Reklame
Svaštara

Nismo mi Dalmatinci, mi smo izbjeglice

Za ove 23 godine života nisam sastavila jednu poštenu rečenicu u kojoj bih ukratko rekla ko sam.

pisao Anja Kožul
19 Maj 2015, 9:52am

Sve fotografije: autorka

Jedna od većih smor situacija mi je upoznavanje, predstavljanje u nekom društvu. Za svoje 23 godine života nisam sastavila jednu poštenu rečenicu u kojoj bih ukratko rekla ko sam. U stvarnosti, moj prijatelj Marko kaže: "Ja sam tu iz blokova", a njegova prijateljica Ivana malo drugačije: "Inače sam iz Subotice, u Beogradu studiram". Jednostavno.

Bez obzira kuda se uputila, u Srbiju ili u Hrvatsku, odgovor je isti – idem kući.

Moje opetovano predstavljanje izgleda manje više ovako: pa ja studiram tu, mama i tata su mi isto ovdje, a inače sam iz Hrvatske, mada tamo ne živim, ali idem svako malo, ma da, došla sam 1995, ja sam ti izbjeglica. Iako taj status uveliko ne postoji, ja koja se izbjeglištva skoro i ne sjećam, uvijek spominjem to; kao kakva starmala. To me proganja još iz djetinjstva, kada sam igrajući se u dvorištu svog privremenog doma u Pančevu na pitanje nekih ljudi: mala, jel ovdje žive oni Dalmatinci, rekla: nismo mi Dalmatinci, mi smo izbjeglice! Ujedno, to je bilo moje prvo bistro sjećanje.

Seljakajući se nakon rata od Prištine, preko Novog Sada, Pančeva, Karaburme, Nove Pazove i ostalih usputnih stanica, u meni je trajno proradio mehanizam pokretanja i pakovanja torbetina, odsustvo mirovanja u jednom gradu. Ne računajući pokoju ekskurziju sa školom u Evropi, jednu svadbu u Sloveniji i Novu godinu u Berlinu, moja ruta je uvijek ista: iz Srbije u Hrvatsku, i obrnuto. Kao kada studentu književnosti neki neupućeni sretnik kaže: boli te uvo, čitaš knjige, to ti je za dušu, tako i mene tapšu: putuješ ti, a, uživaš. Istina je da zapravo mrzim da putujem. Nisam kao kod kuće u jednom trošnom Nišekspresu, imam mučnine, nikad ne spavam, ne znam kako da smjestim noge, i što je najgore – bojim se carinika.

Teofil Pančić je na jednom mjestu ljude poput mene definisao kao sektu večito putujućih, autobusnih ljudi koji uvijek imaju nešto ili nekog sa druge strane. A ima nas mnogo takvih. Prepoznavanje u ovoj priči, koja je po njegovom priznanju ljubavna posveta autobusima, doživljavam redovno na graničnom prelazu kada strahujem od tog najbanalnijeg pitanja – odakle ste/kuda idete?

Od 14. godine prebacujem se samostalno gore-dole, najviše zbog školovanja, posjeta razbacanoj familiji, prijateljima, a danas i zbog ljubavi. Bez obzira kuda se uputila, u Srbiju ili u Hrvatsku, odgovor je isti – idem kući. Ne znam to bolje da objasnim. Moja dokumenta pričaju svoju priču, i prava su zbrka jednom licu u uniformi. Pored dvojnog državljanstva i dva pasoša, posjedujem i dvije lične karte, dva prebivališta. To je odnedavno zakonom zabranjeno, a ja ga svo ovo vrijeme uspješno kršim. Ne mogu da zamislim koliko bih se zapetaljala u odgovaranju na uobičajena carinska pitanja, srećom, ne dolazim u takve situacije (bar ne još) i držim da je moja hrvatska lična karta nešto najvrednije što u ovom trenutku imam. Tužna činjenica kojoj se sad već i smijem je da adresa na kojoj sam upisana odavno ne postoji: ulica i broj su ostali isti, ali na tom mjestu nema uslova za život, samo bašta, neka ljetna kuhinja i ruševina onoga što je nekoć bila kamena stambena kuća.

adresa iz lične

Besmisleno je zalaziti u problematiku koja je danas uzrok mog stalnog gravitiranja između dvije države. Pripovijedanje o ratnim i postratnim godinama izaziva patetične osjećaje, sažaljenje, često i krajnje nerazumijevanje kod ljudi. Sjećam se emotivne veze jedne prijateljice sa svestranim zagrebačkim urbanim likom (kuvar/bokser/DJ). Bila je to zaista velika ljubav, ali... Budući da imamo sličnu istoriju, ona je imala vrlo težak zadatak da dečku objasni pozadinu iz koje dolazi, odrastanje, a za početak i porijeklo. Znam da su vodili iscrpne razgovore koje je ona prepričavala: "Jebote, ne mogu da mu objasnim da nisam gledala taj neki crtani film, jer 1990-ih nisam imala ništa, a kamoli tv i kablovsku!"

I smijali smo se i nervirali u isto vrijeme jer smo u Zagrebu često nailazili na ljude poput njega koji su bili zabrinjavajuće neinformisani o ratu, migracijama stanovništa, nacionalnim manjinama i ostalim čudima koja su se dešavala u njihovoj neposrednoj blizini. Nekad sam se toliko trudila da umanjim sebe kao neku egzotičnu pojavu polazeći čak od dolaska Ćirila i Metodija na ove naše prostore, pokrštavanja, seobe naroda, sve periode istorije sam pretresala koliko znam i umijem, ne bi li došla do sadašnjeg trenutka koji dijelimo. Upalilo je nekoliko puta, ali i dan danas imam neke dobre prijatelje sa kojima se viđam i čujem, a oni pritom i dalje ne kuže moju priču.

Neko mi je nedavno rekao da izgleda kao da se rugam i srpskom i hrvatskom.

Ipak, ne mogu reći da ih ne razumijem. Iskustvo koje sam stekla u Zagrebu u gimnaziji i u đačkom domu bilo je, najkraće rečeno, ludo i nezaboravno. Manjinska škola sa vjerskim predznakom, svega 10 učenika u jednom razredu sa svakakvim socijalnim pričama, pomalo getoizirani, ali više uplašeni: imamo po 14, 15 godina i živimo u domu sa dvjestotinak ljudi, roditelje nećemo viđati često, osim za Božić i Uskrs, brdo nekih predmeta za savladati, a i očekivanja su velika. U tim nježnim godinama adolescencije, prigrlila sam Zagreb kao svoj dom, a prijatelji iz škole, kao i oni zagrebački, postali su moja porodica.

Sudbina malog nomada je htjela da se spakujem i upišem fakultet u Novom Sadu, što i jesam, ali teška srca. Ti dani su mi ostali u blagoj izmaglici, ali jasno pamtim svoje nove kolege koji su se tada po prvi put odvojili od roditelja. Napustivši rodno mjesto, kukali su razmaženo kako im fale mama, tata, krevet i slične stvari. Ne mislim da sam bila zrelija od njih, ali samostalnija svakako, i u svemu tome mi je falilo malo poistovjećivanja i razumijevanja. Tu sam prvi put doživjela da me autoritet sa katedre ispravlja kako govorim, napominjući mi da se odlučim već jednom. Ovo sam sa razlogom doživljavala kao napad na moju slobodu i moj intimni jezik koji zapravo govori sve o meni. A kada me neko pita koji je to jezik, obično objašnjavam da kombinujem srpski i hrvatski, bez pravila, sa jednostavnim naglaskom.

Priznajem, jedino na Radio Beogradu gdje pečem zanat govorim čistu ekavicu, ne fali mi ništa, čak je dobro za moždane vijuge i disciplinu. Inače bi se moglo reći da sam hodajuća kakofonija, jer slažem nespojivo, od ljutih dalmatinskih izraza, preko purgerske spike i beogradskog slenga. Kužiš, dvista, a je, brate, bre, ajme, jebate, šta da - samo su neki od mojih omiljenih koje sam pokupila od ljudi i gradova u kojima boravim. Neko mi je nedavno rekao da izgleda kao da se rugam i srpskom i hrvatskom. Može biti.

Znam da je najlakše prilagoditi se sredini u kojoj živiš. Nikad neću zaboraviti blesavu scenu u kojoj se grupa mojih vršnjaka prepirala oko toga čiji je kraj bolji, Banjica ili Novi Beograd. Ova priča bi bila tako tipična da se radnja nije odvijala u teškom dalmatinskom kršu, gdje su ovi junaci došli malo na more kod babe i dede. Stvarno jeste najprostije opredijeliti se za jedno i držati se utabane staze, jednog jezika, kvarta, društva i zadanih granica. Poštovati tradiciju i nije naročito kul, ali nekad ne možeš da biraš u kojoj mjeri ćeš se emotivno vezati za neko nasljeđe: bilo da je riječ o maternjem jeziku ili ljubavi prema zavičaju kojeg nemaš. Čudan je to gen.

Opet, kod mene je sve to prošarano pankerskim svjetonazorom, hvala bogu. Bez zajebancije mogu reći da moj identitet čine sljedeće stvari i mjesta: neizostavno, uz jedinstvo mora, ribe, mlade janjetinje, kapule i šparoga, tu su i Benkovac, vožnje preko Velebita, Karinsko more, ali i zagrebački glavni kolodvor, Basova stanica u Beogradu, Lastini najgori autobusi na svijetu, Zeleni venac, Višnjička 6, zatim riječki Korzo i riječke pijace, putnički voz od Beograda do Novog Sada, Temerin, Filozofski fakultet u Novom Sadu, Bogovićeva ulica u Zagrebu, tramvaj broj 17, barka Brazil na Savskom nasipu, studentski dom Stjepan Radić, Trnje, hotel Royal u kralja Petra...

Neko će se tražiti u horoskopu i položaju planeta spram Mjeseca i Sunca, no meni je ovo sasvim dovoljno i daje mi komplementarnu sliku mog karaktera i životnog usmjerenja.

Sa godinama se javi i taj smisao za humor u kojem uživaš zbijati šale na svoj račun, a to ne radiš samo u krugu sebi sličnih unesrećenih. Negdje u tom vrtoglavom premještanju upoznala sam i sadašnjeg dečka, Istranina koji živi u Rijeci, moju puku suprotnost kada je u pitanju način života i čitav kontekst odrastanja. U našem odnosu se itekako razvilo to humoristično i ogoljeno, odsustvo bilo koje zabranjene teme, bolne tačke i svetinje.

Iako sam u početku mislila da neće biti lako suočiti nekog iz one humane i miroljubive zemlje Istre sa adresom bez kuće i sa ljudima u familiji koji imaju svašta za reći o sebi i svojim problemima, prevarila sam se - to je zaista bio zabavan susret. Upoznavajući razne ljude sa svih strana ovog prostora shvatila sam da razvijam odnose sa onima koji su mi bliski po sentimentu. Ne moramo se prepoznati kao pripadnici jednog tabora da bismo bili u redu.

Izbjegavam one koji ne primjećuju sopstvenu zatvorenost pa se glasaju izlizanom rečenicom nije bitno odakle si, bitno je da si čovjek - jer ona najčešće ne znači ništa. Izbjegavam one koji pišu statuse po Fejsu "LJUDI BIO SAM U ZAGREBU!!!" Kao da je preko svijeta. Ne slažem se ni sa onima koji pozitivnim, čak i simpatičnim stereotipima pokušavaju da približe dvije kulture i dva „zavađena" naroda. Uopšte, sa svim tim dosadnjakovićima koji prave veliku famu o običnim ljudima, gradovima i mentalitetima.

Život na granici nije lak, skup je istresan, ali iskustvo takvog kretanja vredi svaku paru. Bez želje za pronalaženjem izgubljene zemlje, jezika, odgovora i svrstavanja, želim sačuvati svoja prijateljstva, uvijek biti u toku šta se dešava u Rijeci, kako je u Beogradu, je li rodilo grožđe ove godine i da li je more dovoljno toplo za kupanje. To je ono što me istinski zanima i preokupira.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu