FYI.

This story is over 5 years old.

vesti

Nisam rušila Vladu Crne Gore, ali sam se nagutala suzavca

Pošto sam se uspela da se ustanem, uz pomoć prijateljice koja mi je dala da pijem prethodno pripremljenu vodu kojom sam otrov iz disajnih puteva spustila u digestivni trakt, borila sam se da mi prijatelja ne prebiju huligani sa maskama i palicama, koji...
25 Oktobar 2015, 10:51am

Kao neko ko se muči sa astmom više od 20 godina, veoma mi je poznat osjećaj borbe za vazduh, ali ovo sinoć u Podgorici je bila borba za život. Iako sam poslušala savjet da uzmem tkaninu i vodu i klonim se od suzavca, nisam imala vremena da se pripremim jer nisam mogla ni da slutim da će me dimna zavjesa dočekati na mostu preko kojeg pokušavam da bježim. Svima koji nisu „probali" suzavac preporučujem da nikada i ne probaju. Osjećaj prženja grla i disajnih organa koji vas primorava da posrnete i nađete se na zemlji. Ukoliko niste poveli prijatelje sa sobom koji će vas odvući iz tog sranja, pripremite se za agoniju.

Nakon što sam se uspela da ustanem, uz pomoć prijateljice koja mi je dala da pijem prethodno pripremljenu vodu kojom sam otrov iz disajnih puteva spustila u digestivni trakt, borila sam se da mi prijatelja ne prebiju huligani sa maskama i palicama, koji su po svemu sudeći došli da mlate koga stignu. Srećom, još ima razumnih muškaraca i žena koji nisu željeli da dozvole da momka koji je bježao od suzavca, ni krivog ni dužnog, mučki i sa leđa prebiju u mračnom parku na nekoliko metara od policije koja je čuvala glavnu zgradu Demokratske partije socijalista.

Hm... Zaboravila sam da kažem – svi mi bili smo sinoć na mirnim i demokratskim protestima protiv režima crnogorskog premijera Mila Đukanovića.

Fotografije: autorka

Da se vratim na početak. Protest je bio zakazan za 19 časova na Trgu Republike, odakle je trebalo da se krene prema Skupštini. Zbog manipulacije medija i policije sa brojem ljudi, a i kako nisam naučila formulu po kojoj bih mogla da izračunam približan broj ljudi, „odokativno" sam ocijenila da je Trg pun i da sigurno ima više od 10,000 ljudi.

To je isti onaj Trg na kome se dočekuju naši sportisti sa medaljama, gdje neke političke partije održavaju svoje završne skupove i gdje se na kraju krajeva slavila nezavisnost. Kada smo već kod nezavisnosti, ne znam koji medij je „servirao" koje kadrove, ali svojim očima sam vidjela i crnogorske i srpske zastave, i zastave političkih partija, ali i one sa petokrakama izvađenim iz naftalina. Bilo je i šajkača, ali isto tako i crnogorskih kapa. Bio je tu i čuveni krstaš barjak - zastava koja je jedno vrijeme bila crnogorska državna i glavna vojna zastava.

Nešto što je bilo neuobičajeno za taj dio grada nego inače, jesu prazni izlozi butika, čiji su se vlasnici dosjetili da sačuvaju svoju imovinu.

- Pamti što ti kažem, noćas bez krvi pašće - načuh razgovor dva sredovječna čovjeka koji su se probijali kroz gomilu ljudi koja je već krenula sa Trga prema parlamentu. Dok je rijeka ljudi išla Ulicom Slobode skandirajući u ritmu dobro naučene pjesme „Milo lopove", budno policijsko oko je sve snimalo iz vazduha novom tehnologijom, to jest, dronom.

Organizatori su binu postavili na kamion i u više navrata molili demonstrante da ovo budu mirni, nenasilni i demokratski protesti.

Radoznala po prirodi, željela sam da saznam što je mlade ljude natjeralo da ustanu iz kafića i dođu na Trg Republike.

- Dvadesetsedam godina vladavine je mnogo pa sve da vlada Mahatma Gandi, a ne ovi lopovi - bio je dovoljan razlog za Raša iz Podgorice da u subotu ne ostane u kući ili pođe u grad, već da dođe na protest.

Međutim, bilo je i onih koji ne dijele Rašovo mišljenje, te su još jednu subotu proveli ispijajući piće u kafićima koji se nalaze na Trgu Republike.

Da li spinovanje ili osjećaj „bitnosti", tek ovih dana mediji su bili prepuni raznih analiza i predviđanja kako su protesti borba između Sjedinjenih Američkih Država i Rusije oko učlanjenja Crne Gore u NATO. Jeste da nisam radila istraživanje po pravilima metodologije, ali oni mladi koje sam pitala za mišljenje su mi, svi do jednog, rekli da ta borba velikih sila oko Crne Gore nema veze sa dešavanjima u Podgorici, ili makar nije razlog njihov dolaska na protest.

Za Aleksandra, studenta filozofije, protest je njegov način želje za promjenom. I Jovana iz Podgorice je sinoć bila ispred Skupštine iz slične želje.

- Za bolje sjutra, moje sadašnje i buduće familije. Ne može više ovako! Pored ovoga želim da nađem posao regularnim putem, a ne preko veze! - objašnjava mi Jovana svoje motive sinoćnjeg „izlaska u grad".

I Filip odbacuje visoku politiku, rekavši mi da „nema ovo nikakve veze sa Amerikom i Rusijom, ovo je stvar naroda Crne Gore."

- Od početka sam ovdje i opoziciono sam uvijek orjentisan. Nadam se da ćemo nešto uraditi. Priželjkujem rušenje vlasti, slobodne izbore, a potom ćemo vidjeti" -kaže mi.

Jesu bili raspoloženi za priču, ali ne i fotografisanje, pa nisam instistirala. Od dobrih fotografija više me interesovalo mišljenje tih mladih, za koje svi govore da su apatični i nezainteresovani za društvena dešavanja. Sinoć im nije mogao niko zamjeriti, jer ih je bilo na stotine na protestu u Podgorici.

Jovana iz Nikšića mi kaže da ranije nije bila na protestima, ali da su je nedavna dešavanja u Podgorici natjerala da promijeni mišljenje.

- Dosadilo mi je da slušam jednu te istu propagandu iz jednih te istih medija. Dosadilo mi je da nas tretiraju kao da smo idioti. Ono što se desilo prošle nedjelje, mislim na akcije policije i na nasilje koje se desilo a koje je vlast ignorisala, nije u redu i zbog toga sam večeras ovdje - kaže.

Idem kroz masu u želji da saznam da li ima onih koji ne žele da Crna Gora uđe u NATO, već su rusofili, dok se u glasu iz mase ori „Gotov je".

Neki su, za razliku od mene, bili pametni te su se za suzavac opremili medicinskim i maskama za lakiranje.

- Nema veze ovo sa SAD i Rusijom! Ovdje sam jer mi je loše - ubija mi nadu da ću naći nekog rusofila Jovan iz Podgorice.

Našu priču prekidaju uzvici jer na okupljenu masu kreće momak sa automobilom iz kog se čuje glasna narodna muzika. Oni koji su ga primijetili kreću za njim i hvataju ga posle par metara. Izvlače ga iz automobila i primjećujem da je dobro „dao po gasu", uzimaju ključeve pijanom momku i sklanjaju ga. Nije dobio „po bubrezima", jer je bilo više onih razumnih, nego su mu i auto sklonili da ga ne unište ako dođe do nemira.

Nastavljam kroz masu i slušam jadikovke mladih.

- Osjećam se opljačkano. Ja sam dobro, ali ni meni ne odgovara sveukupno stanje koje je loše - priča mi Danilo koji će nakon fakulteta nastaviti porodični biznis.

Njegov drugar Darko kaže da u Crnoj Gori ne postoje studenti i omladina jer studentske i omladinske organizacije neće da dignu glas protiv vlasti i lopova, jer su i oni uglavnom pripadnici vladajuće partije.

Pričajući sa okupljenima, zaboravljam na organizatore protesta – Demokratski front, jednu od najvećih opozicionih grupacija u Crnoj Gori. Ipak, tu su. Sa bine se oglase da zamole predsjednika Skupštine Ranka Krivokapića da ih pusti da uđu u parlament na glavni a ne na sporedni ulaz. Mole i okupljene građane da ostanu mirni i da niko ne preuzima ništa na svoju ruku već da slušaju šta im poručuju narodni poslanici.

Bulevar ispred parlamenta, plato kod spomenika Kralja Nikole, obližnji park – sve je puno ljudi.Svi žele da vide hoće li poslanici uspjeti da se uđu, a želja je za neke toliko velika tako da se pentraju i po sabraćajnim znacima.

„Policijo, naša mila, ne slušajte, više Mila! Bacaite štitove!", poručuju okupljeni gusto zbijenim policajcima ispred Skupštine.

Čini se da počinje opštenarodno veselje, neki igraju u ritmu muzike koja dolazi sa bine. Hit večeri je, bez premca, Bajagina pjesma „Pada vlada". Organizatori povremeno prekidaju veselje i mole za strpljenje jer se, kako kažu, večeras dešavaju velike stvari.

- Nema razilaženja nego čekamo Ranka Krivokapića da se pojavi i pusti poslanike u Skupštinu, a ako se ne pojavi, biće odgovoran za ono što će se desiti", poručuje funkcioner DF-a Slaven Radunović sa bine i daje rok od 10 minuta prvom čovjeku parlamenta.

Sada već i meni i mojim prijateljima postaje jasno da će doći do gužve i nereda. Počinjemo da smišljamo plan za evakuaciju. Staćemo na početku mosta Blaža Jovanovića odakle nam je najbliže da šmugnemo u mirni dio grada.

Kasnije će nas nekoliko suzavaca ubijediti da smo donijeli pogrešnu odluku i da smo sinoć mogli stradati od hemijskih sredstava koja su, prema riječima ministra unutrašnjih poslova Raška Konjevića, bačena u dovoljnom broju, ali i od huligana koji su htjeli svoj bijes prema vlasti da iskale na one koji nisu „luk ni jeli, ali ni mirisali".

Petarde pucaju na sve strane, ko da se dočekuje Nova godina. Meta je kordon policije ispred parlamenta.

I suzavac je bačen. Nije mnogo trebalo policiji da odgovori na provokacije.

„Pizdeeee", dovikuju okupljeni policajcima. Polako svi shvatamo da je došla potonja ura. Svi smo se dali u bijeg.

Slijedi dio priče sa početka, a zatim i trk prema mirnom dijelu grada. Dok moji prijatelji i ja trčimo prema stanu, shvatamo da policija juri i prema drugim dijelovima grada u potrazi za demonstrantima.

Pokušavajući da se izborim sa mislima da neću preživjeti, nadam se da će prijatelji uspeti da me odvedu do Hitne pomoći, stotinak metara od mesta gde sam pala boreći se za vazduh. Ni ja, ni oni, nismo išli da rušimo Vladu, ali smo, kao najveći huligani, sprečeni da pobegnemo od suzavca - na mostu smo mogli da biramo hoćemo li se vratiti u nerede ispred parlamenta, ili da prođemo kroz gusti oblak dima koji je policija "servirala" za sve one koji su bježali ovim putem.

I posle svega, bez želje da budem „politička analitičarka", zaključujem da ovo nije bio bunt protiv ulaska u NATO, niti borba političkih elita, već pobuna onih kojima je više dosta da korupcija i kriminal budu glavne vrijednosti, protest protiv „maminih i tatinih sinova i ćerki" i „prvih među jednakima", građanski otpor na represiju.

Ili bi bar trebalo da bude.

I da, suzavac se i danas osjeća u gradu.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu