FYI.

This story is over 5 years old.

vesti

Bio sam prvi put na protestu, i to sa penzionerima u Nišu

Prosto je, ovi problemi pogađaju sve. S jednom razlikom, mlade izgleda stvarno zabole za to, iako nemaju tu lovu.
Fotografije: Ivan Dinić

Izgleda da bez starca ipak nema udarca. Znam, znam, ali trenutno ne mogu da pronađem adekvatniju rečenicu koja bi opisala i nekako sumirala jučerašnju protestnu šetnju od niške Toplane do Gradske kuće , sa zadržavanjem ispred kancelarije Parking servisa. Udruženje predsednika skupštine stanara započelo je borbu za niže cene i bolje uslove života u stambenim zgradama još krajem marta. Od tada je došlo do smanjenja cene grejanja i usvojena je nova Odluka o toplotnoj energiji, čime su neki od zahteva ispunjeni . Od Parking servisa su tražili mesto nezavisnog posmatrača u Nadzornom odboru, kao izmenu Odluke o osnivanju kojom će se obrazložiti profil i delatnosti ovog javnog preduzeća. Podršku u borbi protiv savremenih janičara, kako su ih nazvali članovi ovog udruženja, juče im je pružilo nekoliko stotina nezadovoljnih Nišlija, rešenih da ovog hladnog oktobarskog popodneva prošetaju koji kilometar po svom gradu.

Reklame

Jedino što su u ovom mirnom protestu učestvovali mahom stariji građani.

I meni je ovo bio prvi protest, zvanično. Ono devedesetih ne želim da računam, tada sam bio klinac koji nije imao predstavu o čemu je reč i uzvikivao sam parole zato što i tata to isto radi. Za poslednji studentski protest na mom fakultetu me je sebično zabolelo dupe, jer sam već završavao studije, pa sam odustao na već prvi pomen mantri o studentskim pravima, smatrajući čitav potez donkihotovskim. A juče sam se nešto pre 16 časova nacrtao ispred Toplane zajedno sa drugarom koji je pošao sa mnom da fotka. Iskreno, više zbog šljake, nego zbog građanske odgovornosti.

I da, osećam se poprilično jadno zbog toga.

Do četiri popodne već se skupio popriličan broj ljudi na trotoaru ispred gradske Toplane. Dolazili su u manjim grupama, pozdravljajući se kratkim zvižducima u pištaljke poput klinaca. Par staraca je donelo i transparente, a pojavilo se i nekoliko policijskih automobila. Među stotinak penzionera i sredovečnih ljudi, spazio sam i, po nekoj mojoj proceni, jedva petnaestak mlađih lica, od kojih sam sedmoro lično poznavao. Imao sam čak i njihove brojeve telefona, toliko smo se dobro znali.

Nisam bio iznenađen takvim stanjem. Svestan sam da većina mladih u Srbiji ni ne zna kako izgleda račun za grejanje, a kamoli da poseduju auto čije parkiranje može prouzrokovati problem sa Parking servisom. Iz tog ugla, možda i iluzija da ih se ovo ne tiče deluje razumljivo. Ali zapravo se tiče svih nas i svi to vrlo dobro znamo, samo nas je često baš briga.

Reklame

Dok se broj ljudi povećava, srećem drugara s kojim sam ranije išao na žurke, a u međuvremenu smo postali i kolege. Interesuje me razlog njegovog dolaska, pa ga započinjemo razgovor prožet zvižducima i testiranjem megafona nekoliko metara od nas.

- Došao sam da podržim građanski aktivizam, da kao omladinac dam svoj doprinos. Jako je bitno da se mladi uključe u rešavanje problema u svojoj okolini, bez obzira da li se radi o grejanju, parking servisu ili nečemu trećem. Nažalost, vidiš i sam, malo mladih ima - priča mi Igor.

- Aha, provaljujem. Tako pokazujemo koliko nas zapravo zabole - kažem.

- Pa apatija, čoveče, kao neki dubok san. Žalosno.

Sada se okupio već popriličan broj ljudi i odmah sam shvatio koliko je zapravo ovo sve organizovano i civilizovano. Nakon obraćanja predstavnika Udruženja skupštine stanara, uobičajenog skanidaranja "Lopovi" i "Na ulicu", ljudi su krenuli u šetnju bulevarom. Policijski automobili su se nalazili na čelu kolone, a pojedinci u prslucima su obezbeđivali šetače da ih slučajno ne zgaze automobili iz leve trake. Nigde suzavca, topovskih udara, ni Molotovljevih koktela, dok se reč demokratija ispisuje na nebu uz pomoć oblaka.

Šta je ovo? Jesam li ja u Danskoj ili u Srbiji?

Dok šetamo, često izlazim iz gomile, malo kako bih proučio sastav ljudi, a i zbog zvuka pištaljke koji mi para uši, jer deda pored mene baš ne odustaje. Kako se kolona kreće, priključuje joj se sve više ljudi, ali i dalje nedovoljan broj mladih. Krećemo se dva na sat, skoro kao u povorci na sahrani, pa bi neki pasivni posmatrač ovoj šetnji pripisao nedostatak energije. Ali ovi ljudi ne staju, oni zvižde, trube, jedan tip je čak i stiskao gumenu patkicu. Duž čitavog bulevara pojavljuju se ljudi na prozorima i terasama koji posmatraju ili snimaju telefonima.

Reklame

Vraćam se u gužvu među meni poznate ljude. Ponovo me isti deda prepada svojom sudijskom pištaljkom, a zatim čujem drugara kako izgovara:

- Baš volim proteste, čoveče. Podsećaju me na detinjstvo. Ranije su me uspavljivali ovi zvuci.

Da, pomislim, ima neku simboliku to što on priča, ali ne stižem da razmišljam o tome jer mi tok misli skreće starija žena na samo par metara od mene, koja priča sa nekim dok ruke drži visoko prekrštene na grudima.

- Pazi, ako sada odustanemo, počeće da nas bese na ulici - kaže ona.

Ovo me je zabrinulo jer, hipotetički, ako bi stvarno obesili sve ove starije ljude, ostali bi samo apatični omladinci, a onda smo ga tek ugasili. Nisam želeo da zamišljam takav scenario, već sam pogledao pravo ispred sebe, video gomilu pogrbljenih ljudi kako koračaju sa rukama iza leđa, pa sam i ja uradio isto. Jedan tip se drao nešto o revoluciji, Če Gevari i Čavezu. Okej, verovatno je malo preterao ili je jednostavno trolovao, ali je opet bio tu, u masi penzionera, rešen da se bori za prava svih, na jedino njemu razumljiv način, ali zar to ne čini disidenta?

Polako je padao mrak i već smo bili ispred kancelarije Parking servisa. Sada je masa delovala mnogo veća nego kada smo krenuli od Toplane. Barem je meni, neiskusnom protestantu, tako izgledalo. Ali evo, dok ovo pišem, preko Južnih vesti saznajem da nas je bilo oko tri stotine. Ljudi skandiraju, dozivaju pauka da ih sada odnese ako može i dok Ivica Živković iz Udruženja predsednika skupštine stanara govori o nelegitimnosti Parking servisa, ja shvatam da ispred sebe imam knjiški primer građanskog aktivizma. Organizovanog, racionalnog, sa govornicima koji vam daju opravdanje da vičete "Lopovi" i da se osećate dobro zbog toga.

Reklame

Ivica Živković

Došlo je vreme da se pređe do poslednje stanice, Gradske kuće, malo dalje niz ulicu. Sada je već pao mrak, a meni su se stopala smrzla i leđa su me bolela od skoro dvosatnog stajanja. Mogu samo da zamislim kako je bilo starijima koji su, pritom, čitavo vreme aplaudirali i davali podršku govornicima. Onda se ispred skupštine pojavio profesor Đokica Jovanović sa sve štakom, dokazavši tako da nije u zatvoru.

Đokica Jovanović

"Ne damo vas! Jebaćemo im majku", čulo se iz gomile.

Tako, bre, ljudi, zagrejte atmosferu na ovoj temperaturi. Feels like home, konačno.

Jovanović je pričao o odgovornosti gradske vlasti prema građanima i navodio primer Islanda koji se suprotstavio MMF-u, a meni je nekim delom bilo drago što prisustvujem svemu ovome. Znam da nisam aplaudirao, da sam se non-stop šetao i da nisam ni upola doprineo koliko i ovi ljudi koji su u proseku 30 godina stariji od mene.

Ali makar sam bio tu, pa sam možda doprineo da slučajnim posmatračima deluje da ima više ljudi, pa su neki zastali i priključili ili razmislili makar o svemu kada su došli gajbama.

Organizatori su se na samom kraju zahvalili policijskim snagama što su profesionalno obavili zadatak i obezbedili ovaj događaj. I to je možda prva javna pohvala policije u srpskoj istoriji. Sugrađani su me iznenadili. Pozitivno.

Protest se završio i svi su polako krenuli svojim putem. Nakon 50 metara sam se našao centru grada. Oko spomenika, Meka i ostalih ćevabdžinica cirkulisao je ogroman broj mladih ljudi. Ušao sam sa drugarom u pekaru da uzmemo nešto za klopu i sa nama je u redu čekala gomila klinaca obučenih u dugačke džempere iz Njujorkera i vrećaste trenerke. To je bio drugi Niš. Niš koji možda nema veze sa onim u kojem su započeli studentski protesti devedesetih. Niš koji nema frku sa toplanom i likovima sa improvizovanim digitronima koji dižu automobile.

Reklame

Ali smirujem misli, ćutim u glavi. Ne morališem jer znam da je velika verovatnoća da ni ja ne bih prisustvovao protestu danas da me urednici nisu poslali na zadatak. Uzimam svoj sendvič i jedino mi je žao lika zbog njegovih presmešnih trenerki, a ne zato što se danas nije borio za nižu cenu grejanja i manje drkanje sa Parking servisom.

Prosto je, ovi problemi pogađaju sve. Studenti u iznajmljenim gajbama sa centralnim grejanjem će plaćati jednako skupo kao matorci u vojnim zgradama. S jednom razlikom, mlade izgleda stvarno zabole za to, iako nemaju tu lovu. Lakše klikćemo nego što šetamo. Broj lajkova na vestima je veći od broja ljudi na protestu. Ako ni zbog čega drugog, onda makar iz poštovanja prema starijima treba da budemo tamo, čisto da im se nađemo. Da im pridržimo transparent, sufliramo psovku kada ne mogu da se sete i čuvamo ih od automobila.

Na mlađima svet ostaje? Ako vam neko to kaže, molim vas, kažite mu da ćuti.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu