Protesti se šire Srbijom, Makedonijom i Hrvatskom: buđenje novih ideja

„Budi se istok i zapad, budi se sjever i jug. koraci tutnje u napad, napred uz druga je drug." Ne znam kako vama, ali ova koračnica Čedomira Minderovića, napisana tamo još tridesetih godina prošlog stoljeća postaje sve bliža, a to posebno osjećam kad kaže: „Glas miliona se diže, dolje fašizam i rat!"

E, sad… Reći će neki da smo mi daleko od tog vremena da fašizma nema ili ako ga ima da je riječ o manjim skupinama, a neki će ga čak i pravdati, podržavati. O takvima je donekle ovdje i riječ, ali prije svega će biti riječi o onima drugima, o jednoj novoj generaciji koja je umjesto svojih roditelja odlučila reći „dosta!"

Možda kao nova 1968? Kome, čemu reći dosta? Dosta prevarama, dosta omalovažavanjima, dosta prilagođavanju javnog prostora novčano potkovanoj manjini, dosta silovanju gradova i građana, dosta silovanja obrazovnog sistema… Dosta bujajućem fašizmu.

Kroz razgovor sa tri žene, više ili manje aktivne u protestima u Beogradu, Skoplju i Rijeci, pričali smo o mogućnosti rađanja novog pokreta, kojeg će oni blizu nevladinom sektoru nazvati grassroot pokretom, a mi ćemo ga predstaviti kao rađanje pokreta ljudi koji nisu na dnu, ali koji ni ne žele to biti. Pokret koji budi nadu, a koji vladajuće strukture već uveliko predstavljaju kao prijetnju Balkanu upoređujući ga sa „arapskim proljećem". No, to samo pokušavaju da probude strah jer tako je lakše manipulirati ali to pokazuje strah sa druge strane koja ne zna kako se boriti sa novom silom koja se očekivano pojavila, a rješava li i stvar?

Za Miu David, po struci arhitekticu, koja je i sama osjetila kako izgleda kad se vlast obračunava sa tobom dok je rukovodila Kulturnim centrom Beograda, pokreti o kojima pričamo su „ne samo kod nas, nego svuda, neka vrsta buđenja novog humanizma".

- Šta on tačno znači u 21 veku, tek treba da shvatimo - pita se Mia.

Dok o beogradskom slučaju znamo podosta, onaj makedonski i hrvatski, osim činjenice da na ulice izlaze mahom mlađe generacije ima još jednu bitnu zajedničku crtu: oba su počela zbog obrazovanja, što ističe i naša druga sugovornica, riječka književnica, Tea Tulić.

- U obje države, svo nezadovoljstvo koje se na raznim društvenim razinama nakupljalo godinama (politički kriminal i licemjerje, nepotizam, iseljavanje stanovništva, izostanak proizvodnje i socijalne države, smanjena ili ukinuta radnička prava, prava manjina…) je eskaliralo porastom svijesti građana o sadašnjem zalogu za bolju budućnost novih generacija i to upravo kvalitetnijim obrazovanjem.

Različiti su načini iskazivanja nezadovoljstva, ali bez obzira na to: "sve su to zapravo načini jedne borbe za pravednije društvo i meta je uvijek ista", zaključak je Tein.

Posebnu pažnju, prije svega načinom borbe, privuklo je društvo iz Skoplja sa svojom "šarenom revolucijom". Sivilo koje već godinama vlada u društvu, političkom životu pa i na ulicama dobija novu, svježu boju i to u najbukvalnijem smislu.

- Ovo je simboličan i kreativan čin markiranja onog što je trulo, korumpirano i ružno u našoj državi, objašnjava nam Rumena Bužarovska, akademska profesorica i književnica iz Skoplja, te dodaje:

- Nije nasilno, pa nije kontraverzno, pa vlast ne zna kako da se suoči sa ovakvim "huliganima", kao što su nas nazvali, i svima je jasno da je apsolutno besmisleno hapsiti ljude koji su gađali institucije i spomenike balončićima punim bojom. Štaviše, ovo farbanje je ulepšalo one grozne spomenike i zgrade u sklopu kriminalnog projekta Skoplje 2014; neki spomenici su sad markirani – znači moramo ih 'maknuti', a ljudi pričaju da ako (kad! nadamo se) se ovo bude dobro završilo, možemo ostaviti omraženu, a sad šarenu Trijumfalnu portu kao simbol našeg trijufma. Simbolično, svakako, to katarzično gađanje šarenim, pastelnim bojama isto tako znači smrt sivilu u političkom, društvenom i čak i ličnom smislu.

I u Sloveniji nije mirno. Ispostavilo se da fantomke i noćna rušenja nisu specijalitet samo Beograda. Slično, ali sa potpuno drukčijim rezultatom, se desilo i u Ljubljani kad su 6. juna, nešto poslije 3 sata izjutra bageri zajedno sa zaštitarima pokušali ući u dvorište nekadašnje Tovarne Rog sa idejom da joj se izgubi svaki trag. Ta fabrika je već 10 godina stjecište slobode, a gradonačelnik, Milan Janković je imao ideju da na tom mjestu sagradi moderni kulturni centar sa sve pripratnim mjestima za okrijepu, shoping itd. Korisnici prostora su postavili barikade i na taj način spriječili scenario viđen u Hercegovačkoj ulici. Štoviše, došli su i do ratnog plijena – bagera koji je ukrašen pink bojom.

Pregovori sa predstavnicima lokalne zajednice su u tijeku i ova bitka je očigledno dobijena, ali znamo da kapital traži prostor za oplodnju i u tom smislu ovo je možda samo jedna ili prva od bitaka.

Kad smo svemu dodali malo boje posebno nas je zanimalo njihovo mišljenje o tome mogu li ovi protesti, koji su za sada izdvojeni, sutra, prekosutra, ikada postati dio šire priče, priče koja će prevazići uspostavljene granice i koja će u nekadašnjim republikama, a današnjim državama uspostaviti novi poredak, neopterećen težinom prošlosti, na nekim potpuno novim osnovama.

- Naravno, mogu ići i dalje od ovog našeg divljeg neoliberalnog kapitalističkog sistema, jer izvan njega postoji daleko veći svijet opterećen poništavanjem čovjeka i njegovih temeljnih prava. Taj svijet koji je podređen kapitalu se nakuplja u nama i tu ne može biti zadovoljstva, osim za nekolicinu bijednika koji se kriju iza termina kapital. Kada vidimo da drugi protestiraju, onda njihovu energiju upijamo, nezadovoljstvo raste i u nama, a ono kad-tad mora masovnije izaći van. Unutarnji bunt prepoznaje granice ljudskog tijela, ali ne i granice država, optimistična je u svojoj prognozi Tea Tulić.

Mia David je za razliku od nje pesimističnija.

- Ne verujem. Da, na nivou neke načelne podrške, između različitih predstavnika civilnog sektora, ali ne sistemski. Međutim, sva ta žarišta su veoma važna, jer daju nadu da možemo promeniti stvari ako budemo uporni. I verujem da možemo. Ako budemo zaista posvećeni i uporni. Ne verujem ni u generacijske proteste. Problem je što svet gledamo očima poznatog, kroz prakse koje su se desile, a one se samo delimično mogu ponoviti. Neće biti nove '68. Drugo je vreme, drugi su kanali komunikacije, druge su vrednosti. Možemo da učimo iz istorije, ali moramo tražiti nove modele. Izmišljati ih. Moramo verovati da je bolji svet moguć. A to znači verovati u ljude. Tu je problem, čini mi se.

Ovdje, međutim pričamo baš o nekim drugim ljudima, kao što već rekosmo, a to je savršeno sažela Rumena Bužarovska:

- Za razliku od svojih isplašenih roditelja koji godinama poslušno ćute zbog ucenjivanja da će izgubiti posao, ovi mladi ljudi, koji još uče ili studiraju ili su nezaposleni, i koji ne smatraju da mogu nešto izgubiti, su kritički nastrojeni i ne boje se izraziti svoji stav. Možda optimistično razmišljam, ali nakon godina ćutanja čini mi se da je ovaj bunt organski i iskren i da smo došli do tačke iz koje nema povratka. A i nemam više snage razmišljati pesimistično nakon ovoliko dugog i mučnog procesa buđenja.

I, da. Taj proces ima određeni potencijal. Oni koji ga sagledavaju iz svog kuta, isključivo interesnog rado će pokušati da ga difamiraju i nazvati ga balkanskim proljećem i na taj način isticati isključivo nasilnički potencijal, kojeg kao što vidimo za sada nema ni u Skoplju, ni Zagrebu, Rijeci, Splitu, ali ni u Beogradu, a i Novom Sadu.

- Vidim da su ljudi počeli ovo nazivati "građansko proleće na Balkanu", što ipak zvuči puno bolje od Balkanskog proljeća zbog različitih negativnih asocijacija. U svakom slučaju, naša zajednička istorija mučne tranzicije, međuetničkih i međureligijskih sukoba, nedostatak poimovanja demokratije, slobode i izbora, praktično nepostojanje kritičke misli nas definitivno povezuje i to je sve očit razlog ovakvog organskog bunta - ističe Rumena Bužarovska.

Tea međutim postavlja pitanje: šta nakon?

- Živimo u vrijeme opće psihoze, više ničemu ne možemo vjerovati, svijet je postao jako ciničan, dvosmislen, kompliciran, sve se relativizira. Znači li proljeće sunce ili kišu? Što nakon proljeća? Nije problem izaći na ulice, tražiti smjenu vlasti, problem je naći i steći novo povjerenje. Tko nakon proljeća?

Mia David veruje da nam fali "neka opcija koja nije protiv nego je za."

"Koja ne isključuje, nego uključuje. Možda mogu da se artikulišu kao neki zeleni pokret. Vidimo da i u Evropi ove partije drže balans da ne ode baš sve do đavola - donekle odgovara na ovo pitanje Mia David.

A to osjećamo svi mi koji smo umorni više od glasanja za manja zla, jer kako kaže pjesnik Mario Knezović, alias Zoster "i manje zlo je zlo".

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu