FYI.

This story is over 5 years old.

vesti

​Ko nam je ukrao peti oktobar

Opet, kada bi se vreme vratilo u nazad, u peti oktobar 2000. godine i kada bi opet na istim stranama stajali mi i oni, šta biste uradili?

Sve fotografije: Srđan Veljović

Bili su to dani slave i besa. Pokušaj tadašnjih vlasti da pokradu izbore održane 24.09.2000. godine uzrokovao je pravu malu pobunu Srbije kojoj je bilo dosta svega. Izgubljenih ratova, ekonomske propasti, inflacija, krađe devizne štednje. Tih dana, čitava država se našla u blokadi. Ljudi su sa zastavama stajali na barikadama, fabrike su bile u štrajku. Zbog štrajka rudara u rudnicima Kolubara pretile su ozbiljne nestašice struje. A onda su krenuli na Beograd.

Reklame

Velimir Ilić, jedan od tadašnjih vođa opozicije, čak je angažovao bager da razbija policijske blokade koje su usput pokušavale da spreče kolone ljudi koje su se spajale u beskrajno more potlačenih i uniženih koji su krenuli da se bore za slobodu, pravdu i jednakost.

U Beogradu su navijači Crvene Zvezde među prvima pevali pesme protiv vlasti. U avgustu 2000. godine, na utakmici protiv Torpeda, državna televizija je isključila ton kako se ne bi čulo njihovo skandiranje protiv Miloševića. Policija je krenula da tuče svakog ko se našao na severnoj tribini Marakane. Nasilje se prenelo i na grad. Ti isti navijači će petog oktobra biti među prvima koji su jurišali na zgradu Narodne skupštine.

Tog leta su otimani i prebijani ljudi samo zato što su nosili majice sa pesnicom i zastupali određeni politički stav.

Tog leta, po nalogu vlasti, otet je i ubijen Ivan Stambolić.

Opozicija je pokopala sve razlike i napravila široku koaliciju. Jedina značajnija opoziciona stranka koja je odlučila da samostalno izađe na izbore je bio SPO, i time sebi potpisala smrtnu presudu. Svi ostali su shvatili da glasanje protiv Miloševića nije bio samo politički, već možda čak iviše, patriotski čin. Miloševićev režim je toliko zabrljao stvari da se postavilo pitanje opstanka države. Ukoliko ste hteli Srbiju koja napreduje, koja se oslobađa siromaštva, koja nije država parija Evrope, koja nije blokirana besmislenim demagoškim raspravama i otrovnim lažima portparola, ministara za informisanje i urednika državnih i paradržavnih medija, taj režim je morao da ode.

Reklame

A za njih je to bilo pitanje života i smrti. Petim oktobrom, njihov balon je pukao. Svet u kome ste bili uspešan biznismen i zarađivali milione a da niste platili ni dinara poreza je nestao. Vreme blještavog ružičastog šarenila estradno kriminalnih političko poslovnih kombinacija se bližilo kraju. Dolazilo je vreme u kome se za nedela moralo odgovarati. Vreme odgovornosti i vladavine prava. Bar smo tako verovali.

Zato je Slobodan Milošević i pokušao da, uz pomoć vojske i policije izvrši državni udar i poništi izbore. Kao što nije ni trepnuo kada su goreli Vukovar i Sarajevo, kada su ubijani ljudi po Srebrenici, kada su stotine hiljada izbegli iz Krajine, Sarajeva ili zapadne Bosne, tako ne bi ni trepnuo da je toga dana JSO počeo da puca po narodu ispred Skupštine. Nekoliko stotina ljudi živote duguju generalu Nebojši Pavkoviću, koji je odlučio da ne posluša nekoliko Miloševićevih poziva i da tenkove, koji su već bili spremni da krenu prema centru, ostavi na Banjici.

Kada bi se vreme vratilo u nazad, u peti oktobar 2000. godine i kada bi opet na istim stranama stajali mi i oni, šta biste uradili?

Međutim, kako to da moji drugovi, koji su se te večeri od sreće i do delirijuma opili banatskim rizlingom i mioničkom šljivovicom u sobici studentskog doma Penezić, danas oportuno i politički nezainteresovano ćute ili čak glasaju za one čiji su odlazak te večeri slavili?

Kako to da su oni koji su čitavu jednu zimu po snegu, ledu, kiši i suzavcu prkosili nepravdi i izbornoj krađi, govoreći bez straha lopovima da su lopovi,danas u ovom društvu skrajnuti ili su poput Radovana Trećeg na kraju predstave prešli na stranu Vilotića?

Reklame

Kako to da se bolje sutra, u koje smo verovali i u koje smo polagali svu nadu petog oktobra, pretvorilo u ovu bizarnu i tmurnu reprizu devedesetih? Kako to da su, opet, najviši predstavnici vlasti oni ljudi koji u svakom iole pristojnom društvu izazivaju tugu i podsmeh?

Kako to da je taj isti Velimir Ilić danas na suprotnoj strani i da je zgazio sve ono za šta je petog oktobra bio spreman da umre?

Nema kraja razlozima. Najvidljiviji i, svakako najupadljiviji je što je veliki broj funkcionera novih vlasti vrlo brzo prihvatio bahate navike Kurte koji je sjahao. Nepotizam, korupcija i kriminal su opet cvetali. Namešteni tenderi, povoljni krediti iz fondova za razvoj i državnih banaka rođacima, prijateljima, kraduckanja na investicionim radovima, zloupotrebe po javnim preduzećima.Snalaženje je ponovo postalo sastavni deo politike. A ostatak je ćutao. I jedni i drugi su sve one principe za koje su se borili petog oktobra gurnuli pod noge. Pravna država nikada nije zaživela, a narod je nepoverenje u njih projektovao u nepoverenje u demokratiju i njene institucije.

Drugi razlog je loša reakcija vlade na svetsku ekonomsku krizu 2008. godine. Iako sama kriza nije njihova krivica, potpuno nesnalaženje i opšta tunjavost te vlade su bili spektakularni. Neki potpuno nerazumni potezi, poput povećanja državne potrošnje i penzija, doveli su samo do produbljivanja razlika i ekonomskih poteškoća.

Treći razlog je, svakako, i međunarodna zajednica koja je spremna da zbog obećanja o kooperativnosti u pitanjima kao što su Kosovo ili Republika Srpska licemerno zažmiri na nepoštovanje ljudskih prava, cenzuru medija i ućutkivanje novinara, na otvorene napade na opoziciju i nezavisne državne organe koje vlast očigledno inspiriše i podržava, i tako, posredno, podrži lagani put Srbije u diktaturu.

Reklame

Jedina zajednička tačka svim tim ljudima jeste jurnjava za foteljama i sinekurama. Nema tu nikakve ideologije, nikakvog principa, zajedničkog imenioca. Samo stolica i para.

Četvrti razlog je što je, donekle, peti oktobar u stvari pobedio. Svi bivši radikali, danas preimenovani u naprednjake su, u stvari, poput pomenutog Radovana Trećeg, promenili ideološku stranu i prigrlili ideje evropskih integracija sa mnogo većim žarom i jedinstvom nego što tadašnji DOS. Priče o masonsko-jevrejsko-satanističkim zaverama su zamenila lepa skupa odela, sumnjive diplome bizarnih fakulteta, državne sinekure i kursevi za odnose sa javnošću.

Zgrada zloglasne TV Bastilje

Peti razlog je apsolutni raspad opozicije. Demokratska stranka je razorena unutarstranačkim borbama. Samo nakon petog oktobra, iz nje je nastalo nekoliko stranaka, a neki njihovi kadrovi, ponekad i na visokim položajima poput Gorana Kneževića ili Siniše Malog, danas su sastavni deo naprednjačke vlasti.

Neshvatljivi su potezi bivšeg predsednika stranke Borisa Tadića, koji je mesec dana pred izbore 2014. sa polovinom članstva napustio DS i formirao potpuno beznačajnu SDS koja danas jedva prelazi cenzus u koaliciji sa još dve stranke. Isto važi i za Dragana Đilasa, koji je mesec dana pred poslednje izbore blokirao račun DS-a, i u najgore vreme za stranku pokušao naplatiti stari dug.

Šesti razlog su često truli kompromisi na koje je DS pristajao. Dva najupečatljivija primera za to su koalicija sa SPS-om i Deklaracija o pomirenju koju su potpisali Ivica Dačić i Boris Tadić, pomogavši tako da SPS kao stranka preživi. Drugi truli kompromis je pristanak na ucenu PUPS-a koji je kao uslov za formiranje vlade postavio zahtev za povećanjem penzija za 10 odsto. U dilemi izmedju principijelnog ponašanja i vlasti, tadašnji DS je odabrao vlast.

Reklame

Parfimerija Marka Miloševića na Terazijama

Da stanemo kod sedmog razloga: singularitet u koji je potonula srpska politička scena. Sa jedne strane je krajnje neprincipijelan skup ljudi koji čine, između ostalog, bivši radikali, bivši DSS-ovci, islamisti, lažni levičari iz nekadašnjeg JUL-a, pro-ruski pravoslavci, nekadašnji članovi pokreta G17+. Jedina zajednička tačka svim tim ljudima jeste jurnjava za foteljama i sinekurama. Nema tu nikakve ideologije, nikakvog principa, zajedničkog imenioca. Samo stolica i para. Sigurno državno uhlebljenje nesposobnih stranačkih kadrova koji sramote ovu državu gde god da se pojave. I slepa odanost vođi dok god najčešće nesposobnim kadrovima obezbeđuje sinekuru.

Država je pretvorena u veliku piramidalnu šemu u kojoj veća odanost obezbeđuje višu poziciju i veću moć. Sve institucije demokratskog sistema su žrtvovane i podređene toj piramidi. To je političko društveni multi-level na čijem se dnu nalazi armija botova i lepilaca plakata koji se nadaju poslu upravi gradske opštine, pa na vrhu do poslanika kojima slede upravni odbori banaka i javnih preduzeća i fondova. Jer tako je počeo i ministar unutrašnjih poslova, zar ne? Koga briga što je sa onim doktoratom samo još jedan hodajući dokaz naše tragikomedije.

Sve ostalo je demagogija, šuplje reči za naivne glasače. Ljudi bez obraza i poštenja koji lako i drastično menjaju reči, često otvoreno lažući da nešto nikada nisu ni zastupali, ustvari nemaju stavove. Za stav je potrebna postojanost i odanost idejama. Imaju demagogiju. Otrov slatkog ukusa jeftinog i neiskrenog patriotizma, laži o ekonomskom napretku i prijateljima iz sveta.

Zato su se moji drugovi danas odlučili na ćutanje i konformizam.

Opet, kada bi se vreme vratilo u nazad, u peti oktobar 2000. godine i kada bi opet na istim stranama stajali mi i oni, šta biste uradili?

Da li biste bili tamo gde je trebalo da budete ukoliko ste bili iole pošteni i prema sebi i prema drugima? Ja bih, pa i po cenu da je Nebojša Pavković poslušao naređenje i pokrenuo one tenkove. Život je suviše kratak da ga provedeš pognute glave i u strahu.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu