FYI.

This story is over 5 years old.

smrt

O čemu bismo razmišljali deset minuta nakon smrti

Naučnici kažu da moždana aktivnost nakon smrti postoji kod jednog od četiri pacijenata i traje deset minuta i 38 sekundi.

Crtež: Flickr korisnik wimayr

Što uz pomoć debilnih kvizova na Fejsbuku, što uz duge kontemplacije ili duge naduvane razgovore, već znamo šta smo bili u prošlom životu, šta ćemo biti u sledećem, i gde će otprilike Sveti Petar da nas pošalje. O smrti često razmišljamo, možda i češće nego o samom životu. Nekada je se plašimo, nekada je dozivamo, ali ono što je sigurno - uvek je tu negde i svi ćemo umreti.

Reklame

U okviru nedavnog istraživanja lekari sa Univerzita Vestern Ontario koji se bave moždanim aktivnostima zapazili su "nalete delta moždanih talasa koji su nastavljeni i nakon prekida srčanog ritma i arterijskog krvnog pritiska". Naime, kod jednog od četiri pacijenta, oni su zapazili moždanu aktivnost koja je trajala deset minuta i 38 sekundi nakon smrti.

Bilo bi pakleno da nam mozak ostane uključen sve vreme iako smo umrli. Svi znamo kako je Rajanu Rejnoldsu bilo zarobljenom u kovčegu u filmu Buried. Ako nešto stvarno želimo da odnesemo sa sobom pravo u smrt, to je naša anksioznost. Međutim, desetak minuta bi nam stvarno dobrodošlo, da izvrtimo show reel najvažnijih scena u životu, ili da jednostavno odlutamo na omiljenu plažu koju nikad nismo posetili.

Ova studija bila je sjajan povod za još jednu duboku elaboraciju o smrti u kancelariji. Evo na šta bismo mi utrošili deset minuta gratis života.

Crtež: Flickr korisnik ryan remillard

Maša Milutinović, marketing menadžerka

Kada bih umrla moj mozak bi nastavio da vrti samo jednu neproživljenu sliku. Čokoladna fontana sa crnom i belom čokoladom samo za mene. Jela sam to par puta, ali sam morala da se ponašam i budem pristojna jer su tu bili drugi ljudi i nisam mogla da radim baš sve što sam sa istom zamislila. Definitvno bih tih deset minuta iskoristila na to: na požudno, divlje, i umazano konzumiranje tečne čokolade koja pršti samo za mene.

Reklame

Mislim da me mrzi da čekam smrt i da ću to ovog vikenda da iznajmim.

Stefan Veselinović, urednik

Kažu ljudi  da ti tada ceo život proleti pred očima. Ako treba da zamislim da mi se to desi u ovom trenutku to bi bilo nekih dva minuta, dva i po minuta. Šta sa ostalih osam? Verovatno isto ono što me drži budnim noću - "da li bih imao lepša sećanja da sam otišao iz zemlje", "sve nas prisluškuju", "broj mrtvih u ratu protiv droge na Filipinima", "Nebojša Stefanović, ministar policije". Preostalih pet minutva bih verovatno snooze-ovao alarm dva puta pred konačan počinak.

Vuk Palavestra, montažer

Vesela tema za za rano jutro! Prvo što mi pada na pamet je da bi me uhvatila panika i verovatno bih tako proveo tih 10 minuta. Mada to opet zavisi na koji način bih umro i kada, da li bi se to desilo odjednom ili posle neke bolesti, koje i tako dalje. Ako je ovo prvo u pitanju definitivno šok i panika. A kada bih bio smiren, što je prilično nemoguće kada sam ja u pitanju, sigurno bih se kajao zbog nečega što nisam postigao do tada. Ali ima vremena … valjda.

Uroš Dimitrijević, novinar

Kada bih umro, smorio bih se, jer verujem da naša duša, ili šta god već, ne odlazi nigde nego samo izvetri. A u slučaju da postoje raj i pakao, idem u pakao i to biznis klasom, tako da bih se i tada smorio. Ali u tom međuprostoru, sivoj zoni u kojoj mi mozak još uvek radi, nekako bih se trudio da se probudim i dam poslednje instrukcije onima koji su se zatekli tu. Gledao bih da trepnem i onda im morzeovom azbukom prosledim instrukcije za sahranu.

Reklame

Autodestruktivan sam i u smrti.

Dakle crkva, opelo i to nikako. Voleo bih da mi zature grob negde, čisto da bih maltretirao rodbinu koja ga održava da moraju da se maju i traže ga svaki put kad dođu na groblje. I morali bi da puste Always Look On The Bright Side Of Life Erika Ajdla dok me spuštaju u zemlju i da zvižduću svi, pa makar se davili u suzama. Ali to je sve meni u inat, jer sam za života bio pesimista. Autodestruktivan sam i u smrti.
Ako bih sve to uspeo da im ispričam za četiri minuta, ostalo bi mi još šest da napišem posmrtni govor za samog sebe. Ne mogu to da prepustim drugim ljudima. Osim ako se u međuvremenu ne združim sa Nilom Gejmenom i umrem pre njega.

Jovana Netković, novinarka

Jednom sam pročitala da je u nekoj anketi više od 90 odsto ljudi izjavilo da bi da im neko kaže da će za 10 minuta da se uništi svet da bi tih 10 minuta proveli vodeći ljubav. E sad, ako mozak radi još toliko nakon što umremo, možda bi bilo kul da razmišljamo o svakom dobrom seksu koji smo imali, ili bar koji bismo voleli da imamo? Problem je što ne znam šta se dešava sa senzacijama na telu, da li je i za to mozak uključen, pa bi mi to verovatno otpalo kao post mortem misao. Ima ta jedna stvar kojoj bih sigurno posvetila vreme za razmišljanje, a za koju mislim da nije vredno tokom života. To bi bilo sigurno rešavanje nekog super kul zeznutog matematičkog zadatka. Kapiram da bi ceo um bio konačno u pravom raspoloženju za matematiku, koje sam se uvek plašila skoro kao smrti.

Reklame

Miloš Macanović, montažer

Mislim da to vreme nije dato čoveku da misli. Pre da gleda.

Ako tada čovek svesno misli, možda su te misli slične onima koje imamo dok vodimo ljubav. Jer, tada, čemu misli? Osim da ljubavnici nisu na vezi. Može biti da je to isto stanje uma - smrt i ljubav.

Ako mislimo, mislio bih o vodi.

Ako mozak radi deset minuta posle, pa da li je jebeno moguće da mu je dato da misli?

Iva Parađanin, novinarka

Uvek mi je bilo krivo što tokom života u određenim situacijama nije zasvirala muzika kao pozadina nekih trenutaka. Nekako sam zbog toga izgradila sistem da u bitnim situacijama sama sebi u glavi pustim odgovarajuću pesmu odnosno saundtrek. Mislim da bih za ovu priliku sastavila desetominutnu plejlistu za koju želim da me isprati u sledeću dimenziju. Onda bih se opustila, i otišla plešući u glavi. Vizuleno bih vrtela neke Tumblr scena mora, cveća i slatkiša. Mada koliko sam neodlučna u životu, verovatno bi slična situacija bila i u smrti, pa je najrealnije da tih deset minuta protraćim na dvoumljenje koju pesmu da odslušam.

Ana Jakšić, novinarka

Jao to bi bilo nešto jako depresivno, već vidim. Prvo što mi pada na pamet kada pomislim da imam još deset minuta svesti su sve propuštene prilike. Razmišljala bih o količini zabave i seksa koju sam mogla da imam, a nisam. Nije da sam sada nezadovoljna životom, sve mi je okej, ali to je prvo na šta sam pomislila. Kako sam mogla više da ludujem, bolje da iskoristim mladost.

Više na VICE.com: 

Kako ljudi žale za umrlim prijateljima sa interneta

Da li može da se preživi sahrana u Srbiji

Nada i bol mojih poseta sinu osuđenim na smrt