Ova časna sestra od 78 godina želi da spasi sve osuđene na smrtnu kaznu

FYI.

This story is over 5 years old.

smrtna kazna

Ova časna sestra od 78 godina želi da spasi sve osuđene na smrtnu kaznu

„Čovek vredi više od najgoreg čina kog je u životu počinio.“

Tekst je prvobitno objavljen na Broadly.

Iako se broj pogubljenja smanjuje tokom poslednje dve decenije, uzavrela politička atmosfera u Americi obećava da bi ovaj broj mogao da počne da raste. Kaznena politika najstroža je na Jugu, gde se protiv nje bori šarmantna majušna časna sestra od 78 godina. Skoro pola života se protivi smrtnoj kazni.

„Svi se plašimo terorizma, raspoloženje javnosti moglo bi u trenu da se promeni“, kaže Helen Prežan u komentaru na vesti dana. Prošlog novembra, posle napada kamionom u Njujorku, predsednik Tramp je tvitovao da osumnjičenog „TREBA POGUBITI“. Prošle nedelje nastavio je da promoviše smrtnu kaznu u istom stilu, predloživši da bi prodavce kontrolisanih supstanci takođe trebalo osuditi na smrt.

Reklame

Trideset i jedna savezna država unutar SAD još uvek praktikuje smrtnu kaznu; isto važi i na federalnom nivou kao i unutar vojske, ali pogubljenja je sve manje još od 1999., delom zbog toga što je sve teže nabaviti hemikalije neophodne da bi se osuđenik usmrtio po propisima. Nedavno je Oklahoma najavila da će ovu prepreku zaobići promenom mehanizma pogubljenja: ubijaće deficijencijom kiseonika, odnosno u gasnim komorama. Prežan ovo ne može da toleriše.

„Čovek vredi više od najgoreg čina kog je u životu počinio“, tvrdi ona promuklim glasom. Prežan ne pokazuje znake emocionalnog tereta koji prati njen rad, ali svakako nije hladna po prirodi. Vesela, duhovita, tipičnog južnjačkog akcenta, ova časna sestra još od 1981. pruža duhovnu i emotivnu podršku osuđenima na smrt i njihovim porodicama.

„Trenutno sam na sedmom osuđeniku“, kaže Prežan. „Manuel Ortiz iz El Salvadora, čeka pogubljenje u Luizijani. Nedužan je – moj treći slučaj gde će se pogubiti nevin čovek.“

Prežan je danas dobro poznata po svom radu. Svoja iskustva sa prvom dvojicom osuđenika (Elmo Patrik Sonijer i Robert Li Vili) izdala je 1993. kao knjigu pod naslovom Dead Man Walking. Dve godine kasnije, po ovoj knjizi snimljen je i film u kom ulogu Prežan tumači Suzan Sarandon, 2000. je postala opera a 2002. pozorišna predstava. Krajem ove godine izdaće autobiografiju pod naslovom River of Fire.

Prežan je gotovo slučajno postala najistaknutiji glas američke kampanje protiv smrtne kazne – božansko proviđenje, rekla bi ona. Versku praksu tog vremena doživljavala je kao „imaterijalnu, distanciranu“, pa je počela da se politički angažuje u svojoj 41. godini. Bavila se društvenim nejednakostima usađenim u temelje američkog društva po siromašnim i pretežno crnim četvrtima Nju Orleansa, kada su je zamolili da se obrati Elmu Patriku Sonijeru, osuđenom na smrt 1978. zbog ubistva i silovanja.

Reklame

„Bila sam suočena sa planiranim protokolom smrti. To je neizrecivo.“

Prežan je bila užasnuta Sonijerovim nasilnim zločinima, ali ipak je prepoznala njegovu „suštinsku ljudskost“ i potrebu da sa njom nastavi da se dopisuje. Sa pisama su nešto kasnije prešli na posete. Petog aprila 1984., prisustvovala je njegovom pogubljenju.

„Čim sam izašla iz sobe za izvršenje smrtne kazne nad Patom Sonijerom, povratila sam“, priseća se ona. „Bila sam suočena sa planiranim protokolom smrti. Neizrecivo. U srcu mi se javila i nije me još napustila svest da ljudi nikad neće dozvoliti da im se ovako nešto iznese na videlo.“ Prežan se zarekla da će Sonijerovu priču izneti u javnost kako bi ljude suočila sa onim što smrtna kazna stvarno predstavlja. Želela je da pokuša da okonča ono što je doživljavala kao „duboku nepravdu.“

Vrhovni sud je nakratko ukinuo smrtnu kaznu 1972., samo da bi je vratio 1976. Politički populizam bio je na strani ove prakse, posebno u nekadašnjim konfederacionim državama američkog Juga. „Te 1993. kada sam napisala Dead Man Walking, podrška za smrtnu kaznu bila je oko 80% na federalnom nivou“, seća se Prežan, „a na jugu oko 95%“. Ta podrška po Pew Research podacima 2016. iznosi 49% na federalnom nivou, dok se smrtnoj kazni protivi 42% populacije.

Prežan kaže da je uvek „služila priči“, usmeravala narativ ka moralnom završetku, a njen aktivizam je sa vremenom evoluirao. Tokom devedesetih godina, bila je jedna od osnivača Moratorijuma, kampanje koja je prikupila milione potpisa kako bi ubedila UN da uspostavi globalni moratorijum nad izvršenjem smrtnih kazni. Ovaj neobavezujući dekret Ujedinjene nacije su po prvi put donele 2007. Prežan je takođe osnovala Survive, organizaciju za pomoć žrtvama u Nju Orleansu koja savetuje kako porodice žrtava nasilja tako i osuđene na smrt. Danas Prežan drži govore, nudi duhovne savete, a sa mnogo entuzijazma deluje i putem društvenih mreža.

Reklame

„Treba pričati o uzrocima nasilja: o siromaštvu, uzaludnom življenju, o svetu u kom je čovek prinuđen da se lati pištolja kako bi osetio da ima moć.“

Razni motivi pokreću Helen Prežan. Odlučno se protivi svakom nasilju pa često ponavlja, „Zašto ubijamo ubice kako bismo dokazali da ne treba ubijati?“ Duhovno veruje u Isusova učenja, dok sa političke strane smatra da su ljudska prava neotuđiva.

Prežan takođe tvrdi da se javna rasprava o smrtnoj kazni vodi više na političkom nego na moralnom planu. „Sve je počelo tokom osamdesetih godina, kada su političari prozivali jedni druge kao slabiće ako ne podržavaju smrtnu kaznu – čist politički simbolizam.“

Dok Prežan podržava društvene i zakonske reforme, takođe smatra da se smrtna kazna može ukinuti samo ako se građanima predoči koliko je užasna realnost na ovom planu.

„Egzekucije se sprovode u najvećoj mogućoj tajnosti. Strašno je to čudno. Pridržavaju se strogog protokola, sve ide po scenariju. Niko ne sme ništa da kaže, da zaplače, da ispusti bilo kakav zvuk. Čovek samo sedi i gleda kako osuđenika vezuju, kako upravnik zatvora klima glavom osoblju iza jednosmernog stakla…“

Drugi ključni element u ovoj borbi za javno mnenje, tvrdi Prežan, bio bi glas onih na koje su ubistva uticala, snažniji od glasa bilo kog političara. „Pre deset godina u Nju Džerziju se pričalo o ukidanju smrtne presude. Šezdeset dvoje članova porodica ubijenih lica svedočilo je i zahtevalo da država prestane da ubija u njihovo ime. Istakli su da se zbog smrtne kazne ponovo osećaju kao žrtve, da su prinuđeni da godinama čekaju na sprovođenje takozvane pravde koje se u stvari samo svodi na još jedno ubistvo.“

Prežan se svesno fokusira na samo jedan problem, ali saoseća sa protestom đaka protiv manjka kontrole naoružanja koji je održan prošlog meseca povodom masovnog ubistva u Stonmen Daglas srednjoj školi. Očekuje se da počiniocu Nikolasu Kruzu bude izrečena smrtna kazna.

„U svakoj javnoj raspravi važno je dovesti stvari u odgovarajući kontekst“, kaže ona. „NRA lobi apeluje na strah, ubeđuju nas da moramo da se naoružamo kako bismo zaštitili sebe i svoje porodice, da se samo nasiljem može odgovoriti na nasilje.“

„Umesto toga, treba pričati o uzrocima nasilja: o siromaštvu, uzaludnom življenju, o svetu u kom je čovek prinuđen da se lati pištolja kako bi osetio da ima moć“, kaže ona. „Ovaj talas već dugo raste. biće teško skrenuti ga s puta. Živimo u uzbudljivom dobu.“