Najboljih dvanaest igara koje sam stigao da odigram 2016. godine

FYI.

This story is over 5 years old.

Gejming

Najboljih dvanaest igara koje sam stigao da odigram 2016. godine

Srećan Božić, srećna Hanuka, srećna Nova godina, a tek kakva je bila ova što je na izdisaju

Ova 2016. godina je bila noćna mora u skoro svakom pogledu, ali je ipak bila odlična po pitanju video igara. Možda jedna od najboljih ikada. Tu je negde sa 2004.

Naravno da nisam imao vremena da odigram sve što je izašlo ove godine. Mnogo toga što jesam igrao nisam igrao dovoljno da bi ušlo u ovaj izbor. Ako sam propustio neku vama jako bitnu igru, to je verovatno jedna od mnogih koje nisam stigao da odigram.

Reklame

Dakle, evo mog spiska najboljih igara 2016. (za koje sam imao vremena):

Image: Devolver

12. SHADOW WARRIOR 2

Jedna od najglupljih i najboljih igara godine na izmaku. Realno nema razloga zbog kog nova verzija idiotske rasističke pucačine iz devedesetih bi trebalo da radi ovako dobro. Duke Nukem Forever primer nas uči kako se to obično završava. Ali ovo radi tako dobro! Uglavnom zato što im je odgovor na svako dizajnersko pitanje bio „što da ne".

Da li je OK igrač da leti po nivou brzinom svetlosti? Što da ne?

Nindže roboti? Što da ne?

Bezbroj vrsta oružja, uključujući i motornu testeru posednutu đavolom? Što da ne?

Zaglupljuje igrača iz minuta u minut, ali ko ima višak vijuga slobodno neka proba Shadow Warrior 2.

 Image: Playdead

11. INSIDE

Iskreno govoreći, arti indi 2D platforme su već pomalo dosadne. Još 2008. je Braid Džonatana Bloua pokazala svetu da igra koja na prvi pogled izgleda kao Super Mario ipak možda da se bavi teškim temama. Tim putem su krenule mnoge manje firme, uključujući Playdead čiji je Limbo (2010.) bio OK, ali ništa novo.

Ipak, ovogodišnjim Inside ovaj studio ne samo što su našli svoj jedinstveni, već su i pokazali da se još vode može iscediti iz 2D platformske drenovine. U pitanju je bizarna i sablasna avantura čiji rasplet ne želim da vam pokvarim, ali zamislite kombinaciju „Akire", „Zone sumraka", i „E. T. vanzemaljca".

Na tri sata koliko igra traje, Playdead studio je radio čitavih šest godina, a trud im se isplatio: bolje animacije teško da ćete videti, težina problema napreduje savršeno, a vizualna kompozicija scena je nezaboravna.

Reklame

 Image: Drool

10. THUMPER

Igrajte u VR ili na normalnom ekranu. Igrajte pijani ili trezni. Razliku nećete uočiti. Nemam više mesta u životu za klasične ritam igre Guitar Hero tipa, ali za Thumper i njegovo „ritmično nasilje" – napraviću mesta.

 Image: EA

9. BATTLEFIELD 1

Malo sam se ohladio od Battlefielda 1 od kako sam prvi put pisao o ovoj igri. Od bezbroj multiplejer pucačina iz prvog lica koje su ove godine izašle, ovoj nekako nisam žudeo da se vratim. Kad je izašla, pitao sam se kakav će to biti Battlefield bez helikoptera, a ispostavilo se da je to pitanje vredelo postaviti. Sa druge strane, nema sumnje da je u pitanju jedna od najbolje upeglanih igara ove godine, uz jednu od najboljih singl-plejer kampanja, a ovo nije bilo očekivano od studija kao što je DICE. Nekako su se odlučili da naprave ozbiljniju ratnu igru i shvatili da imaju šta da kažu. To obično ne upali. Ima raznih moralnih problema, ali ipak ima i neku poruku za razliku od većine pucačina.

Image: Heart Machine

8. HYPER LIGHT DRIFTER

Kao i pomenuti Inside, mala igra po imenu Hyper Light Drifter iz malog studija pravljenja je godinama i sa ljubavlju. Pikselizovani stil je odlično legao – a i to sam mislio da više neću moći da progutam – borbe su jako teške, svet je misteriozan a opet predstavljen bez suvišne ekspozicije. Teksta i dijaloga ima jako malo, narativ se iznosi nenametljivo kroz okruženje.

Bolju „Zelda" igru nisam igrao godinama, a ja imena klasika ne potežem lako.

Reklame

IMAGE: MICROSOFT

7. GEARS OF WAR 4

Mnogo sam razmišljao ove godine o Gears of War 4 u pripremi za tekst o visokobudžetnim igrama koje je 2016. tako teško napraviti. Nije mi lako da razgraničim ono što znam o procesu proizvodnje ove igre od konačnog proizvoda, ali u samoj igri sam prilično uživao.

Singl-plejer kampanja podseća na stare igre iz Gears serijala, koji je i popularizovao podžanr pucačina sa zaklonom. Četvorka dokazuje da su još uvek najbolji na tom polju.  Setovi su ogromni, AI je pametan, a krvoproliće je vrhunac aktuelne tehnologije.

Najjača strana je ipak Horde 3.0, režim u kom se petoro igrača bori protiv pedeset talasa sve jačih i jačih protivnika. U njemu se odlično vidi koliko su jake osnove ove igre. Samo treba koristiti zaklon, biti kreativan sa oružjem, i biti pametniji od veštačke inteligencije. Moraću opet da je provozam tokom praznika.

 Image: SUPERHOT Team

6. SUPERHOT

SUPER. HOT. SUPER. HOT. SUPER. HOT. SUPER. HOT. SUPER. HOT. SUPER. HOT. SUPER. HOT. SUPER. HOT. SUPER. HOT. SUPER. HOT. SUPER. HOT. SUPER. HOT. SUPER. HOT. SUPER. HOT. SUPER. HOT. SUPER. HOT. SUPER. HOT. SUPER. HOT. SUPER. HOT. SUPER. HOT. SUPER. HOT. SUPER. HOT. SUPER. HOT. SUPER. HOT.

(Vreme se kreće samo kad i igrač. Budite kao Neo u „Matriksu". Fenomenalna stvar.)

Image: Blizzard

5. OVERWATCH

Pravi li taj Blizard uopšte loše igre? Ne sećam se kad im se poslednja desila. A da li prave pucačine iz prvog lica? Ne baš, ali kad naprave, ona automatski postane jedna od najboljih u prethodnih nekoliko godina. Živopisna, duboka, svima dostupna.

Toliko je likova i njihovih posebnih sposobnosti koje bih hteo da pomenem, ali Overwatch od toksičnih mačo pucačina ipak izdvaja nešto drugo: suptilni korisnički interfejs i pozitivne vibracije. Igra ne ponižava prosečne igrače, već akcentuje ono što im dobro ide.

Reklame

Team Fortress 2 je bio kralj ovog žanra nekoliko godina. Da bi je zamenili Blizzard su morali da naprave nešto praktično savršeno, i u tome su uspeli.

Image: Sony

4. THE LAST GUARDIAN

U godini koja je za nama, po prvi put sam postao vlasnik psa. Zove se Gordo i nešto je najbolje što mi se ikad desilo. Iste godine sam najzad odigrao The Last Guardian, igru koju čekamo od 2007. Pokazalo se da je TLG igra o vezi između dečaka i njegovog nekada odanog ljubimca. Teško mi je i da pomislim o njoj a da mi ne krene suzica.

Tehničkih problema ima mnogo, ali animacija i karakterizacija su izuzetno odrađene. Triko deluje kao živi stvor, a mene nije lako naterati da brinem o liku iz igre. Još uvek ponekad pomislim na TLG, što je popriličan kompliment.

Image: EA

3. TITANFALL 2

Na Titanfall 2 sam potrošio preko 40 sati, više od bilo koje druge igre ove godine. U moru visokobudžetnih pucačina za više igrača, Titanfall 2 je za dve dužine ispred konkurencije. Ne izgleda baš savršeno, nema najveći broj igrača, nije je pravio najveći tim, ali ubedljivo je najzabavnija.

Respawn studio uspeo je da unapredi sve ono što je valjalo u prvom delu – mobilnost, pilote koji trče po zidovima, džinovske mekove. Plus, osnovna kampanja im je ono što CoD uporno pokušava da napravi još od Modern Warfare 2 ali ne ide. Sve u svemu, jedna od najboljih igara protekle godine.

2. THE WITNESS

„Svedok" je prva igra koju je Džonatan Blou izdao još od Braid. Čekali smo je godinama, i nije razočarala. Crtaju se lavirinti na pustom ostrvu, a svaka zagonetka vodi sve dublje u taj jednostavan startni koncept. Do kraja sam imao osećaj da vodim razgovor direktno sa autorom, na jeziku koji je upravo on izmislio. Samo igra može ovako da aktivira određene delove mozga. Kao i Braid, Witness pomera granice svog podžanra.

Čak i Rejčel kaže da joj se dopala, a ona ni ne igra video igre!

Reklame

1. DOOM

Obožavamo Doom. I originalnu igru, i još uvek žive modere, i Brutal Doom, i Masters of Doom Dejvida Kušnera, jednu od najbolje napisanih knjiga o proizvodnji video igara.

Zbog ove igre su pucačine počele da osvajaju svet, takmičeći se u brzini, nasilju, i ludilu. Da li isti recept može da upali i 2016. godine, u kojoj su pucačine toliko sofisticiranije, svetovi toliko otvoreniji, RPG elementi prisutniji a fizika realističnija?

Naravno da može. Doom nam čak pokazuje koliko smo daleko zastranili od bogomdanog osnova svim tim kićenim glupostima. Žanr se zove „pucačina iz prvog lica", to znači da ima da se puca. Ovde se puca od početka do kraja, i spektakularno je.

Oružja zvuče kao da ne bih mogao da ih držiš u rukama. Neprijatelji izgledaju odvratno, sve dok im ne otkineš glavu hicem iz obe cevi. Cela igra deluje kao nabudženi V8 motor na pogon krvi i kostiju koji samo što nije eksplodirao.

Doom treba zakonom zabraniti.

Igre mogu toliko toga da učine za nas. Bude nam osećanja, teraju nas da razmišljamo, vode nas na mesta koja nikad nećemo posetiti, ili na mesta koja ni ne postoje… ali igre nam takođe pružaju priliku da satima ubijamo demone, manijakalno, ne trepćući. Ništa bolje nisam video 2016. godine.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu