FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

Kako je kad imaš prijatelja sa bipolarnim poremećajem

Procenjuje se da od bipolarnog poremećaja, smene intenzivnih epizoda euforije i melanholije, pati više od dva procenta odrasle populacije. Ostaje pogrešno, čak nikako dijagnostifikovan ili sakriven iza rizičnog ponašanja neretko praćenog zloupotrebom...

Doktor je dozvolio da prekinem terapiju… nonšalantno je promrmljao N, sasvim posvećen hobotnici koju je pripremao i konačno slobodan da se prepusti uobrazilji. Tada nisam razumela da će upravo ova rečenica poslužiti kao mizanscen za ekstatične događaje, a našu moć rasuđivanja staviti na probu. Niti sam mogla da pretpostavim da je psihijatar samo dozvolio smanjenje doze, ističući da nikada u višedecenijskoj karijeri nije imao pacijenta koji je u toj meri insistirao na tome.

Reklame

Narednog je dana usledio telefonski poziv iz već, kasnije ću saznati, razbesnele manične etape te nepredvidive mentalne klackalice o kojoj, iako sam se nalazila u svojstvu svedoka, ništa nisam znala.

Sećam se kako N povezuje ideje i činjenice u neki novi neodrživi sistem, dok istovremeno gubi prednosti koje nosi prilagodljivost ovom svetu. Pamtim preglasnu muziku u pozadini i kako govori da ne oseća potrebu za snom, dok istovremeno polako gubim strpljenje objašnjavajući da ne možemo samo otići i oslikati javne površine u studentskom gradu.

Par dana kasnije pojavio se na vratima mog tadašnjeg stana u neko doba koje je, sigurna sam, bilo prerano za smislen razgovor. Šolju sa kafom mi je oteo iz ruku insistirajući da istog časa pođemo u pomahnitali umetnički rampage. Pod insistiranjem podrazumevam stajanje na sredini sobe i vikanje.

Mom strpljenju je došao kraj.

N je izašao iz stana.

Foto via Flickr user

Iste noći su mi javili, bio je to jedan od onih poziva kada vam je unapred jasno da se dogodilo nešto loše, kako je ozbiljno ozleđen u pokušaju da deo šake odseče hirurškim makazama, te da je hitno prebačen na psihijatriju. Kasnije je plastični hirurg uspešno obavio rekonstrukciju.

Kasnije sam često razmišljala kako mi je samo to palo na pamet, ali čim sam ušla u zgradu psihijatrije, uverena u sopstvenu spremnost za posetu, zaustavila sam prvu osobu u belom mantilu i nervozno pitala kako treba da se ponašam. Sasvim zbunjen, doktor je malo razmislio, zatim odgovorio: "Pa, ponašajte se normalno". Nastao je tajac, potom smeh, doktorov zbog, verovatno, neprikladnog humora, moj prevashodno iz straha.

Reklame

Klinika za psihijatriju je (ne)očekivano prigodno izdvojena od ostatka Kliničkog centra Vojvodine. Postoji, dakle, i u arhitekturi ta strukturalna analogija sa svetom. Naše zamisli o postojanju zasnivaju se na pretpostavci produktivnosti i stabilnosti sa jedne, i izolacije nedostataka sa druge strane. Upravo iz tog razloga N, u svojim refleksijama, insistira na neophodnosti prihvatanja sopstvene bolesti, zatim otvorenog priznanja svima kojih bi se to moglo ticati. Radije ću reći da imam bipolarni, nego što bih priznao da imam grip.

Recimo, odeljenje za kožno-venerične bolesti je u središnjem delu Kliničkog centra, dok je metadonski centar skriven kod psihijatrije. Drugim rečima, kome je uopšte stalo od čega bolujete, dokle god se ponašate normalno. Ponašajte se normalno šta god dovraga nešto tako neuhvatljivo poput normalnog impliciralo.

I'm so happy. Cause today I found my friends. They're in my head.

Sa stanovišta, sa sigurnošću tvrdim neukog društva, koje se u odnosu na bolest stihijski kreće od ambivalentnosti do otvorenog prezira, vidljiva je univerzalnost izneverenih očekivanja kada su u pitanju granice propisnog ponašanja. Upravo zahvaljujući nemogućnosti ispunjenja očekivanja ovoga sveta, N je doneo odluku da prekine sa terapijom, da se ponaša normalno, bude normalan, a zatim je, na vrhuncu manične etape, rešio da prekine patnju mesijanskim činom.

Iskreno je verovao da će njegovo samoubistvo odjeknuti u javnosti na nekakav biblijski način i obolelima doneti spas. Ovakav podatak ne bi trebalo da izaziva nevericu uzimajući u obzir specifičnost manije da briše granice ličnosti i donosi osećaj svemoći.

