FYI.

This story is over 5 years old.

rani radovi

Pre glume, posao Oskara Ajzaksa bio je da prevozi leševe

Zvezda filmova "Annihilation" i "Ratovi zvezda" priča kako ga je posao u bolnici doveo do Džulijarda.
Oskar Ajzaks u filmu Annihilation, Paramount Pictures and Skydance

Ovaj tekst je prvobitno objavljen na VICE US.

U rubrici Rani radovi, pričamo sa umetnicima, starim i mladim, o poslovima i životnim iskustvima koji su ih doveli do ovog trenutka. Danas nam je gost glumac Oskar Ajzaks, koji glumi u novoj naučnofantastičnoj drami Annihilation. (Gledali ste ga i u Ratovima zvezda i Ex Machini .)

Preselili smo se u Majami kad sam bio u drugom razredu, što je bilo zanimljivo jer smo živeli čak u Kendalu, na Floridi, koji je sada mesto bogato životom — ali je u ono vreme bila velika zabit. Moj otac je lekar i dugo je radio noćnu smenu, tako da smo morali da budemo veoma tihi po kući kad je on spavao, sve dok nije morao ponovo da pođe na posao. Bio je i muzičar i imao je video kameru koju bih mu stalno pozajmljivao. Za rođendan mi je poklonio video ekvilajzer, preko koga ste mogli da spojite kamkorder sa VCR-om i dodajate titlove, muziku i razne neobične efekte. Snimio sam mnogo filmova sa prijateljima, mlađim bratom i sestrom — svi su imali ulogu u tim mojim filmovima. To je bio početak moje ljubavi prema tom obliku umetničkog izražavanja.

Reklame

Bio sam užasan u svakom honorarnom poslu koji sam obavljao dok sam bio mlađi. Radio sam kao momak za pakovanje u Pabliksu, a to je potrajalo nekih nedelju dana. Jedna od žena za koju sam pakovao povrće radila je u golf klubu i ona mi je rekla: "Mogla bih da imam jedan posao za tebe." I tako sam radio kao konobar u golf klubu koji se nalazio na drugom kraju ulice u kojoj sam živeo. To je potrajalo oko mesec dana. Tamo su se sve vreme održavala venčanja i da sam morao da čujem "We Are Family" još jednom, ubio bih se. Radio sam na štandu za poslastice u bioskopu. To je potrajalo dva dana.

Najduži posao koji sam radio bio je kao transporter u bolnici u kojoj je radio moj otac — vozio sam ljude na rendgen, odvozio preminule dole u mrtvačnicu. Prvog dana na poslu, morao sam da uradim upravo to. Kad sam se prijavio na Džulijard, pitali su me: "Kakve ste druge poslove obavljali koji vas kvalifikuju za ovaj?" Naveo sam bolnicu, zato što tamo imate priliku da vidite sve ekstreme čovečanstva — i život i smrt. Ljudi umeju da se zapletu kad snimaju filmove jer se fokusiraju samo na ono što je verovatno, dok se u bolnici fokusirate na ono što je moguće. Moguće je da neko počne da se smeje kad sazna da je neko umro. Može bilo šta da se desi.

U srednjoj školi sam se do ušiju zaljubio u muziku. Imao sam bendove sa različitim grupama prijatelja. Jedan od mojih bendova postajao je sve popularniji i to mi je postao prioritet u životu. Ali kad sam maturirao, i dalje sam odlazio na audicije u obližnjim pozorištima po Majamiju i čak sam dobio da snimim nekoliko reklama. Kad su me primili na Džulijard u Njujorku, morao sam da donesem odluku da privremeno stavim bend u drugi plan i usredsredim se samo na glumu. Ali i do dana današnjeg sve vreme sviram. Ponekad čak nastupam i uživo.

Nikad nisam zastao da se zapitam: Šta ako ne bude ništa od glume? Nisam mogao da zamislim da to ne radim — da ne pronađem neki način da to radim. Da mi se nisu ukazale neke prilike, prilično sam siguran da bih našao neke druge. Nikad nisam bio u fazi da pomislim: Šta ako ne bude ništa od ovoga? Ovih dana manje je u pitanju to, a više: Šta da radim sada što mi neće nužno pružiti isti osećaj? Sada imam toliko toga što želim da kažem svetu. Imao sam mnogo predivnih prilika i sad kad imam porodicu, prioriteti se pomalo menjaju. Sve je sada donekle misterioznije — možda je nekad moja putanja bila izvesnija. Popeo sam se na vrh planine, gledam sa nje, a u daljini se vidi još mnogo planina. Sada je samo pitanje odabira na koju sledeću poći.