Pitali smo ljude koje pesme im je teško da slušaju

FYI.

This story is over 5 years old.

Pitali smo ljude koje pesme im je teško da slušaju

Raskidi? Slomovi? Sahrane? Svima nam je suđeno da imamo muzičke duhove koji će zauvek da nas progone.
Daisy Jones
London, GB

Tekst je prvobitno objavljen na Noisey

Svako ima bar jednu pesmu koju više ne može da sluša. Onu poznatu melodiju od koje ti se stegne grlo, a oči ti zasuze, svaki put kada je neki nesvesni mentol odvrne na nekoj kućnoj žurci, ili kada se nasumično pojavi na  nekoj plejlisti. Možda te ta pesma podseća na prvu ljubav i bolan raskid koji je usledio. Možda ju je tvoja baka zvižduckala dok je sređivala baštu pre nego što je umrla. Ili je to možda bilo poslednja pesma koju si čuo pre nego što su te roditelji posadili da sedneš i rekli ti da se razvode, i tata se preselio u buđavi pansion u Čingvelu, gde je samo plakao i pio sajder. U svakom slučaju, svima nam je suđeno da imamo muzičke duhove koji će zauvek da nas progone.

Reklame

Postoji razlog zašto neke pesme ne zaboravljamo i zašto nam to ne prija. „Istražujući pamćenje smo saznali da jasnoća i jačina nekog iskustva izazivaju sećanja, koja mozak efikasnije pamti ako je iskustvo visokog intenziteta", kaže Tuomas Erola, profesor muzičke kognicije na Univerzitetu u Daremu. „Što su jače ekstrene asocijacije, mozak lakše priziva sećanja. To čini da bi opstao sledeći put kada doživite nešto slično. Na primer, ako doživite šok ili se nađete u nekoj opasnoj situaciji, od tada pa nadalje možete da imate te iste signale". Drugim rečima, kada ružno ridate uz romantičnu verziju pesme „Heaven" DJ Semija, to u stvari vaš mozak pokušava da vam učini uslugu.

Imajući to na umu, zamolila sam nekoliko ljudi da nam kažu koje pesme više ne mogu da slušaju, zato što ponekad moraš da se suočiš s muzikom da bi se osećao bolje.

BELINDA – „WHAT CAN I SAY"

Bio sam sa jednim momkom šest meseci i bio sam ludo zaljubljen u njega. Niko me nikada ranije nije gledao kao on, pa ni posle. Stalno je puštao „What Can I Say", a više pri kraju veze. Jedno dana je ustao da ode na posao, otišao iz mog stana i više se nikada nije vratio. Nestao je. Više od dve nedelje nisam mogao da ga nađem, a niko od naših zajedničkih prijatelja nije hteo da mi kaže gde je. Ispostavilo se da se vratio kod svog bivšeg dečka. I tako sada, kada čujem tih prvih par taktova, obuzme me taj isti osećaj potpune napuštenosti i tuge. Nedeljama sam plakao slušajući tu pesmu. Kada sam slušao taj tekst, delovalo mi je kao da je on pokušavao nešto da mi kaže, ali nije bio dovoljno hrabar da to sroči.

Reklame

– Bendžamin, 25

BLACK KIDS – „I'M NOT GONNA TEACH YOUR BOYFRIEND HOW TO DANCE WITH YOU (THE TWELVES REMIX)

Kada sam imala 15 godina, jedna drugarica mi je rekla da želi da proba mefedron, pa sam joj donela malo jednog nedeljnog popodneva. Mefedron je bio užasno jak, i na kraju smo žestoko u krug đuskale na ovaj Twelves remiks Black Kids, i škrgutale zubima. U svakom slučaju, njen tata se vratio ranije kući, i ona je potpuno odlepila i drala se na mene da se sakrijem u špajz. Morala sam da se iskradem iz kuće dok on ne gleda, ali mislim da je sigurno provalio da je ona urađena, i zbog toga je imala frku, jer više nikada nije progovorila sa mnom. Svaki put kada danas čujem tu pesmu, oznoje mi se dlanovi i preplavi me anksioznost. To je stvarno uvrnuto. Da budem iskrena, pokušavam da je izbegavam.

– Poli

DAFT PUNK – „ONE MORE TIME"

Kada sam imala 13 godina, najbolja drugarica moje sestre je izvršila samoubistvo. To mi je bilo prvo iskustvo sa smrću, sahranama i svim tim. Jedna od omiljenih pesama joj je bila „One More Time", i pustili su je dok su spuštali kovčeg u grob. Svi stvarno vole tu pesmu, i bukvalno je puštaju u trenucima velikog veselja, ali meni je tako bolno da je slušam. Na primer, u klubovima je stalno puštaju za Novu godinu, a ja budem u fazonu, „GRRR". Ali ne želim da kvarim raspoloženje drugima, i samo kažem sebi da će se završiti za tri minuta. Sećanja mogu da budu takva pizdarija.

Reklame

– Ešli, 28

EAGLES – „HOTEL CALIFORNIA"

Dok sam studirao sam jednog leta radio u noćnoj smeni u supermarketu koji se tada zvao Sejfvej. Ironijom sudbine, radio sam u odeljku sa frižiderima, i ređao jogurt, smrznuto meso, sir, i tako dalje (ludi dani, nema šta). U svakom slučaju neki drkadžija (menadžer) je celu noć isponova i isponova puštao „Hotel Kalifornija" od Iglsa, od pola jedanaest uveče, do pola sedam ujutru, bez pauze – to je osam sati. Šta više, zaključao je prostoriju u kojoj se pušta muzika, i poneo je ključ. Taj gitarski solo će me progoniti do kraja života. I dalje to zovem „letom svog nezadovoljstva".

– Džez, 36

HOWARD SHORE – „CONCERNING HOBBITS"

Ja stvarno volim Gospodara prstenova, i „Concerning Hobbits" Hauarda Šora mi je nekada bila „srećna" pesma; ona koju sam puštala kada sam sjajno raspoložena. Ali dok sam bila sa svojim sada bivšim dečkom, sa kojim sam provela četiri godine, on mi ju je puštao kada napravi neku glupost ili kada sam ljuta na njega, jer je tako želeo da mi se umili. I kada smo raskinuli, godinama nisam mogla da je slušam, zato što je počela da me podseća na: a) trenutke kada sam bila tužna i ljuta; b) njega. Koliko je to smaranje?

– Lili, 29

ABBA – „DANCING QUEEN"

Kao dete sam uvek volela „Dancing Queen" od Abe. Roditelji su mi pričali kako je to bila prva pesma uz koju su zaplesali na prvom sastanku, u doba kada je moja mama imala 17 godina (što se slagalo sa stihovima, „mlada i slatka, ima samo 17 godina"). Onda je moja mama iznenada preminula, posle kratkotrajne borbe sa rakom pluća. Tokom opela u crkvi su pustili „Dancing Queen", kao simbol toga da je otplesala na nebo. Tek tada me je stvarno stigla spoznaja da je ona umrla i da se neće vratiti. Od tog dana, kada god čujem tu pesmu, setim se njene sahrane i crkve. Mogu sa slušam ceo album njihovih najvećih hitova, ali moram da preskočim tu pesmu. Jednostavno mi vrati sećanje sa kojim nisam spremna da se suočim, i to verovatno nikada neću biti. Prošlog vikenda joj je bio rođendan, danas bi imala 48 godina.

Reklame

– Zoi, 25.

JEAN GRAE – „KEEP LIVIN"

Od svih pesama na svetu, ima nekoliko njih koje mi je teško da slušam. Kada su mi se roditelji razveli, kada sam ja imao deset godina, zadatak da se majka vrati je pao na mene, tako što me je otac poslao da joj predam primerak „If You're Not The One" Denijela Bedingfilda koji joj je kupio. Dana kada sam otišao da posetim devojku u njenoj novoj kući i zatekao je sa nekim drugim u krevetu, otišao sam kući i slušao „Behind the Bunhouse" Mystery Jetsa, i mučio sebe, zamišljajući kako ona s ljubavlju liže nečije bolje, važnije telo. 'Dušo, zato što si se preselila', pomislio sam. 'Zar ne znaš koliko toga još imam da ti dam'?

Ali najteže mi je da slušam pesmu „Keep Livin" Džina Grea. Prvi put sam je čuo kada sam već šest meseci živeo u Londonu, ponovo slomljenog srca, sam u gradu, bez prijatelja, osim 15 grama trave koju su mi dostavljali svakog ponedeljka uveče. Ponekad čuješ pesmu koja te potpuno pogodi pravo u stomak i izađe ti na oči. Greova pesma se obraća najhladnijem, najusamljenijem delu duše. „Ne volim nikoga; sam sam na ovom svetu, takav sam na njega i došao"; „Ne volim ljubav: bol je večan"; „Nisam zdrav / više jedva da i jedem / ručak su mi grickalice iz trafike".

Naravno, emocije u toj pesmi su mnogo dublje od mojih. To je priča iz geta, bazirana na semplu Skarfejsovog „My Block". Ali nema pesme koja mi više znači od te; rasturena porodica, tupost i zavisnost kojom želiš da pobegneš od toga, paranoja, čak i među ljudima koje voliš, usamljenost. Ali na kraju, tu postoji i druga strana medalje. Baš kao što ne može da bude bola bez sreće koja mu je nekada prethodila, ne može da bude ni spasenja bez očajanja. Kada ponovo slušam tu pesmu, znam kako je nekada bilo, a takođe znam i kako može da bude. „Moraš da ideš dalje, znam da radim ispravnu stvar, i dalje živim život muvatora… hajde da živimo".

– Rajan, 24

Pratite Dejzi na Tviteru

(Fotografija Infrogmation via Wikimedia)