Reklame

Nagrižena, razorena svest i nezamisliva duševna bol, dve sedmice nakon prestanka uzimanja terapije, isprovocirala je, bolje rečeno, prinudila N na pokušaj samoubistva. Iako sam oduvek znala, volela sam da verujem da nije u pitanju bio pokušaj samoubistva. U mom bi mentalnom sklopu takva odluka bila način da se problem pogorša, nekakvo anti-rešenje. Međutim, u razgovoru čiji je povod bila zajednička želja da ova priča dopre do nekoga, N mi je pojasnio tok vlastitih misli. Postoji opravdanje takvog postupka, jedan viši, nesebičan cilj. Samoubistvo artikuliše pokušaj N da postane izbavitelj, mesija čije bi stradanje označilo prekid patnje mentalno obolelih.

Plan je bio skok kroz prozor kao izraz nužnosti kompenzovanja neizdrživog stanja uma; samopovređivanje isključivo za potrebe smene duševnog bola fizičkim. Kako opisuje, dok su mu lupali na vrata, besomučno se sekao ne osećajući očekivanu bol, verovatno od sveukupnog šoka. Zatim su, zahvaljujući ničemu drugom do nizu srećnih okolnosti, razvalili vrata u pravom momentu da spreče sigurni skok.

Recimo da u izvesnom smislu ništa nije kakvim se čini. Istini za volju, šta ako osobe sa mentalnim bolestima imaju neku, od drugih različitu, izoštrenu svest, i jedine verodostojno vide svet i sile koje unutar njega deluju? Jesu li zapravo u prednosti čak i tako ophrvani užasom uobičajenog življenja i tegobnim periodičnim izletima u uobrazilju?

Reklame

Bilo me je pomalo strah pitati N za dopuštenje da napišem ovaj tekst, međutim bio je spreman da govori. Opisani događaji su za sobom ostavili sveprožimajući osećaj da svet u kom smo se nalazili nije bio stvaran već zloslutna travestija. Ipak, svet je u međuvremenu prestao biti privid. Hobotnice više ne spremamo. N je doneo odluku da ne jede životinje.

Procenjuje se da od bipolarnog poremećaja, smene intenzivnih epizoda euforije i melanholije, pati više od dva procenta odrasle populacije. Ostaje pogrešno, čak nikako dijagnostifikovan ili sakriven iza rizičnog ponašanja neretko praćenog zloupotrebom svih (ne)zakonitih supstanci. Osoba se nađe u komplikovanom mnoštvu besplodnih raspoloženja između manije i depresije. Moj prijatelj nekako naginje maniji, što ga čini izuzetno dinamičnim i neočekivanim. Međutim, upravo je ta početna euforija manične epizode navela N da prekine terapiju i dovela nas do svega što je usledilo.

Jedne noći, nakon dosta vremena, pitala sam kako se osećao dok je sebe povređivao, rekao je nekako sa oduševljenjem – Slobodan. O kakvoj je slobodi reč, ostaje u domenu opskurnog.

Foto via Flickr user

Manija ume biti kratkotrajno zabavna i stvaralački usmerena, a završiti hospitalizacijom ili samoubistvom. Opasnost se krije u ogromnoj, nestabilnoj i neobično upornoj energiji, predugim periodima budnosti, nezaustavljivim i nemogućim idejama. Opasnost je veća ako, kao u mom slučaju, posmatrajući sa strane, ne umete da na vreme prepoznate ove znake kod vama bliskih osoba već ih pogrešno tumačite kao bizarne i prolazne oblike ponašanja. Moglo bi se reći da porodica i bliža okolina obično biva frustrirana depresivnim, zbunjena maničnim periodima i uplašena nepredvidivošću smenjivanja dve faze, tim neverovatno ekstremnim promenama raspoloženja koje, uverila sam se, umeju biti razorne i razume se, u potpunosti različite od svega što poznajete.

Uzmite u obzir da bi svaka četvrta osoba na ovoj planeti pati od nekog oblika mentalnog poremećaja. Pridajete li pažnju malenim, skoro neprimetnim neobičnostima koje se daju uočiti ako pažljivo, zaista pažljivo posmatrate ljude koje volite? Ne možemo razumeti niti saosećati sa onim o čemu ništa ne znamo. Ne možemo ni da pretpostavimo. Bipolarni poremećaj su imali ili ga imaju Virdžinija Vulf, Vinsent van Gog, Kurt Kobejn, Stiven Fraj i drugi, a svima je zajednička neobjašnjiva hemijska neravnoteža u mozgu, poremećaj neurotransmitera čije poreklo ostaje nerazjašnjeno.

Budite dobar prijatelj. Budite bolji prijatelj od mene.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu