Kraljevački NBA "konjanik": VICE u gostima kod Miloša Babića

FYI.

This story is over 5 years old.

Sport

Kraljevački NBA "konjanik": VICE u gostima kod Miloša Babića

Upoznajte košarkaša koji je još 1990. godine igrao za Klivlend Kavalirse

Istražujući prošlost Kraljeva, do mene je došla informacija kako je Miloš Babić, košarkaš KK "Sloga", zapravo bio prvi jugoslovenski igrač koji je prešao iz NCAA (koledž) lige u profesionalnu NBA ligu. Pre izvesnog vremena sam se setio tog podatka i osim par šturih podataka o učinku tokom njegove dve sezone u NBA ligi i jednog ili dva intervjua, ništa više nisam uspeo da pronađem. Krenuo sam u potragu za njim i nakon kraćih pregovora oko vremena i mesta nalaženja, pao je dogovor da se sretnemo u (staroj) Hali sportova, poznatijoj kao "Kutija šibica".

Reklame

Miloš me je dočekao u hodnicima Hale sportova, a onda smo prešli na parket gde je upravo kadetski tim "Sloge" imao trening. Početak ozbiljne priče smo prekratili u neobaveznom ćaskanju gde je na saznanje da sam istoričar rekao kako mu je upravo istorija jedno od interesovanja.

- Za istoriju sam se zainteresovao još u osnovnoj školi, ali sam posmatrao to kao obavezu, pa nisam voleo puno da učim – kaže mi.  – Na fakultetu, u Americi, je bio jedan profesor, crnac, mlađi čovek, učesnik Vijetnamskog rata. On nam je tako držao pažnju, da sam ga pratio otvorenih očiju. Često nam je pričao o Vijetnamu. Govorio je kako su postojale dve vrste vojnika: drinkersi i narkosi. Nije bilo onih koji nisu pili ili se drogirali. Pričao je kako su došli iz Amerike u jednu haotičnu zemlju i mnogi njegovi vršnjaci su sve to doživljavali veoma stresno.

Nastavili smo o istoriji, ali ovog puta njegovoj. Neizbežno je bilo da pomenemo njegove prve košarkaške korake i Kraljevo, grad u kojem je odrastao i započeo svoju sportsku karijeru

- Ja sam počeo da treniram u pionirskoj sekciji KK „Sloge", i  tu se vrlo brzo formirala jedna ekipa mladih talentovanih košarkaša, jedna generacija koja postigla mnoge uspehe. U njoj su bili Divac, Mijajlović, Drobnjak, Pantelić. Mi smo bili treći u tadašnjoj Jugoslaviji. Taj uspeh smo postigli na turniru koji se održavao u Kraljevu 1986. godine. Interesantno je da sam bio najbolji strelac tog turnira.

Reklame

A konkurencija na turniru je bila neverovatna, kaže.

- Na tom turniru su, pored nas, bili Jugoplastika, Budućnost, mi, kao prvaci Srbije, itd. Ekipe su bile vrlo kvalitetne i sastavljene od kasnije poznatih igrača. Tako su za Jugoplastiku igrali Kukoč i Rađa. Jedan deo igrača koji su igrali na tom turniru su kasnije igrali za kadetsku i seniorsku reprezentaciju Jugoslavije - priča Miloš.

Od samih imena mi se zavrtelo u glavi, kakvi su to legendarni igrači bili, svi do jednog. Nimalo naivno ne izgleda taj početak Miloševe profesionalne karijere. Trebalo je biti neustrašiv da se u tinejdžerskim godinama izboriš sa zvezdama jugoslovenske košarke koje su tada dominiralena parketima širom zemlje.

- Kad se sve to dešavalo imao sam samo 16-17 godina i sasvim zapaženu minutažu, s obzirom na kvalitet tadašnje lige. Tako na primer, u goste nam je dolazila i Jugoplastika, tadašnji prvak Evrope. Inače, utakmice sa Jugoplastikom su bile jako specifične. Hala sportova u kojoj se igrale utakmice, koja može da primi 2000 ljudi, je uvek bila dubke puna, i obično je bilo 2500 ljudi. Nije se sedelo, već su svi stajali, i to na kant, kako bi što više ljudi stalo. Ja sam imao veliku tremu igrajući protiv takvih veličina, poput Dražena Petrovića. I to su sasvim sigurno oni momentu u životu koje ću pamtiti celog života - priseća se Miloš.

Sredinom osamdesetih godina prošlog veka nije bilo većih uspeha drugih sportskih ekipa, pa je ova sjajna generacija košarkaša "Sloge" bila glavna tema interesovanja čaršije. Utakmice su bile jako posećene, Hala sportova uvek puna, navijanje na vzavidnom nivou.

Reklame

- Kraljevo je bukvalno živelo za košarku tih meseci i godina. Tada nije bilo puno zanimacija, pa je košarka postala stvar koja je okupila ceo grad. Bilo je puno važnih utakmica, ali nikada neću zaboraviti onu sa Valjevom. Naime, Železnica je organizovala, a meni nije poznato da je neko to uradio pre toga, specijalan voz koji je prevozio navijače u Valjevu. I naravno, tu utakmicu smo dobili - seća se Miloš.

O njegovim uspesima se nije pričalo samo u Kraljevu, već je vest mladom perspektivnom košarkašu doprla i do saveznog nivoa, pa je vrlo brzo pozvan u kadetsku reprezentaciju Jugoslavije

- Pratili su nas oni koji su se košarkom bavili. Čak je i Krešimir Ćosić, trener A reprezentacije, dolazio jednom mesečno u Kraljevo da bi radio sa mnom i Divcem. Igrao sam za reprezentaciju u nekoliko navrata i na mnogim turnirima, od kojih je najpoznatiji bio onaj u Manhajmu, gde je naša generacija bila druga. Za taj turnir stručnjaci kažu da predstavlja nezvanično prvenstvo sveta i danas se takođe održava. U toj generaciji su bili Vlade Divac, Dino Rađa, Toni Kukoč, Saša Đorđević, Zdravko Radulović i tako dalje. Te godine u grupi smo pobedili Amerikance, ali smo, nažalost, izgubili u finalu - priča mi Miloš.

Bez obzira na sjajne partije koje pružio u juniorskoj reprezentaciji, i taman kad je pomislio da su mu vrata A reprezentacije otškrinuta, desio se peh. Izbačen je iz reprezentacije uz zvanično obrazloženje Košarkaškog saveza Jugoslavije da je zakasnio na tri kontrolna treninga. Sudeći po natpisima u lokalnoj štampi, imao je opravdanje za sva tri treninga, pa se verovalo da je kazna u stvari osveta velikih centara moći protiv malih klubova. Miloš je taj trenutak doživeo jako teško.

Reklame

- Zakasnio sam na pripreme jer se klub prosto plašio za mene. Tih dana su se svi interesovali za mene i Divca, postojao je veliki pritisak velikih klubova da pređemo da igramo za njih, tako da su se čelnici Sloge pribojavali da će me izgubiti. I tako sam postao svojevrsna koleteralna šteta jer sam zakasnio na pripreme i tadašnji trener Svetislav Pešić jednostavno nije mogao da pređe preko toga jer su pravila u to vreme bila jako stroga. Samo je slegnuo ramenima i rekao da ne može ništa da učini jer bi u protivnom morao i ostalima da popušta - kaže.

Očigledno ga ova tema i podsećanje na te događaje teško pada i danas, ali na kraju nije ispalo tako loše. Vrlo brzo je pozvan da nastavi školovanje i karijeru u Americi.

-Tada nisu postojali menadžeri. Ali našu reprezentaciju su pratili američki koledž treneri. Kad god smo odlazili u inostranstvo, oni su bili tamo i na taj način su nas i regrutovali. Trener koji je mene regrutovao je došao u Jugoslaviju, bio je u Splitu gde je posmatrao Rađu i Kukoča, bio je u Beogradu gledao je Koprivicu i Đorđevića, i onda u Kraljevu gde je gledao mene i Divca. Njemu su se dopali svi igrači, međutim jedini sam ja odlučio da odem. Oni su me pozvali da odem i vidim kako sve izgleda i ja sam otišao sa mojim ocem - kaže.

Studirao je ekonomiju u Tenesiju i igrao za univerzitetski tim. Sam početak nije bio nimalo lak.

- Nisam znao ni reč engleskog, u školi sam čak učio ruski, i u početku mi je bilo jako teško. Tamo sam bio potpuno sam, bez roditelja, prijatelja ili bilo koga ko je mogao da mi pomogne. Sećam se da sam u Njujorku sleteo na jedan aerodrom, a onda sam morao da se snađem da odem do drugog gde sam trebao da uhvatim avion za Nešvil. Ni dan danas ne znam kako sam uspeo.

Reklame

Ipak, brzo se uklopio u nov način života i rada. Naučio je jezik, stekao prijatelje, nastavio da trenira.

- Možda sam izabrao pogrešan košarkaški put, ali životni svakako ne. Svidelo mi se što je Amerika zemlja u kojoj ne prolazi prevara. Tamo se vrednuje čovek koliko vredi i koliko ulaže u sebe. Tamo priča i laž ne prolazi. Meni se desilo da jedno jutro odem na razgovor sa trenerom, i pita me: "Miloše, kako je bilo u školi?" Ja mu odgovorim, dobro, a onda on kreće: "Šta si imao prvi čas, pa drugi, treći, i tako redom". Ja mu odgovorim, da bi me on pogledao u oči i rekao: "Miloše, zašto lažeš?" Nisam ni išao na predavanja, uspavao sam se, hteo sam kao pravi Balkanac da ga prevarim. Nikada više nisam slagao, niti sam propustio časove.

Nakon nekoliko godina provedenih na univezitetu Miloš je draftovan u NBA ligu. Time 1990.godine postaje prvi jugoslovenski (srpski) igrač koji je prešao iz koledž lige u najbolju svetsku ligu. Za njega je ipak ovo bilo iznenađenje.

- Nisam znao do poslednje utakmice na koledžu da me prate i da ću biti draftovan. Nakon nje, trener me je pozvao i rekao da nije hteo ništa da mi govori iz razloga da ne poremeti moju igru. Po njegovim rečima, pratili su me skauti LA Clippersa. Ali nažalost nisam otišao tamo već u Cleveland Cavaliers.

Neko bi rekao da je nezahvalan, ali naprotiv on je bio itekako zadovoljan izborom,  svestan velikog izazov. Znao je da samim draftovanjem nije završio posao.

Reklame

- Mladi igrači moraju da shvate da biti draftovan ne znači automatski biti u prvih dvanaest, u prvom timu. Kada vas neko draftuje znači da morate prvo proći razne probe, poput letnjeg kampa, gde učestvuju svi igrači koji pretenduju na prvi tim, pa tek onda na osnovu učinka vas pozivaju na singl kamp, koji je u avgustu-septembru. Zbog toga, kada sam draftovan, tog leta sam puno radio. Tri puta dnevno sam imao trening, išao u teretanu, radio sam individualno vežbao tehniku, a onda sam trčao sa drugarom koji je bio maratonac, nekih sat ili sat i po.

Trud se očigledno isplatio jer je uspeo da prođe sve testove i da postane deo prvog tima. Ali opet je imao peh – ovog puta je u pitanju jaka konkurencija. Zbog toga je, po njegovim rečima, opet napravio grešku

- Te sezone je Klivlend imao neverovatnu ekipu, Mark Prajs, Bred Doerti, Stiv Ker. Bio je i Džon "Hot rod" Vilijams, najplaćeniji igrač u ligi, čak više plaćen od Majkl Džordana. Za mene je ipak to bio veliki uspeh, da uopšte igram sa tim momcima, i biti u prvom timu, sa mojih 22 godine. Međutim, ja sam želeo da igram, pa sam posle jedne sezone odlučio da odem iz Klivlenda i prešao sam u Majami, tada novajliju u NBA ligi, mislim da mu je to bila druga sezona. Za njih sam se odlučio na predlog mog agenta, u tom trenutku sam smatrao da je to bila dobra ideja. Ali na kraju ipak nije bilo tako jer je Majami bila mlada, neiskusna ekipa i još uvek nije bila dobro organizovana.

Reklame

Rezigniran, odlučuje da napusti Ameriku, kako bi dobio priliku da igra. Karijeru je nastavio u Evropi, gde je igrao u nekoliko zemalja (Poljska, Grčka, Slovačka). Međutim, pre nego što se otisnuo na put nazad, imao je kratku epizodu u prvenstvu Argentine. Danas možda nije neobično da neki košarkaš nastupa za argentinski tim, ali tada je ova zemlja i njena košarkaška scena bila prava nepoznanica.

- Da, bio sam godinu dana u Argentini. Pre dolaska tamo nisam imao pojma šta se dešava i kakvu košarkašku ligu imaju. Ali sam se brzo uverio u kvalitet. Ono što je meni bilo interesantno, a što sam često napominjao u intervjuima i razgovoru sa ljudima, da je Argentina imala jako dobru košarkašku scenu i svima sam govorio da će to biti velesila. I tako se stvarno desilo, već nekoliko godina nakon toga Argentina je postala svetski prvak u košarci. Imalo je puno talenata, par sasvim solidnih ekipa, jako dobru organizaciju, ali imao je jedan veliki problem – fudbal. To je bio, i ostao, sport broj jedan u Argentini.

Razgovarajući o njegovim prekookeanskim avanturama, nekako smo se dotakli priče o raspadu Jugoslavije i ratovima koji su se vodili na ovom području. Istog momenta sam se setio dokumentarnog filma o prijateljstvu Vlada Divca i Dražena Petrovića, pa mi je bilo interesantno da čujem kako se on osećao tih godina

- Za mene su te godine bile jako teške. Nisam imao pojma da će se nešto tako desiti. Jako mi je bilo teško da slušam i čitam šta se događa na ovim prostorima. U američkoj javnosti je bilo dosta nerazumevanja za događaje u Jugoslaviji. Dosta je dezinformacija kružilo tih dana po Americi. Na koledžu je jedan od predmeta bio Speech, umeće javnog nastupa i govora, bira se određena tema i o njoj se priča. Ja sam te godine sve teme imao o raspadu Jugoslavije. Taj čas je bio koncipiran tako da unapred par časova učenici postavljaju određena pitanja, na koja ti kasnije moraš da daš odgovore. Niko nije razumeo šta se dešava i zašto je tolika mržnja između dojučerašnjih bratskih naroda. Tada sam sretao Dražena Petrovića i Stojka Vrankovića i jako malo smo pričali. Osećala se neka tenzija i neprijatnost pri svakom susretu. Sve je to bilo tako glupo, mnogo života je ugašeno i uništeno zbog gluposti, naše, a prvenstveno zbog gluposti pojedinaca.

Reklame

Nakon kratkog prisećanja na ta zajebana vremena, vratili smo se Miloševoj karijeri koja se završila epozodom u Iranu. Da, dobro ste pročitali, umesto da patike okači o klin u nekoj evropskoj metropolis, on se odlučio da ode u novu avanturu. Ovog puta razlog je bio sasvim opravdan – novac.

- Tamo sam otišao bukvalno „trbuhom za kruhom", zahvaljujući mojim tadašnjim agentima. To je bila sezona 2006/7. godine i tamo sam završio svoju igračku karijeru. Iako postoji vrlo negativna slika o Iranu kao centru verskog fundamentalizma, to je jedna predivna zemlja, a pre svega bogata prirodnim resursima. Prava je šteta što ne mogu da kapitalizuju svoje bogatstvo. Prebogata je rezervama nafte, rude, prirodnog gasa. Ljudi koji tamo žive su posebna priča, izuzetno su humani, čak mnogo više nego mi. Jedina negativna strana koju bih mogao da naglasim, je preveliki uticaj religije na svakodnevni život. Međutim, nikada nisam osetio nikakve tenzije. Štaviše, ostao sam u dobrim odnosima sa nekoliko Iranaca i imam jednog prijatelja koji mi svake godine dolazi u posetu. Inače, igrao sam za železnički klub, bio je sasvim solidan tim, zauzimali su četvrto ili peto mesto na tabeli. Sama država jako puno ulaže u sport, i dan danas je tako, sume koje ulažu su astronomske. Ali kao i u slučaju sa drugim zemljama, sport koji dominira je fudbal.

Danas Miloš živi u Kraljevu, bavi se privatnim poslom koji je započeo tokom boravka u Iranu, a kada je u pitanju košarka njome se bavi volonterski – kao pomoćnik glavnog trenera mlađih kategorija KK "Sloga". Iako je u par navrata izjavio kako nije zadovoljan svojom sportskom karijerom, napominje da mu je životni put bio itekako zanimljiv. Saglasan sam potpuno sa njim. Nije mala stvar otići iz malog grada, kakav je Kraljevo bio (i ostao), živeti i odrastati sam u nepoznatom okruženju, bez znanja jezika, bez interneta i pametnih mobilnih telefona, a onda prelaziti stotine hiljade kilometara, menjati gradove i države, da bi na kraju završio, ni manje ni više, nego u Iranu. Život za pamćenje.

Još na VICE.com Žarko Paspalj, naš čovek u srcu Teksasa i NBA

Dragan Đilas za VICE: Nisam uspeo sa klupskom košarkom

U kabinetu Dejana Radonjića: VICE na treningu KK Crvena zvezda

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu