Metal - muzika, kultura, život

Zašto metal? Zašto ne neka druga vrsta muzike? Ne znam, znam samo da sam bio još u vrtiću kad mi se metal, nazovimo to heavy metal da budemo točniji, svidio i instant postao najdraži žanr muzike. Odrastao sam ispred televizije i bio jedan od onih klinaca koji su jednako voljeli gledati spotove koliko i crtiće, i metal me privukao kao… Hm, kao magnet.

Nekako je to išlo sve skupa. Crtići kao Transformeri, Robotech, M.A.S.K., G.I. Joe, Jayce and the Wheeled Warriors, a sa njima u kombinaciji i kečeri, pa onda i akcioni filmovi, metal je bio logičan nastavak niza, jer je to bio soundtrack meni omiljenih televizijskih programa. Imao sam sreću da sam živio u stambenom kvartu, tako da smo vrlo rano dobili kabelsku televiziju, a to je u kasnim osamdesetima značilo da smo satelitske kanale gledali putem kabela – svaki kvart ili ulica imali su svoju satelitsku antenu, a kabeli su išli u stanove, i plaćala se pretplata. Izbor kanala ovisio je o tome na koji je satelit satelitska antena uperena, i mogli smo gledati samo besplatne kanale. Čim bi postali na pretplatu, kodirani i negledljivi bez prijamnika i kartice za dekodiranje, taj bi kanal izgubili. Takvu tužnu sudbinu su doživjeli i meni omiljeni Sky One i Sky Movies, a sredinom devedesetih i britanski MTV, koji je na mene toliko utjecao da bi o tome mogao napisati jedan drugi tekst.

Da odmah naglasim ono bitno: prošlo je previše vremena od kako sam bio na metal koncertu, i doslovno sam imao apstinencijsku krizu, koju sam odlučio okončati odlaskom na koncert Mastodona, u zagrebačkoj Tvornici; datum je bio 13.6., dan je bio subota. Tko ne sluša metal, neće shvatiti, pa ću jednostavno objasniti – metal koncerti su katarza, to nije samo adrenalin koji te pere jer slušaš nenadjebivu muziku, to je čišćenje duše, i kolektivno uživanje sa svim ostalim metalcima u publici. Takvi koncerti imaju jedno neopisivo zajedništvo koje se ne viđa ni u jednom drugom žanru muzike. Znam to, jer sam ipak reper koji snima taj neki trap i lažni rap, jer me život čudnim putevima odveo u tom smjeru, dok sam u duši metalac i metal držim za najviši, najnapredniji oblik muzike.

Zanimljivo je to da prvi metal sa kojim sam se susreo u najranijem djetinjstvu danas nije 'true', ne drži se za neku visoku kvalitetu. Bio je to hair metal, znači bendovi sa gigantskim, natapiranim frizurama, često našminkani likovi u uskim hlačama sa prekomjernom količinom nakita na sebi. Ta muzika mi je bila zakon, taj imidž mi je bio zakon, a osobito mi se sviđalo to da su ti bendovi konstantno bili okruženi manekenkama u spotovima. Motley Crue i danas volim, a Girls Girls Girls smatram himnom. Guns 'n' Roses su mi bili favoriti, ali danas kad gledam nazad, oni nisu uopće metal bend, ali tada su ih ljudi držali za to. Bon Jovi? Ok, volio sam i Anthrax, oni su mi bili super. Metallicu također. Europe sam obožavao, a za njih sam uvjeren da su postavili temelje power metala.

Pročitajte: Koračao sam krvavom stazom kambodžanskog roka

Imao sam nekoliko susjeda metalaca. Oni su bili u srednjoj, a ja još nisam ni krenuo u osnovnu, i kad su skužili moju fascinaciju heavy metalom, to im je bilo simpatično, pa su mi počeli posuđivati kazete. Sjećam se da sam jednom sa roditeljima išao u goste kod susjeda stan do našeg, a njihov sin metalac mi je odlučio pustiti muziku koja valja, da me educira. Lik je imao poster Metallice na zidu, brutalno zaselotejpiran – čitav poster je bio prekriven selotejpom – a ono što mi je pustio bila je baš Metallica, album Ride the Lightning, i prvo što sam čuo bilo je For Whom The Bell Tolls. Je li u redu djetetu od nekih 4-5 godina puštati takvu muziku? Ne znam, ja nisam nikad bio za zakidanje i cenzuriranje pri odgoju, a u metalu sam uživao, i točno se sjećam koliko mi se to sviđalo, kad sam slušao prvi put.

Susjed mi je puštao i Iron Maiden, ali oni mi se nisu toliko svidjeli, ali zato su mi se svidjeli Anthrax i Europe. Dan danas imam kazetu Europe koju sam dobio na poklon od svojih sestara u prvom osnovne. Nije to bio album na kojem je Final Countdown, bio je to onaj nakon, Out of This World. Odličan album, zapamtio sam tekstove svih tih pjesama čitav život i evo upravo sam ga plejirao da svira dok ovo tipkam.

Ok, spomenuo sam ranije i rap. Metal i rap idu skupa jer su to dva žanra muzike koji konstantno rastu i evoluiraju, zato i dobro funkcioniraju i znaju dati brutalne kombinacije. Na početku svega, sam volio i RUN DMC i Tone Locea, tako da Aerosmith (ok, opet bend koji nije baš metal) u kombinaciji sa RUN DMC-jem mi je bio ludilo, a Anthrax i Public Enemy savršenstvo.

Van Halen sam obožavao, David Lee Rotha pogotovo. Taj lik je i dalje kuler, pratim njegov podcast. Bili su tu i Skid Row. Ali bend koji sam stvarno jako volio, i to zbog spota za Epic, bio je Faith No More, koji su za mene tada također bili metal. Sva sreća da sam ih više od desetljeća kasnije uspio gledati na Exitu. To su dakle bendovi iz mojeg prvog kruga upoznavanja sa metalom.

Vanessa Warvick: Printskrin

Kad sam krenuo u školu i zvao prijatelje da dođu doma kod mene, primijetio sam da ih plaše moji posteri po sobi. Naime, ja sam skupljao metal priloge iz časopisa BRAVO (i danas ih imam sačuvane u kutiji uspomena), a čak sam imao i specijalni heavy metal broj časopisa Ćao. Neki čitatelji će se valjda sjetiti i te publikacije. Znači, imao sam metal postere po sobi. Imao sam poster Alicea Coopera sa koncerta, izvodio je jedan od svojih mađioničarskih trikova, što je bilo i na posteru – zombi drži glavu Alicea Coopera u rukama, giljotina u pozadini, košara i 'beživotno' tijelo Coopera ispod. Sa postera, moju sobu su čuvali već ranije spomenuti Anthrax, Ozzy, Sebastian Bach (Skid Row), Axl, Slash, i ok, imao sam i par postera Batmana.

Na MTV-u su imali specijaliziranu emisiju za metal, Headbanger's Ball. Išla je kasno, ja sam bio mali, ali sam zato imao svoju VHS kazetu na koju su mi ukućani snimali emisije da ih mogu kasnije gledati. Voditeljica je bila predobra, Vanessa Warwick, plava legenda.

Godine su prolazile, ja sam slušao svakakvu muziku, ali metal mi je bio i ostao broj jedan. Imao sam period kad mi je Metallica bila najdraža, zatim Pantera, onda je došao nu metal za koji sam mislio da je napravljen točno za mene, i Korn mi je bio najdraži bend. Mislim da mi je Korn najduže bio baš najdraži bend i moja opsesija, jer sam skupio pet-šest majica, originalne albume, originalne DVD-ove, a i gledao sam ih uživo dva puta.

Prvi pravi koncert u mom životu bio je Machine Head u Tvornici 2003. godine. Bio sam student, imao sam neke pare od prevođenja, i potrošio ih na prejeben koncert. I crni kožni kaput. Sjećam se da je vokal Rob Flynn publiku zvao da naprave 'circle pit', znači, kružnu šutku, i nitko ga nije shvaćao. Hej, na internetu nije bilo toliko videa koliko danas, i ljudi nisu znali o čemu priča. Naučili su. Kad sam prije par godina išao na Lamb of God, circle pit je bio u punom efektu. Kvragu, čak sam vidio kako ljudi rade circle pit na koncertu Bloodhound Gang.

_________________________________________________________________________

Pogledajte: Svet suspenzija

_________________________________________________________________________

Dok sam studirao, volontirao sam za glazbene sajtove i to samo sa jednim razlogom, a to su besplatni upadi. Svetkovao sam većinom stoner metal i slične koncerte, uglavnom po KSET-u i Močvari, svjedočio živim nastupima Sunn O))), Isis, Lumen, Baroness… I tako sam uspio zasititi svoju želju za koncertima, pogotovo metal koncertima, a što sam više upadao u odrasli život, poslove i honorare, koncerti su mi bili najdraži luksus. Pamtim tako da sam u istom tjednu išao na Disturbed, Slipknot i Limp Bizkit, a danima prije toga bio sam euforičan jer sam znao da me čeka ispunjenje srednjoškolskih snova. Uživao sam u svakom jebenom trenutku da, kenjajte da su Disturbed sranje, Slipknot klauni a Limp Bizkit fejk klauni, ali ti bendovi rade nevjerojatne koncerte koji od kojih danima ostaneš nabrijan.

Metal je muzika za društveno odbačene pojedince, to je stvarno to – zvučna kulisa individualaca, ljudi čiji svjetonazor prkosi normama okoline, to je anti konzervativna, slobodarska muzika. Privuče te jer zvuči kao šaka u oko institucijama i autoritetu. Tu leži jedna bitna razlika između metala i punka. Oba žanra su buntovničke naravi, ali osnovna razlika je ta da se metal više prkosi ideologijama u vezi sa religijom i svjetonazorom općenito, dok punk cilja na politiku i revolucije. Neki stvarno idu daleko, odnosno, idu do kraja sa svojim uvjerenjima, kao black metalci u Norveškoj, koji su ritualno palili crkve. Pročitajte više o tome u knjizi Lords of Chaos; kratka verzija kaže da su skandinavski kršćani protestanti koji grade drvene crkve, a te odlično gore.

Metal i hop hop su dvije supkulture koje imaju najvjernije, doživotne članove. Nerijetko ćete vidjeti roditelje kako vode svoju djecu na Iron Maiden; ja sam u Zagrebu, u ulozi muzičkog reportera, susreo čitavu obitelj na koncertu Rammsteina, svi su bili fanovi. Čovjek se identificira sa muzikom, a neki žanrovi te zadrže zauvijek, i to ti uopće ne smeta, dapače, dio si zajednice. To sam shvatio na koncertu Machine Heada, kad sam u šutki poletio, izgubio sat sa ruke, spustio se na pod da ga potražim, i onda se odjednom pojavio nepoznati kolega metalac, pitao me što tražim, i u roku deset sekundi je našao moj sat, udarili smo high-five i skočili natrag u šutku. Metal izbaci ono najbolje iz ljudi. Provjerite dokumentarce Metal: A Headbanger's Journey i Global Metal, odličnog redatelja Sama Dunna, koji je inače metalac i antropolog.

Tako sam se našao prošlog vikenda u Zagrebu, i konačno sam dočekao taj Mastodon. Već sam ih jednom propustio, i to u savršenoj kombinaciji, jer su 2012. u Močvari svirali zajedno sa Slayerom i Gojirom, a to mi je trenutno jedan od najdražih metal bendova (uz Lamb of God, ali njih sam barem uhvatio uživo). Ljetna subotnja večer, Zagreb je bio krcat ljudima, turisti na sve strane, kao da je grad na dobro putu da postane kao Prag. Ispred Tvornice me dočekalo more ljudi, stotine i stotine metalaca, mojih ljudi, ljudi u crnom. Čak je i red na ulazu za novinare bio dugačak. Nigdje agresije, vikanja, niti naguravanja; teška harmonija, osjetiš sreću u zraku.

Ušao sam u Tvornicu u 21:58, a Mastodon su izašli na pozornicu u 22:00, baš kao što je bilo najavljeno. Ti ljudi su teški profesionalci. Dvorana je bila skroz popunjena, vrlo blizu statusa konzerve sardina. Ekipa kakvu uvijek vidiš na metal koncertima – većinom duga kosa i crna roba, tu i tamo neki dvometraš koji se sklopljenih očiju sa poluosmjehom na faci njiše uz muziku, tu i tamo koja iznimno lijepa cura kraj ružnjikavog lika, i 'normcore' ekipa koja jednako uživa kao i svi ostali. Pozornica je za scenografiju imala ogromnu zlokobnu ilustraciju Skinner Mana, umjetnika koji je Mastodonu oslikao zadnji album, a light show je pratio atmosferu svirke, te bi povremeno oprao publiku velikom količinom crvenog svijetla. Zvuk je režao i vibrirao, ekipa je skandirala, skakala, bend je u pauzama između pjesama pričao sa njima, obožavanje je bilo uzajamno. Stao sam na početku tribina, trijezan, i preko sat i pol vremena samo upijao atmosferu. Katarza. Olakšanje. Kad je koncert bio gotov, bio sam petsto kila lakši.

Mogao sam spomenuti još ne znam koliko metal bendova – Helmet, Sepultura, Deftones, Dimmu Borgir, At The Gates, In Flames… Mogao bi nabrajati razne poznate ličnosti koji su metalci, kao Jim Carrey, Michael Fassbender, Demi Lovato, Rob Lowe, Danny DeVito, Nicholas Cage, pokojni Christopher Lee… Poanta nije u broju bendova koje sam slušao ili slušam, niti u broju poznatih metalaca, poanta je u tome koliko je metal jaka muzika, za mene najviše od svih drugih vrsta. To je žanr koji je u stalnoj mutaciji, zvuk kojim se identificiraju individualci, čudaci, crnjaci, to je muzika za slobodne, otvorene umove. Meni nešto najdraže. Ima beskrajno pod-žanrova i doslovno svatko može naći nešto za sebe. Svakom stanovniku planete preporučio bih redovito posjećivanje metal koncerata, kao psiho terapiju, jer te taj zvuk čisti od problema i čini jačim.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu