilo se na tadašnju vladajuću stranku.

Da li si sebe nekada uhvatila da pomisliš "ovo ne bi trebalo da napišem"?

Desilo mi se da otvoreno pitam urednika da li smem da pišem o jednom političaru vladajuće stranke, pri čemu mi je on jasno naznačio da je to autocenzura i da to ne smem sebi da dozvolim ukoliko želim da se bavim novinarstvom.

Šta je opasnije cenzura ili autocenzura? Zašto?

Mislim da je cenzura opasnija, jer od autocenzure možeš sam da se izbaviš zato što sam sebi namećeš stege i postavljaš okvire, dok se kod cenzure unapred zna ko šta sme i ne sme. U slučaju cenzure prihvataš kako neko drugi postavlja stvari na određeno mesto ukoliko ne želiš da se boriš za profesionalne i etičke standarde.

Kada "Reporteri bez granica" kažu da je "sloboda medija nikada ugroženija", čemu se nadaš po završetku fakulteta?

Možda će delovati previše optimistično imajući u vidu stanje u medijima i društvu, ali ipak se nadam da još uvek postoji bar malo nade za nas koji želimo da budemo "oko i uho javnosti". Uvek ima i onih i ovih, samo što mi sami moramo profesiju da izvučemo iz blata u koje je zapala, a upravo mlade generacije moraju da se bore, a ne samo površno klimaju glavama. A pošto danas može novinar da bude svako, nije ni čudo što nam je profesija ovoliko degradirana.

Reklame

Slađa Nedeljković, studentkinja završne godine novinarstva na FPN-u

Slađa Nedeljković: Nisam bila svedok ali sam više puta primetila da se o nekim stvarima u medijima ćuti.

Da li si sebe nekada uhvatila da pomisliš "ovo ne bi trebalo da napišem"?

Ne

Šta je opasnije cenzura ili autocenzura? Zašto?

Teško je odrediti koja stvar je gora jer i jedna i druga vrsta pritisaka na novinare rezultira radom u kome će faliti sloboda. Cenzura i autocenzura su usko povezane, sve krece od instituciaonalnih pritisaka i pritisaka vlasti kao takve. Upravo takvi pritisci se odražavaju na urednike, a onda dolazimo do redakcijskih pritisaka, tačnije do pritisaka na novinare. Najnezahvalniji položaj ovde vidimo da ima novinar, koji tekst neće izneti baš kako treba. Na taj nacin ostaje uskraćen za suštinu.

Kada "Reporteri bez granica" kažu da je "sloboda medija nikada ugroženija", čemu se nadaš po završetku fakulteta?

Nadam se promeni, to je promena koju će moja genaracija zajedno sa nadolazećim generacijama sprovesti. Promena potiče od pojedinca, mi ne možemo sedeti i pricati kako je stanje u drzavi loše, kako mediji nikad nisu bili ugroženiji. Upravo ovakve vrste kriza su najpovoljnije za promene, vreme je da se izborimo za ono sto se nekad nazivalo novinarstvom.

Ivan Radisavljević, student završne godine novinarstva na Fakultetu političkih nauka

VICE: Da li si nekada bio svedok cenzure u medijima?

Ivan Radisavljević: Ja lično nikad nisam bio svedok svesne cenzure, u smislu da se odigrala preda mnom ili da sam makar prečuo da se tako nešto dešava. Ali da su svi podsećno osećali pritisak šta o kome reći, osećali su.

Reklame

Da li si sebe nekada uhvatio da pomisliš "ovo ne bi trebalo da napišem"?

Hvatao sam sebe kako pomislim da možda ne bi trebalo da stavim bilo kakvu pošalicu na račun nekoga iz vlasti, jer se ponekad dešavalo da emisija koju smo pravili ne bude emitovana zato što je prethodna sadržala neki komentar na račun vlasti.

Šta je opasnije cenzura ili autocenzura? Zašto?

Opasno je i jedno i drugo, autocenzura je samo znak da je cenzura toliko urodila plodom da ne moraš da imaš faktor koji te sputava, sam sebe sputavaš. Utreniran si, što bi se reklo.

Kada "Reporteri bez granica" kažu da je "sloboda medija nikada ugroženija", čemu se nadaš po završetku fakulteta?

Ne nadam se ničemu. Svaki oblik novinarstva apsolutno gubi smisao kad je cenzura prisutna jer teme koje su najčešće zabranjene se tiču svake sfere koje novinarstvo prati. Od politike do sporta i kulture. I svi novinari u svim medijima, ako podležu cenzuri ignorišu slona u sobi. Nekolicina novinara koji imaju hrabrosti da rade direktno protiv cenzure zaslužuju svako poštovanje, ali ne bih osudio nikoga drugog. I ti ljudi rade svoj posao da bi zaradili pare. Tu naravno ne mislim na ljude koji svesvno rade za vlast.

Dejana Vukadinović, diplomirana novinarka na master studijama međunarodne politike na FPN-u

Da li si nekada bila svedok cenzure u medijima?

Nisam se susrela sa cenzurom direktno, jer nisam mnogo radila u medijima. Međutim, indirektno jesam. Kao primer uzimam proteste "Protiv diktature" koji se već mesec dana održavaju u našoj državi i koji nisu propraćeni na adekvatan način na našoj državnoj televizije. Štaviše, u samom prikazivanju protesta došlo je do izvrtanja činjenica i umanjivanja broja ljudi na ulicama grada Beograda. Slobodno mogu reći da to nije bio ni televizijski prilog u pravom smislu te reči, jer su protesti u Rumuniji i Makedoniji dobijali više minuta nego naša okupljanja na ulici. To je po mom mišljenju i te kako cenzura.

Reklame

Izgleda da smo od Amerikanaca poprimili i ovaj fenomen, jer su i naši mediji počeli da prikazuju alternativne činjenice. A protesti su samo jedan od savremenih primera. Setimo se kako su izgledale naslovnice dnevnih novina, samo nekoliko dana pre održavanja predsedničkih izbora.

Da li si sebe nekada uhvatila da pomisliš „ovo ne bi trebalo da napišem"?

Nisam, jer nisam mnogo radila u medijima.

Šta je opasnije cenzura ili autocenzura? Zašto?

To Vam je kao kada pitate ko je stariji kokoška ili jaje. Cenzura postoji od kada postoje novine i zastupljena je od Aljaske do Sibira. Pitanje je samo koliki je stepen te cenzure i pod čijim vlasništvom se nalaze mediji. Cenzure ima i u BBC – u i u CNN –u. Međutim, rekla bih da je autocenzura za nijansu opasnija. Zato što iza nje stoji strah, osećanje koje je jako teško pobediti. I dok se kod cenzure borite protiv urednika (između ostalog), kod autocenzure se se borite i protiv sebe. E, tu se javlja problem. Strah potiskuje vaša prvobitna uverenja i nastaje jedna nova borba protiv vetrenjača.

Kada „Reporteri bez granica" kažu da je „sloboda medija nikada ugroženija", čemu se nadaš po završetku fakulteta?

Sledi težak proces oporavka. Možda su sada mediji najugroženiji, ali to ne znači da će ostati na tom nivou. Mika Antić je govorio da nema granica, samo usputnih stanica. Ovo je teška i sušna stanica, ali stanica sa koje će se uskoro krenuti u nova osvajanja slobodnih prostora i reči.

Reklame

Marina Zec, studetkinja završne godine novinarstva na FPN-u

VICE: Da li si nekada bila svedok cenzure u medijima?

Imala sam dodir sa cenzurom, ali ne tako što su neki vrhovni političari ili neko ko je u vlasti zvao telefonom i pretio zbog toga što si ti nešto objavio. To je cenzura koja je poticala, da tako kažem, sa vrha redakcije u kojoj sam tada radila. Otprilike se tačno znalo o kojim temama sme, a o kojim ne sme da se piše. Uglavnom teme koje su bile kritike vlasti nisu bile u opticaju. Pa čak i teme o nekim protestima, ili nekakvom buntu, koje nisu direktno upućene samo na vlast, su mogle da prođu ali se uvek postavljalo pitanje zbog čega je baš bilo tako.

Međutim, neke druge teme koje su direktnije kritikovale vlast, nisu mogle da prođu. Više je to bila neka vrsta atmosfere u medijima gde se znalo šta se ne sme, nego što je direktna cenzura. Ja sam pokušavala da proguram neke teme i zaista je u nekim situacijama bilo mogućnosti da kažete neku rečenicu koja je upitna ili dvosmislena. Tako sam uspevala da proguram to što sam htela da kažem.

Ipak, postojao je jasan okvir i meni je to izuzetno smetalo, ali kažem to nije bila vrsta pritiska spolja već neka vrsta cenzure pomešana sa autocenzurom zato što ide iz okvira same redakcije.

Da li si sebe nekada uhvatila da pomisliš "ovo ne bi trebalo da napišem"?

Dešavalo se upravo zbog atmosfere o kojoj sam pričala. Nije to bila moja autocenzura, već prosto okvir u kojem se radilo u toj redakciji. Međutim, kada sam radila u jednom mnogo otvorenijem mediju tu nije postojala nikakva barijera. Čak sam neke tekstove modifikovala pristojnosti radi, ali je svejedno poruka ostajala ista. To pripisujem možda nekoj vrsti mladosti i gluposti koja ide uz nju. Ja kao mlad novinar možda nemam tu dozu straha da će se meni nešto desiti ukoliko objavim neke informacije. A i pošto sam se školovala četiri godine za tu profesiju mislim da je suludo da posle toga pišem neke tekstove koje će biti instruirani nekim višim interesa.

Reklame

Šta je opasnije cenzura ili autocenzura? Zašto?

Mislim da su to dve strane istog novčića. Mislim da su obe pojave ubitačne za profesiju. Autocenzura za pojedince novinare, a cenzura za celu profesiju. Te pojave onemogućuju normalan rad i ono što je potrebno da novinarstvo postoji, a to je osovni pristup informacijama ili mogućnost predstavljanja tema koje su od javnog značaja. Cenzura je verovatno politizovana i u nekoj sferi institucionalizovana, a autocenzura je prepreka samoj profesiji u smislu što je srozava. Pretvara je u ono što mi sada dominatno vidimo u Srbiji.

Kada vi podlegnete autocenzuri i samog sebe zaustavljate u pisanju teksta postavlja se pitanje da li ste uopšte novinar i možete li time da se bavite. A cenzura kao instrument protiv novinarstva je svakako štetna i nije u skladu sa demokratskim vrednostima i institucijama kojoj mi, načelno jelte, kao država težimo.

Kada "Reporteri bez granica" kažu da je "sloboda medija nikada ugroženija", čemu se nadaš po završetku fakulteta?

Nadam se da će se situacija promeniti. Ali pošto znamo da se iz godine u godinu srozava novinarstvo, ne znam zaista šta bih rekla. Pitanje je u kom mediju ću moći da radim i pitanje je da li će taj mediji postojati sutradan. Vidimo da kvalitetni mediji trpe razne vrste pritisaka i pokušaja da im se tehnički onemogući da postoje.

Ili će se upornim radom velikog broja ljudi koji veruju u tu profesiju situacija promeniti ili u krajnjem slučaju ću ja promeniti profesiju jer ne planiram da pišem za tabloidne medije koji se bave informacijama koje su im plasirane i kojima je narađeno na koji način će da interpretiraju određene situacije.

Svesna sam da je novinarstvo svuda u svetu na staklenim nogicama.

Još na VICE.com:

Studenti književnosti u Srbiji vam preporučuju sledeće knjige

Beogradski studenti medicine o nebuloznim pitanjima rodbine i prijatelja

Od čega najčešće boluju studenti u Beogradu