U Sarajevu su svi Zemaljski muzej

Po mnogo čemu Bosna i Hercegovina nije ni nalik državi, poput, recimo Srbije. Disfunkcionalna, neuravnotežena u svakom pogledu, nestabilna, nerentabilna… Srbija je za Bosnu poput Švedske, ali samo iz perspektive Bosne. Mada, i ta perspektiva, ako se sagledava iz nekog posebnog ugla, recimo, poput onoga iz muzeja i to Zemaljskog, zna dati drugačiju sliku.

Iz tog ugla, gledajući kroz ulazna vrata na kojima su do nedavno stajale daske i na kojima je pisalo „Zatvoreno" i „Closed" vidi se itekako da je i Srbija samo još jedna balkanska razvaljotina u kojoj muzeji propadaju i gdje se vječno renoviraju. Ne tražite odgovornost u „odgovornima" jer odgovorni ste samo vi. Ova sarajevska priča najbolje potvrđuje šta se može kad se „male ruke slože"

Sve fotografije:

jasam.zemaljskimuzej.ba

Ima onaj sjajni skeč „nadrealista" kad Nele priđe sada, na žalost, pokojnom Davoru Dujmoviću predstavljajući ga kao vlasnika jednog neobičnog rekorda i priupita ga: „Denise, o kojem rekordu se tu radi?" A Denis će na to:

„Mi radimo, evo, 14 godina, a nismo primili nikake plate… poslije fakulteta smo prešli vamo i počeli smo radtii i nikad dinara nismo dobli…"

Na pitanje šta kažu kod kuće na ovaj hobi, Denis odgovara:

„Nisu oni ništa rekli. Mrtva usta ne govore".

U priči koja slijedi nije riječ o 14 godina već „samo" o tri godine neprimanja plate.

Ajmo sad da vas vidim. Koliko vas je u posljednje tri godine posjetilo neki muzej a da to nije bilo u sklopu Noći muzeja? Šta? Ne možete se sjetiti? Ili pak možete i tvrdite da vas to ni ne zanima jer muzeji su dosadni, hvata vas jeza od tih velikih prostorija i radije bi ste vrijeme proveli u obližnjem bircu sa pogledom na muzej. A dobro, ima i vas koji svratite tu i tamo ili ste čak i redovni posjetitelji gdje god da odete. Ako je tako onda ste sigurno upoznati sa pričom o Zemaljskom muzeju BiH u Sarajevu? Da, njihovi radnici nisu tri godine primili ni dinara, ili da budem precizniji ni marke i, da…Muzej je bio zatvoren te tri godine i nedavno je ponovo otvoren. Happy end? Ukoliko vjerujete u to onda preskočite dalji nastavak priče jer ovo nije bajka. A možda je i bolje tako. Ostanite u svom svijetu meda i zeka i „kućica od čokolade sa prozorima od marmelade".

Da nam je sad pogledati neku noviju epizodu „Grlom u jagode" Bane Bumbar bi se na kraju prisjetio da je tog 04.10. 2012. godine Ustavni sud Srbije proglasio neustavnom odredbu o zabrani prodaje alkohola u Beogradu poslije 22 h, na što se zaista rijetko tko obazirao, pa evo i danas je isto tako, da su u Beograd stigli posmrtni ostaci Kneza Pavla Karađorđevića, istog onog koji je Jugoslaviju poveo ka Trojnom paktu sa nacističkom Njemačkom, i možda, ali samo možda će zabilježiti i da su na ulaznim vratima Zemaljskog muzeja u Sarajevu osvanule dvije ukrštene daske na kojima je velikim slovima ispisano „Zatvoreno", odnosno „Closed".

Kako, bolan „Zatvoreno"?

Lijepo. Doš'o direktor, uz'o čekić i nakucao na vrata dvije daske i poručio svima: „Jebite se!" Dobro, nije baš tako eksplicitan bio ali ja sam to iščitao između redova. A imao je i zašto im to poručiti. U tom momentu 55 radnika muzeja nije primalo platu punih godinu dana, postojali su dugovi struju, prokišnjavao je krov i nikog kao da nije bilo briga. Prvi put u 124 godine postojanja, uključujući i one tokom najduže opsade jednog grada u povijesti, Muzej je zatvoren.

U tom trenutku direktor Muzeja Adnan Busuladžić je rekao:

„Ovo društvo je u potpunom ratu, samo nema budale koja će izvesti tenkovski bataljon na ulicu! Kultura je svima na posljednjem mjestu, a najviše sam kivan na one k'o fol probosanske snage koje nisu prstom mrdnule na naše brojne pozive u pomoć. Uposlenici Muzeja godinu dana rade bez plate, i shvatili smo da smo svojim entuzijazmom samo produžavali agoniju i pokrivali tuđi nerad i nebrigu za kulturu."

E, tu sam ja isčitao onaj lascivni komentar.

I u potpunosti je bio u pravu. Taj rat je međutim podmukliji od onog sa granatama. Tokom boravka u Sarajevu na desetogodišnjicu potpisivanja Dejtonskog sporazuma u nekom od brojnih razgovora rečeno mi je, između ostalog, da Sarajevo tih dana vodi bitku možda važniju nego što je bila ona pod opsadom. Vodila se bitka za veliko slovo S u imenu grada. I izgubila se, barem na prvi pogled.

Kao krivac se navodio baš taj nakaradni „Dejton" jer po njemu država nije nadležna za kulturu već entitet u slučaju Republike Srpske i kantoni unutar Federacije BiH. Kako je bilo za očekivati onima u RS nije palo na pamet da financiraju Muzej koji u svom punom imenu novi naziv BiH, a kantoni…Mogli bi reći da je to za njih bio prevelik zalogaj, ali to bi vrijedilo samo u slučaju da su makar pokušali da ga zagrizu.

Dakle, imali smo Zemaljski muzej BiH, a nismo imali a nemamo ni danas Ministarstvo kulture BiH, ali i da se ova anomalija otklonila vjerujete li da bi sama činjenica da postoji nadležno ministarstvo na državnom nivou riješilo problem? Eto, u Srbiji postoji nadležno ministarstvo a navedimo samo slučaj Muzeja savremene umetnosti koji već osam godina ne radi jer se lafo renovira. I tako će, po svemu sudeći, i ostati.

Problem možemo sagledati i prilikom raspodjele dobara, odnosno ministarstava gdje se Ministarstva obrazovanja i kulture po redovnoj proceduri dodjeljuju kao posljednja i to vrlo često po kazni, a ne po zasluzi. Daj što daš. Tako dođemo i do aktualnog sarajevsko-kantonalnog ministra kulture koji se javno hvali da nije nešto od čitanja. Knjige su mu, veli, strane. A kad je kriterij ikad i bio broj pročitanih knjiga?

Sve su to simptomi, a problem ipak podmuklo čući negdje drugdje.

Zašto, bolan, dolaze na posao a ne primaju platu?

I kao što već rekosmo u trenutku zakucavanja dasaka na vrata Muzeja radnici su i zaboravili šta to bješe plata. Međutim, uredno su dolazili na posao više ni ne očekujući bilo kakve plate. Bogatstvo Muzeja je neprocjenjivo, a siguran sam da su brojni „mešetari" jedva čekali da se Muzej u potpunosti napusti i da krene rasprodaja. Većinu nije bilo briga. Većinu ali ne i zaposlene u Muzeju. Ako im je već budućnost bila neizvjesna odlučili su do kraja da se bore barem da sačuvaju svoju ponosnu prošlost.

Zemaljski muzej ne predstavlja samo kulturno-historijsko, biljno…blago zemlje koja se zove BiH. Baš kao što nijednu državu ne možemo sagledavati bez šireg konteksta, bez regionalne, pa i kontinentalne geopolitike, tako posebno ovaj Muzej ne može predstavljati samo blago BiH, ali njegovo obitavanje je u najvećoj mjeri odgovornost samo njenih građana. „Tko ako ne mi i kad ako ne sad?"

S vremenom dobili su podršku koja je značila da ipak ima nade i za neku budućnost. U sklopu velike građanske akcije „Ja sam Muzej" održavale su se svakodnevne dežure u Muzeju kao dio akcije kojom se poziva na solidarnost s radnicima Zemaljskog muzeja BiH. Ova inicijativa okupila je brojne javne ličnosti, kulturne i sportske radnike, akademske radnike, učenike, studente… Radnici su bili i inspiracija za izložbu „Čuvari muzeja" koja se smatra i prekretnicom u čitavom ovom slučaju.

Autor izložbe, koja je i danas postavljena u Muzeju je Zijah Gafić. Od početka ove godine dolazio je u muzej i portretirao radnike i time dodatno senzibilizirao javnost, a kakav je odnos zaposlenih prema ovoj instituciji najbolje opisuje izjava Mirsada Sijarića, koja je i zabilježena kao dio postavke izložbe:

„Jednostavno, ja ovaj muzej ne mogu ostaviti. Bio bih najsretniji da dođe neko i da mi otkaz. Nisi više odgovoran, idi kući, snalazi se, radi šta god hoćeš. Ali u ovakvoj situaciji gdje nam niko ništa ne govori, normalno je da ne možemo tek tako izaći odavde".

Posebno me se dojmila izjava Esada Veskovića, konzervatora i restauratora na Odjeljenju za arheologiju:

„Muzej se urušava iznutra – ljudi su bolesni, umiru, odlaze. Ćesto razmišljam o tome kako će to izgledati kada se jednog dana Muzej otvori. Teško je vratiti godine koje su nepovratno otišle. Teško je i sa stručne strane, jer jednog stručnjaka ne stvara samo škola nego i praksa i rad. Kao što je sportisti potrebno vremena da se ugrije prije utakmice, tako će i nama trebati vremena da se vratimo na istu stazu."

Pogledajte VICE dokumentarac "Meksiko - zemlja veštica i veštaca":

Taj dan kad sam bio u Muzeju i kad sam čitao poruke zaposlenih do mene je došla i vijest da je preminuo jedan od njih. Hamo Karkelja, viši preparator na Odjeljenju za arheologiju kojem je jedini san bio da svoje znanje uspije prenijeti na svoje nasljednike. Preminuo je mjesec i pol dana prije nego se Muzej ponovno otvorio.

Iako zvanično zatvoren, Muzej je bio itekako otvoren za prolaznike i sve one koji su htjeli pomoći. A sama akcija se pokazala plodonosnom i 15.09. Muzej je ponovo i zvanično otvoren.

Našlo se tu razumijevanja od strane predstavnika različitih nivoa vlasti, raznih fondacija…Došlo se, uslikalo se, proslavilo se. Slavlje je pokvario direktor muzeja ponovo im poručivši gotovo isto ono i prilikom zatvaranja Muzeja. Ovoga puta prilikom otvaranja podnio je ostavku uz oproštajne riječi:

„Tri godine sam živio za ovaj trenutak. Moj jedini cilj bio je spasiti ovu instituciji, sačuvati jezgro kolektiva i njihovo dostojanstvo, da ne rade bez plate i zdravstvenog osiguranja. Ulazile su mnoge institucije i inspekcije ovdje, ali nisu pronašli ništa. Ja sam ovdje radio besplatno. Imao sam ugovor potpisan na jednu marku, koju nikada nisam ni uzeo."

Dodatni paradoks u već paradoksalnoj situaciji je činjenica da je mjesec dana od otvaranja i ostavke direktora on i dalje na toj poziciji. Zbog pravnih i političkih začkoljica koji su, između ostalih, i doveli Muzej u stanje raspada nebrigom, sada se čak ni jedna ostavka ne može samo prihvatiti.

Muzej danas radi, posjećuju ga škole, stotine i stotine posjetilaca ga dnevno obiđe. Pripišimo to trenutnom hajpu. Pravi ispit će biti onaj na kom smo prethodno već pali.

„Nisam ja neki jugonostalgičar, ali mislim da je glavni problem što Muzej predstavlja baštinu svih naroda ove zemlje, a ne samo jednog", riječi su Damira Lazzarija, tehničkog konzervatora na Odjeljenju za etnologiju koje zapisane tokom izložbe.

I sad znamo da je Muzej otvoren samo privremeno. Pa čak i da se ona pravna i politička zavrzlama riješi opet ostaje ono pitanje koje je ključ svih problema koje čuči negdje i čeka. Uzalud osvrtanje. Ogledalo daje odgovor.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu