FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

Razgovarao sam sa dve Rumunke koje su ubile muževe

Magdalena ima 55 godina i još se nada da će je jednog dana neko voleti a neće je tući. Do sada je živela sa dva muškarca i obojica su je ubijali od batina.

"Kad me puste, možda ću i ja sebi naći nekog matorana", kaže mi Magdalena, nakon što nas prekine čuvar. On nam se nespretno izvinjava: "Nisam vas smestio gde treba. Zagradili ste prilaz sobi za bračne posete." Pokazuje na loše okrečena vrata kroz koja treba da prođe zatvorenica da bi vodila ljubav sa mužem u poseti.

Magdalena ima 55 godina i još se nada da će je jednog dana neko voleti a neće je tući. Do sada je živela sa dva muškarca i obojica su je ubijali od batina. Prvog je ostavila, a od drugog se rastala nakon što je sečivo njenog noža oboje poslalo na putovanje u jednom pravcu: nju u zatvor, njega u kovčeg.

Reklame

Zvao se Marsel, a Magdalena ga je upoznala u leto 1987. godine, Matasariju, gradiću u dolini reke Jiu, tada El Doradu u procvatu – danas gradu duhova ispunjenom praznim blokovima. U ono vreme bilo je poželjno biti rudar. Dobro ste zarađivali, poštovali su vas, a komunistički režim je u vašu čast ispevao pesme. Tako je Magdalena, mršava žena čeličnih mišića, odlučila da napusti svoje selo u okrugu Jaši i otputuje za Matasari kako bi kopala ugalj.

Rudari bi u čudu brisali znoj s musavog čela kad bi videli ovu sićušnu devojku kako lopata rame uz rame sa svima njima. Dali su joj da radi na površini – prevozila bi ugalj do pokretne trake. Bila je neka vrsta rudara na otvorenom. Marsel, njen budući muž, radio je nekoliko stotina metara ispod nje, u mračnoj utrobi Zemlje. Namigivao bi joj kad mu se završila smena, a ona bi mu se smeškala s odobravanjem. Tako taman po izlasku iz rudarskog okna, ona je smatrala da je neverovatno lep. I tako je jednog dana Magdalena pustila podzemnog rudara u svoj površinski svet. "Prvo što mi je rekao bilo je da mu se sviđam", kaže mi Magdalena razdragano, dok spušta bradu i crveni kao devojčica, kao da su juče išli na prvi sastanak.

Magdaleni je ostalo da odsluži još šest meseci sedmogodišnje zatvorske kazne. Foto: Alex Nedea

Ni prvi šamar koji je od njega dobila nije uspeo da umanji njenu ljubav prema njemu. Jednog dana Magdalena je upala u rudarsko okno i završila sa gipsom na nozi. Nije mogla da izlazi, pa je poslala Marsela po hranu. "Uzeo je novac i potrošio ga na sebe. Došao je kući mnogo kasnije, trešten pijan." Tad su se prvi put posvađali. Tad joj je prvi put izmenio lični opis nadlanicom. Bila je premlaćena i gladna. "Rekla sam sebi: 'Proći će. Sigurno je bio nervozan.'"

Reklame

Nedugo posle toga dobila je drugi šamar. "Navikao si da me mlatiš. Šta sam ti ja – vreća za udaranje?", pitala ga je. I to pitanje mu je uporno postavljala naredne dve decenije. Posle 23 godine i dalje se pretvarala da je iznenađena kad je udari: "Navikao si da me mlatiš. Šta sam ti ja – vreća za udaranje?"

Mogla je da okonča taj košmar ranije, da je samo poslušala ljude oko sebe koji su je savetovali da raskine s njim. Čak joj je i rođeni svekar rekao: "Beži od mog sina, za svoje dobro. Ne možeš da zasnuješ porodicu s njim. On ima problem s pićem", rekao joj je starac i čak joj dao novac za voznu kartu, da može da ode.

Magdalena je prihvatila novac i popela se na voz, ali tamo je zatekla Marsela, koji ju je pratio. Uzeo ju je u zagrljaj, kao u filmovima, tepao joj i ljubio je. Ne može da živi bez nje! I tako su oboje otišli u okrug Jaši. Tamo je od mesne zajednice dobila zemlju. Izgradila je kuću i godine su počele da prolaze. Ali one nisu samo proletele – život s njenim mužem postao je sve teži i teži. Batine je dobijala sve češće, a sve ih je teže trpela. I to nisu više bili samo šamari, kao kad je bila mlada, već udarci pesnicom i nogom, čak i vilama i sekirom.

"Policajci su bili umorni od mojih žalbi."

Kad je shvatila da joj je život u opasnosti, obratila se policiji. Nisu bili zvanično u braku, a kuća se vodila na njeno ime, ali su policajci i dalje odbijali da ga izbace. "Policajci su bili umorni od mojih žalbi. Rekli su mi da ako želim pravdu, treba da ga tužim. To je sve što su mi rekli: 'Magdalena, tuži ga na sudu, nemoj nama da se obraćaš.'" Ali Magdalena nije mogla sebi da priušti da ide na sud. Držala je samo kokoške. Morala bi da ih proda samo da plati sebi put do suda u velikom gradu.

Reklame

A tu je bio i novac za advokata. Ona je radila čitavog dana. On nije radio uopšte. Uspeo je da prevari sistem tako da dobija mesečnu invalidninu iako je bio zdrav kao dren. Osećala se kao zatvorenik u sopstvenom selu, u sopstvenoj kući. Naročito kad je videla lokalne policajce kako u kafani piju s njenim momkom.

Iznova i iznova, kad bi se vratio iz kafane, tukao bi je. "Udarao me je samo u glavu, ne znam ni sama kako je ostala čitava da sad mogu da razgovaram s vama. Pred kraj me je tukao tako jako da bih izgubila svest. Jednom sam imala sreće pa me je spasao dever inače ne bih ostala živa. Stajao je nada mnom i udarao me. Ležala sam na podu kako bih se zaštitila i odjednom osetila nešto toplo po očima i obrazima. Shvatila sam da je to krv. Potom sam ispod rebra osetila oštar bol poput uboda, ostala bez daha i izgubila svest."

I tako je Magdalena izmenila strategiju. Umesto da se obraća policiji, počela je da se krije. Nekoliko meseci pre ubistva, Badnje veče je provela u kokošinjcu, zajedno sa pilićima. Njen čovek ju je tražio da je premlati, a ona se sakrila među živinom iz straha za svoj život. Sedela je tamo, poput kvočke, na pokrovu od smrznutog kokošijeg izmeta, ćuleći uši na svaki zvuk škripe vrata ili zvuka koraka.

Kroz odškrinuta vrata kokošinjca, videla je supruga kako izlazi da je nađe ili da nađe alkohol. Kada se vratio u kuću i sve je ponovo utihnulo, čula je božićnu pesmu iz sela. I dok je ležala pored pilića, pomislila je kako možda i nije tako loša ideja da ih proda i pođe do suda u gradu Jašiju.

Reklame

Ali od jednog prebijanja do drugog, od jednog praznika do drugog, prošao je Božić i došao Uskrs. Tad se desilo. Marsel je ostao da leži mrtav u kući, sa malom ubodnom ranom između rebara, tačno tamo gde mu je bilo srce. Do dana današnjeg Magdalena tvrdi da ona to nije učinila, ali su tužioci imali neoboriv dokaz, a sudije su je proglasile krivom za njegovog ubistvo. Dokazi i svedoci iz sela koji su pričali o tome šta je sve Magdalena trpela od svog muža stigli su do sudije, a ovaj joj je izrekao blagu kaznu. Toliko bi dobila da je svoj kokošarnik napunila komšijskim pilićima. Sedam godina zatvora.

Mikšunika, koja je takođe proglašena krivom za ubistvo, došla je na razgovor sa mnom uplakana. A plakala je još i više kad je morala da ispriča čuvaru koji nas je nadgledao zašto je u suzama. Njena cimerka, 24-godišnja devojka koju su upravo doveli, proglasila je sebe šeficom ćelije. Donela je odluku da svim pokvari dotadašnji raspored – od sada će onda odlučivati ko se tušira i kada.

Mikšunika joj se suprotstavila. U cipelama sa gumenom potplatom koje mora da nosi dok radi u kuhinji, ova niska žena mi kaže da bi sa 43 godine tom detetu mogla majka da bude. Kako može da sluša naređenja devojke koja je godište njene ćerke?

I tako je pokušala da urazumi svoju novu cimerku, ali ju je devojka prekinula: "Bolje bi ti bilo da začepiš, ja nisam ubila nekog kao ti." Mikšunika je počela da plače u hodniku, plakala je čitav dan u kuhinji i sada plače preda mnom: "Daleko bilo, ali svi bi postupili isto na mom mestu."

Reklame

Mikšunika je osuđena na osam godina zatvora za ubistvo. Foto: Alex Nedea.

Mikšunika je zabila nož u svog muža tokom praznika – tačnije na dan Svetog Georgija. Sedamnaest godina pre toga, na isti su se dan venčali. Prve bračne noći su se prvi put poljubili. Prve bračne noći je Mikšunika dobila svoj prvi udarac. Desilo se posle ponoći, kad je njen suprug, Jon, dobio napad ljubomore jer su neki rođaci oteli njegovu ženu, kao što je ponekad običaj u Rumuniji, i nisu je vratili pola sata. "To je bilo predugo!", smatrao je mladoženja, nakon što su mu alkoholna isparenja udarila u glavu. I tako je, nakon tradicionalne otmice mlade, došlo do netradicionalnog batinanje mlade.

Mikšunika je naučila koliko je život težak dok je odrastala pa je stisnula zube i otrpela – tako su je učili roditelji. Detinjstvo je provela sa motikom u rukama: "Moji roditelji su bili bolesni, tako da sam morala da preuzmem na sebe njihove radne obaveze u zadruzi, kako bismo mogli da kupujemo žitarice. Ustajala bih u četiri izjutra, a sa posla sa vraćala u sedam uveče."

Sa 18 godina, pomislila je da će joj život konačno postati bolji. Tad je došao njen stariji brat i rekao joj da je našao muškarca za nju, na drugom kraju zemlje – u okrugu Braila. Njen stariji brat je poznavao njenog budućeg muža, vozača traktora, iz svoje zadruge. Napustila je selo svojih roditelja u okrugu Vasluj i otišla da se uda. Posle venčanja, njen brat je našao novi posao, a Mikšunika je ostala sama u porodici skoro potpunih neznanaca.

Reklame

"Kad bi moja svekrva ugledala sina kako se nadnosi nad mene i šutira me, ona bi rekla: 'Tako je, sine, pokaži joj!'"

Batine su postale sve gore, a ona nije imala kome da se požali. "Kad bi moja svekrva ugledala sina kako se nadnosi nad mene i šutira me, ona bi rekla: 'Tako je, sine, pokaži joj!'" Niko je u čitavom selu nije podržao. Svi su njenog muža doživljavali kao dobrog čoveka, znali su ga od malena, pozdravljali ga na ulici, poštovali ga kao sugrađanina. Ko bi poverovao ovoj neznanki koja je došla ko zna otkuda? I policija je stala na Jonovu stranu. Svaki put kad je Mikšunika otišla u policijsku stanicu da ga prijavi, oni bi joj rekli da nema smisla raditi toliku papirologiju jer policajcima nije dozvoljeno da intervenišu u porodičnim svađama.

I tako je Mikšunika nastavila da trpi, odgajajući troje dece koje je imala sa Jonom. Bilo joj je teško da to radi sama. Naročito zato što je pored dece morala da se brine o svojoj sestri, koja je bila mentalno bolesna, kao i o Jonu, koji je u međuvremenu dobio otkaz zbog alkoholizma. Iz besa je počeo da pije još više: "Bila sam i muško i žensko u kući. Išla sam da radim u polju, kuvala, obavljala dnevne obaveze u selu kako bih zaradila neki novac za stariju ćerku koja je polazila u srednju školu u velikom gradu, što nas je mnogo koštalo."

Dve nedelje pre ubistva, Mikšunika je dobila najgore batine do tada. Mislila je da živu glavu neće izvući. Uspela je da pobegne u spavaćici do mračnih seoski ulica, pronašla telefonsku govornicu i pozvala šefa policije na mobilni. Rekla mu je da ju je muž skoro ubio, a šef policije je odvratio: "Mikšunika, sad je deset uveče i ja više nisam na dužnosti. Ako želiš da dođem do tvoje kuće, to će te koštati 225 evra". Mikšunika će ponovo sve morati da istrpi. Sačekala je da svane i vratila se kući svojoj deci.

Reklame

Mikšunika se jednog dana vratila kući s posla, a Jon, koji se upravo probudio, požalio se da je gladan. "Stavila sam mu pasulj u tanjir, ali je on počeo da viče na mene – kako se usuđujem da mu serviram hranu bez mesa? Već je pojeo svo meso za ručak. Rekla sam mu da sačeka da ispečem ribu. 'Ženo, ubiću te i iseći ću te na komade', zapretio mi je."

"'Ženo, ubiću te i iseći ću te na komade', zapretio mi je."

U to vreme je rumunska televizija pomno pratila slavno suđenje za ubistvo, gde je muž ubio ženu i otarasio se njenog tela. Tu je Jon saznao da muškarci koji ubiju svoje žene mogu lako da prikriju svoj zločin i posle se pojave na televiziji tvrdeći da ništa nisu uradili.

"Pitala sam ga: 'Zašto bi me isekao na komade, Jone? Zato što sam radila čitavog dana dok si ti spavao?' Odbrusio mi je: 'Umukni, inače ću te iseći na komade!"

Na kraju je Jon umuknuo, a ne Mikšunika. Ona nije stigla da ispeče ribu. Spazila je kuhinjske noževe na stolu, savršeno poslagane na isto mesto na kojem ih je pažljivo ostavljala svaki dan. Dohvatila je jedan i bacila ga na Jona. Sečivo se zabilo u čovekovu jetru natečenu od alkohola. Deset minuta kasnije, policijska rotacija osvetlila je njihovu mračnu ulicu crvenim i plavim svetlom. Bili su to šef policije i njegov zamenik. Konačno su posetili Mikšuniku iako odavno više nisu bili na dužnosti.

Napomena: Prema studiji rumunskog Nacionalnog instituta za kriminologiju izvršenoj pre deset godina, polovina od 350 žena koje su služile zatvorsku kaznu 2004. godine zbog ubistva bile su žrtve fizičkog i seksualnog nasilja.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu