Zaboravljeno izbegličko naselje u Grčkoj
Tommy Chavannes

FYI.

This story is over 5 years old.

Izbeglička kriza

Zaboravljeno izbegličko naselje u Grčkoj

Letnji volonteri su otišli, a pažnja planete skrenula je u pravcu Trampa i Bregzita. Ali u izbegličkom naselju Kacikas, temperature su pale ispod nule a malo ko ima nade da će obezbediti trajni smeštaj.

Božićna rasveta visi sa svake magnolije duž glavne ulice Joanine, grada u Epiru na severozapadu Grčke. Prazni izlozi podsećaju na bezizlaznu ekonomsku krizu u kojoj se zemlja nalazi, ali sam centar ovog mesta od 100,000 stanovnika – na obali jezera, u podnožju planina zavejanih snegom – je živahno mesto prepuno barova i restorana.

Ako se odatle produži osam kilometara ka periferiji grada, stiže se u izbegličko naselje po imenu Kacikas, čije decembarske noći osvetljavaju samo reflektori. Kacikas je otvoren u nekadašnjoj vojnoj bazi prošlog marta da bi se privremeno smestile poslednje izbeglice koje su preko mora stigle do Grčke pre nego što je sporazum između EU i Turske zatvorio ovu putanju. Kako su severne granice počele da se zatvaraju, Grčka je ostala preplavljena izbeglicama. Procenjuje se da oko 60,000 ljudi čeka da im se reguliše status azilanata i odredi relokacija unutar Evropske unije, što je bolno spor proces.

Reklame

Od kako je početna kriza okončana a vesti počele da se okreću Bregzitu i američkoj izbornoj trci, izbeglička situacija u Grčkoj više nije u žiži javnosti.

„Krajem 2015. bilo je neverovatno koliko su nam podrške pružali", kaže Mimi Hapig, koja volontira u sklopu nemačke humanitarne organizacije Soup & Socks. „Svugde se pričalo o azilantima koji dolaze u Evropu, ali nije lako održati interesovanje javnosti i svest ljudi o problemu."

Temperature noću padaju ispod nule

„Od aprila do juna dolazio je ogroman broj volontera – stotinak svakog meseca – a bilo je i mnogo donacija," kaže Stefani Martinez, volonterka koja je u kampu otvorila školu. „Ali u oktobru, svi su se posvetili američkim izborima; jedva da je neko pratio šta se dešava sa izbeglicama, a i volontera je sve manje."

Paralelno sa ovim, vremenski uslovi su dodatno otežali život ljudi u izbegličkom naselju. Zima je odavno stigla, pa temperature noću padaju ispod nule.

Grčki premijer Aleksis Cipras rekao je da je njegova zemlja „skladište izgubljenih duša".  Dobro zvuči, ali nije sasvim istinito. Janis Anagnostu, psiholog koji radi za Médecins du Monde, kaže o izbeglicama u Kacikasu: „To su žilavi ljudi, jaki, mogu da izdrže daleko više nego što bih ja mogao. Neuporedivo su snažniji od mene." Patnja kroz koju prolaze je neporeciva, ali takođe se oseća duh, izdržljivost, humor, i dostojanstvo.

U ovom planinskom kraju, atmosfera iscrpljujuće nesigurnosti utiče kako na izbeglice tako i na osoblje. Dok se šire glasine i neistine, ljudi se snalaze kako znaju i umeju.

Reklame

 Malo ko ima ikakvu predstavu o tome gde će ga poslati i kada.

Slično se već dugo snalaze i sami Grci. Spiros Kapsalis, taksista koji me je odvezao do izbegličkog naselja, ima vizit kartu sa znakom Mercedesa. Kaže da je počeo da vozi i autobus na lokalu da bi sastavio kraj sa krajem. Ima razumevanje za bespomoćne izbeglice, zna kako je to kad čovek ne može da nahrani svoju porodicu. „Potrebno im je da normalno žive i rade u miru", kaže on dok gestikulira pred retrovizorom. „Ima smisla". Ovako po svemu sudeći razmišlja većina ljudi u ovom delu Grčke, gde ekstremno-desničarska stranka Zlatna zora nema mnogo pristalica.

I pored truda mnogobrojnih ljudi i društava – grčka vojska, UNHCR, Oksfam, Međunarodna migraciona organizacija, brojne NVO – Kacikas teško uspeva da obezbedi minimalne uslove za život hiljadama izbeglica koje su kroz kamp prošle tokom prethodnih devet meseci. Kad ih autobusima dovezu iz Atine, na kraju njihovih mukotrpnih putovanja  dočekaju ih samo vojni šatori i svakom po jedno ćebe. Dani se protežu u nedelju, nedelje u mesec, a informacija o odredištu i dalje nema. Šatori su noću hladni, danju pretopli, kad padne kiša preplavljeni. Hrana u plastičnim posudama stiže u očajnom stanju. Tlo čini krupno, šiljato kamenje, pa je čak hodanje otežano.

Izbeglička naselja u Grčkoj su kao vagoni metroa u Londonu – svakakvi ljudi se u njima zateknu. Radnici, pesnici, prodavci, inženjeri, studenti, arhitekte. Priča se da je par meseci ranije u Kacikasu završio čak i bivši ministar turizma Sirije. Ima dobrih ljudi, a ima i loših.

Reklame

Baš kao i u metrou, svi su neudobno natrpani jedni preko drugih. Ne postoji interni autoritet, pa se razvijaju nezvanične strukture moći. Sukobi i podele vode u nasilje po etničkim i nacionalnim osnovama. Zajedno žive Sirijci, Avganistanci, i Jezidi. Letos je ovde bilo 450 Jezida, izbeglih sa severa Iraka pred Islamskom državom, ali su oni u međuvremenu bili izmešteni na lokaciju sa druge strane Joanine zbog nasilja koje im je pretilo od pojedinaca u sirijskoj populaciji. U aprilu i avgustu izbili su neredi zbog uslova života u kampu i manjka informacija o statusu prijava za azil.

 Javid u ovom šatoru živi već devet meseci sa drugom avganistanskom porodicom.

U vreme moje posete, kamp je utihnuo i već se mesecima polako prazni. Većina izbeglica smeštena je u ISO boksove – preobraćene brodske kontejnere – a autobusi još razvoze ljude do hotela koje im iznajmljuje UNHCR. Mnogima su određeni datumi za saslušanje, pa očekuju da će sledeće godine znati u koju zemlju ih šalju.

Među preostalima su Avganistanci koji već devet meseci žive u hladnim šatorima. Za razliku od Sirijaca, izbeglice iz Avganistana nisu uključene u program za hitnu relokaciju koji je EU otpočela prošle godine, pa im je budućnost sasvim nesigurna. Razgovarao sam sa Javidom čija je porodica izbegla iz ratom zahvaćenog Avganistana u Iran, gde je on kasnije izgubio posao u apoteci. Zbunjen je i uznemiren, brinu ga neispunjena obećanja. „Zašto? Zašto?" pita on i uporno se vraća na istu temu. Iz UNHCR su mu obećali kontejner, posle su mu rekli ne, biće smešten u hotel. Onda su rekli biće ipak kontejner, ali nema struje. „Pomažu samo Sirijcima, a nama ništa. Sve organizacije. Ne znam zašto. U Avganistanu rat traje već 15 godina, zašto ne bi i nama pomogli?"

Reklame

Na padini sa druge strane Joanine, u improvizovanom kampu iznad benzinske pumpe, Jezide sa severa Iraka ubeđuju da se presele u UNHCR hotele u Atini i Solunu. Krupni vođa ove zajednice po imenu Ibo očigledno je zabrinut. Cigareta mu je u ustima a on već mota sledeću. Jezidi su oduvek bili izolovani od šireg iračkog društva zbog svojih jedinstvenih verskih i kulturnih običaja, pa su navikli da se drže jedni drugih. Trenutno su razbacani po izbegličkim naseljima širom Grčke. Ibo kaže da ih iz Ujedinjenih nacija uveravaju da će ih pre ili kasnije ujediniti, pita da li verujem u to. Kažem da ne znam, pitam ga šta on misli? On ćutke odmahuje glavom. Već je bilo neispunjenih obećanja.

 Jezidski starešina Ibo (desno) u izbegličkom kampu Fanoremeni, na periferiji Joanine

Pored njega, mladić u kožnoj jakni na telefonu pušta Jutjub snimak BBC reportaže o begu sa Sinđar planine u avgustu 2014, kada su ih ISIS snage proterale sa vekovnih staništa, pobile na hiljade muškaraca i otele žene radi silovanja ili prodaje u ropstvo. Hoće da pogledam taj video, da ih razumem. Gledam u majušni ekran dok sedimo i ćutimo. Starica pored mene počinje da jeca.

Nedeljni sastanci organizatora izbegličkog naselja održavaju se u jednom od vojnih hangara. Filipos Filios, nadzornik kampa i polumrtvi bivši gradonačelnik Joanine, sedi u kaputu i pali jednu cigaretu za drugom pored Jorgosa Kontakisa, dežmekastog i dobrodušnog vojnika u penziji. Prolaze kroz ovonedeljne probleme. Pacovi u naselju. Reflektori se ne gase ujutru. Zamrznuta vodoinstalacija. „Sve to košta", kaže Kontakis tužno. Prinuđeni su da nastave da odlažu vakcinaciju protiv gripa i hepatitisa. Bivši gradonačelnik kaže da su uzrok nestašice po apotekama. „Proći će zima dok im organizujemo vakcinacije," vajka se Kontakis. Nije jasno da li je rezigniran ili pokušava nekog da upozori.

Reklame

Manjak vakcinacija direktno se nadovezuje na pristup grčkom obrazovnom sistemu, koji je izbeglicama po zakonu zagarantovan i mesecima im se obećava. Da bi se deca primila u škole, neophodno je da budu vakcinisana. Prethodne nedelje je navodno slala pozitivne signale, ali žena iz ministarstva samo postiđeno sleže ramenima kad je pitaju o početku upisa u škole.

Tradicionalni modeli pomoći nezbrinutim licima evidentno ne obezbeđuju mnogo toga iznad osnovnog preživljavanja, pa nezavisne organizacije moraju da se snalaze da bi unapredile standarde življenja. Njih niko ne može da pozove na odgovornost, naravno, ali bar su oslobođeni birokratskih stega koje parališu veće organizacije.

 Mimi Hapig, volonter iz nemačke organizacije Soup & Socks

Nemačka nevladina organizacija Soup & Socks je donedavno držala kuhinju u kampu, ali sad su preko puta u napuštenom izložbenom prostoru prodavnice nameštaja, otvorili radionicu za obradu drveta i metala.

„Primetili smo da nam ljudi stalno prilaze i pitaju gde bi mogli da nabave alate", priča Mimi Hapig. Atmosfera u radionici je mnogo energičnija od beznadne pustoši u susednom izbegličkom naselju. Svi nešto rade.

„Znamo da je ono što ljudi zaista žele pristup zemljama gde imaju rodbinu, gde se nadaju da će započeti novi život", kaže Mimi. „Ali mi ne možemo da im otvorimo granice, prosto ne možemo. Zato bar možemo da ih obučimo dok su ovde, da steknu neke veštine; osetiće se manje bespomoćno, neće imati osećaj da gube vreme."

Reklame

Voskarska radionica u Habibi Works

U mirnom predgrađu sa druge strane Joanine, nedaleko od jezidskog kampa, Stefani Martinez započela je školu po imenu „Habibi centar". Od avgusta, njena mala grupa predaje osnove engleskog jezika, matematike, geografije, i uže specijalizovanih veština za koje se nađe volonter. Šezdesetoro dece mlađe od 15 godina pohađa ove kurseve. Pitam je kako uspeva da radi u ovim uslovima kad niko ne zna gde će biti sutra.

„Naša vizija, naša filozofija je da želimo da budemo izbor stabilnosti za decu. Mnoge NVO imaju nove volontere svake dve nedelje, ili dođe organizacija, započne nešto, i onda mesec dana kasnije ode. Nasuprot tome, mi želimo da ponudimo nešto konstantno. Od kako smo otvorili školu, samo jednog dana nije radila."

Stefani Martinez, Habibi Centre

Ispred šarenog zida koji su ukrasili njeni đaci, Martinez priča kako je u avgustu sve počelo. „Nisam tražila dozvolu ni od koga. UNHCR, UNICEF, Oxfam. Bilo je malo problema zbog toga," kaže ona. „Ali kad tražiš dozvolu, nametnu ti šta možeš da radiš a šta ne, ko će kad da dolazi a ko neće… Zato mi nudimo nešto otvoreno za sve – ako hoće da dođu i grčka deca, mi nemamo ništa protiv, sve je besplatno, samo neka dođu."

Ove projekte finansiraju donacije od kojih značajan deo šalju porodice i prijatelji. Sami volonteri prinuđeni su da iz svog džepa mnogo šta plaćaju, pa i da ugroze svoje stalne poslove. Želja za nezavisnošću jednim delom predstavlja odluku da se ne podlegne podelama po nacionalnim i verskim osnovama; te podele su često prisutne po izbegličkim zajednicama. „Želimo da postavimo stvari onako kako bismo ih postavili u Nemačkoj, na primer, ne da delimo decu na različite škole." Nije bilo lako, kaže Martinez, ali istrajnost i upornost uspele su da promene mišljenje većine kritičara iz postojećih organizacija.

Reklame

Glavna zamerka koju veće humanitarne organizacije upućuju manjima je manjak provere zaposlenih, radikalne ideje koje nude, i nemaran stav prema odavno uspostavljenim protokolima koje humanitarci moraju da poštuju. Ali u ovako haotičnom okruženju i nezgodnoj situaciji, bez nekonvencionalnih metoda deca bi gotovo sigurno ostala bez obrazovanja i životne stabilnosti tokom prethodnih pet meseci. Niko drugi nije ponudio alternativno rešenje ovih razmera.

Pa ipak, cena je plaćena. Kažu da je letnji priliv volontera doveo razne sumnjive likove. Priča se o seksualnim odnosima između volontera i izbeglica, o „šatoru za seks" koji su tinejdžeri organizovali, o jednom volonteru koji je porodicu izbeglica prokrijumčario u Španiju. Tu postoje ozbiljni moralni problemi. U kontekstu humanitarne pomoći, zar su na ravnoj nozi osoba primorana da živi u izbegličkom kampu i student iz Evrope koji tu svrati preko leta? Takođe, ova interakcija nije idealan prvi kontakt između tolerantnih zapadnjačkih stavova i pretežno muslimanskog okruženja.

Ipak, takvih stvari je bilo sve manje kako se leto pretvaralo u jesen. Koliko sam mogao da vidim, volonteri koji su još uvek tu zaista su posvećeni ljudi čija energija i integritet mnogo toga doprinose ugroženim licima, iako ih je sa vremenom sve manje.

Problem ranjivosti, zaštite, i eksploatacija i dalje postoji. Nekoliko volontera kaže da su videli kako automobili noću dolaze u Kacikas po dečake. Pola kilometra niz prugu nalazi se bordel po imenu Studio 69, gde izvesni ljudi odvoze devojke iz kampa na motoru. Iz drugih izbegličkih kampova kao što je Doliana u blizini granice sa Albanijom većina NVO se povukla iz bezbednosnih razloga; navodno se tamo organizovano seksualno zlostavljaju deca.

Reklame

U izbegličkim naseljima koncentracija nemoćnih i traumatizovanih lica još je veća nego u urbanim centrima širom sveta, što naselja čini još podložnijim eksploataciji.

Lighthouse Relief je švedska NVO koja pokušava da kampove učini bezbednijim. Morgan Tiping iz jugozapadnog Londona vodi Female Friendly Space u Kacikasu, izolovan deo naselja u kom se ženama i devojkama nudi privatnost i bezbedno okruženje, daleko od teških uslova u kampu. Organizovane su im radionice – joga, fitnes, slikarstvo, draguljarstvo, šivenje. Morgan smatra da je od ključnog značaja da se izbeglice povežu sa lokalnom zajednicom, pa je kurdskom slikaru Toniju organizovala izložbu u Joanini. „Naš cilj je podrška integraciji u evropski stil življenja", kaže ona.

Sirijski elektroinženjer Firas priprema još jednu izložbu u gradu, na kojoj će biti prikazani umetnički i zanatski radovi raznih stanovnika izbegličkog naselja. Firas mi predlaže da upoznam Abdulu, učitelja i pesnika iz Alepa koji ovde živi sa suprugom i troje dece. Stigao je da napiše novelu o Kacikasu pod naslovom „Naselje krava", rukopis od dvestotinak A4 stranica na arapskom. Deluje mi čudesno pod ovim uslovima, skoro kao i činjenica da je Firasova žena Hala u kampu rodila devojčicu.

 Sirijski inženjer Firas, supruga Hala, i novorođena devojčica Mari

Izbeglice smeštene po hotelima uživaju u bezbednijem i toplijem okruženju, iako ne znaju šta će sa sobom. U oronulom hotelu u centru Joanine koji su zakupile UN, dečija cika i vriska širi se hodnicima dok majke pokušavaju da ih stignu. Sedamnaestogodišnji Mahmud iz Alepa mi sa osmehom pokazuje englesku frazu u svesci koju je nedavno naučio: running amok („pomahnitali").

Reklame

Mahmud je sa majkom i četvoro mlađe braće i sestara osam meseci proveo u šatoru u Kacikasu. Ovo naporno iskustvo bilo je samo finale dugog i mukotrpnog puta od Sirije do Grčke. Njegov otac, bivši recepcionar, ostao je u Alepu dok je ostatak porodice iz trećeg puta uspeo da noću pređe granicu sa Turskom.

Mršavi Mahmud je sam preneo najmlađu sestru preko planina, prateći naoružanog krijumčara koji ih je vodio. Prva dva puta su ih uhvatile i vratile turske patrole. Treći put su se dokopali turske teritorije, autobusom produžili kroz unutrašnjost (vozač je podmitio saobraćajne inspektore), nedelju dana proveli u skrovištu, ukrcali se u kamion sa gomilom drugih izbeglica u kom su se zamalo ugušili, a zatim prešli Mediteran u gumenom čamcu sa pokvarenim vanbrodskim motorom.

 Abdula, učitelj i pesnik iz Alepa

Iskustvo je bilo zastrašujuće, ali Mahmud na sve to gleda pozitivno. Da je ostao u Siriji, kaže da bi bio prinuđen da se bori. Detaljno mi opisuje sve užase koje bi to podrazumevalo. Ovako uči engleski, grčki, i nemački na obližnjem koledžu. Hvali se kako nije znao ni reči engleskog pre nego što je stigao u kamp. Tokom razgovora, marljivo beleži sve nepoznate reči koje od mene čuje.

Na četrdeset minuta vožnje od Joanine nalazi se izbegličko naselje Filipijada u kom živi – baš kao i u Kacikasu – značajno manji broj ljudi od kako je obezbeđen hotelski smeštaj. Raskopani rovovi ukazuju na to da se tek sad uvodi grejanje i rasveta za dvestotinak ljudi koji u kampu žive još od marta. U hladnom metalnom kontejneru srećemo Masumu iz Baglana, avganistanske provincije koju su ove godine zauzeli Talibani u beskrajnom ratu. Kao i mnoge žene sa kojima smo razgovarali, kaže da je muž čeka u Nemačkoj.

Reklame

Avganistanska izbeglica

„Ovde sam sama sa tri ćerke; plašim se i plašiću se dok se negde ne smestimo trajno. Ne mogu da se osećam bezbedno dok smo u šatoru ili u kontejneru."

„Nadam se da ću moći da okupim porodicu jednog dana, decu i roditelje, da živimo prijatno i mirno, pod istim krovom. Miran život, spokojan – da mi deca bezbrižno izađu iz kuće ujutru i vrate se uveče, daće Bog."

„Nisam tako živela u Avganistanu, nisam očekivala da će se vratiti kad nisu kod kuće. Kad god bih otišla u kupovinu, nisam bila sigurna da li ću preživeti."

Šetamo kroz kamp dok sunce zalazi a temperatura pada. Masuma uzdiše dok razmenjuje šale sa ćerkom Anakitom i humanitarnom radnicom Leoni. „Mnogo su jače žene od muškaraca", kaže ona. „Mnogo jače…"

Rasveta u Kacikasu.

Relokacija i ujedinjenje porodica očekuje se negde tokom 2017. Nažalost, mnogi od ovih hrabrih ljudi moraće još mnogo toga da izdrže, a verovatno će ih sa vremenom biti i više. Izbeglička naselja neće skoro biti zatvarana. Centri za pritvor po grčkim ostrvima puni su preko svake mere. Evropska komisija objavila je da će članice EU od marta početi da vraćaju svoje azilante u Grčku ako su iz te zemlje dospeli kod njih. Sporazum između EU i Turske na ivici je noža – Erdogan preti da će ponovo otvoriti kapije kontinenta. Glasine se šire i o samom Kacikasu: jedni kažu da se kamp zatvara za mesec dana, drugi da mu stiže novi kontingent izbeglica iz ostrvskih centara.

Malo ko zna gde smo krenuli, a niko ne zna gde ćemo završiti. Ali ovog Božića, evropska svetla još uvek su bila predaleko za izbeglice smeštene u Grčkoj.

Sve fotografije:  Tommy Chavannes

Još na VICE.com

Izbeglice nam pokazuju predmete koji su im spasili život

Zaboravljeni na minusu, snegu i ledu: Izbeglice u Beogradu

Kako sam počeo da volontiram i kopam grobove za izbeglice

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu