FYI.

This story is over 5 years old.

Praznici

Svaki mučni razgovor koji ćeš danas voditi na poslu

Prvi dan na poslu nakon praznične pauze, i sve nas čeka jebeno besmisleno ćaskanje.

Obično ovde počinjem tekst sa dva pasusa koji su jedva, ako i uopšte, povezani sa listom koja sledi, pa onda ubacujem nešto tamo i ovamo - znate ono, zezam se, pravim fore, jedan pasus čini samo jedna rečenica koju moj urednik obriše bez razmišljanja; super se osećam, malo blesavo, ma, zabavljam se. Ali danas mi je prvi dan na poslu nakon praznične pauze, baš kao i svima vama, sem ako ste među onim mrtvim dušama koje su morale da rade ovih dana oko Nove godine i Božića, ili još gore, radili ste 31. decembra i 1. januara, a radićete i 6. i 7. januara, i ako ste među tim ljudima, evo od mene aplauza za vašu hrabrost tokom tog zaista zastrašujućeg mučenja - ali, da, sve ono što obično radim ovde na početku teksta, e pa to je sad otkazano. To jest, nikad više neće biti tako jer mi je danas prvi dan na poslu i hoću samo da umrem.

Reklame

I još gore od želje za smrću: tih neizdrživo istih sedam razgovora koje ćeš voditi, ponovo i ponovo i ponovo, sa svim ljudima sa kojima radiš - koji, slično tebi, takođe žele da umru ovog dana, naduveni i otečeni od svih grehova koje su ili nisu počinili tokom ovih neradnih dana; istih onih sedam razgovora koje ćeš voditi iznova i ponovo, i opet i opet, sve dok ti ne bude moguće - najzad, jebote, jebem ti život - da odeš ponovo kući.

Dakle, evo te zabavne liste!

"AH, OH, BOŽE. O, BOŽE, BOŽE DRAGI, ZABORAVIO SAM DA RADIM SVOJ POSAO."

GDE SE ODVIJA OVAJ RAZGOVOR: Uvek je to kolega koji sedi preko puta tebe, jer može da se samo malo nagne po strani ekrana laptopa i bulji u tebe neprekidnim pogledom, i već je to izgovorio, tiho, ali ipak čujno, sam sebi, i sad ponavlja, ovog puta usredsređen na tebe: "Bože", kaže, a onda sledi "ha, ha." A onda: "Zaboravio sam kako da radim svoj posao."

RAZMATRANJE: Je li stvarno zaboravio kako da radi svoj posao? Da li bilo ko na svetu može stvarno da zaboravi kako da radi taj jebeni posao koji radi? Ako se radi o poslu koji zahteva posebne veštine, odmah bih uleteo u raspravu: ne, ne možeš da zaboraviš kako da ga radiš jer si proveo jedan jebeni dan gledajući šest Piksarovih filmova zaredom. A ako se radi o poslu koji ne zahteva nikakve posebne veštine - koji, hajde da ipak ne preterujemo, može da radi i veoma iscrpljen klinac od tri godine - onda su šanse da si ga zaboravio još manje. Tvoj posao je i bukvalno da se uloguješ u tri nekakva sistema, da proveriš mejl, a onda sledećih osam sati provedeš popunjavajući jedan veliki formular, sa malom pauzom za klopu. Stvarno ne možeš da zaboraviš kako se to radi.

Reklame

ŠTA ODGOVORITI: "Hvala ti što si mi to rekao."

"OOH: IMEJLOVI"

GDE SE ODVIJA OVAJ RAZGOVOR: Ovaj razgovor se odvija gde god neko ko je pola stepenika ili čak ceo iznad tebe na karijernoj lestvici može da priča sa tobom, dakle, ili kuhinja, ili bezlični sivi hodnik ili bi čak moglo da bude - užas, ali to mi se jednom čak i desilo - pisoar do pisoara. "Oh", rekao bi taj neko, izbacio bi taj zvuk koji nikad ne želiš da čuješ dok ti je kita na slobodi, "imejlovi."

RAZMATRANJE: Iz nekog razloga, postoji nepisano pravilo u kancelarijskom okruženju da je, ko god da je dobio najviše imejlova tokom nedelju dana nerada kada se ignorišu  mejlovi, svakako najvažnija osoba na svetu, čak i ako - jer to ne možeš da vidiš pošto su okrenuli ekran od tebe - čak i ako je bar 50 odsto tih mejlova sa sajtova koji obaveštavaju korisnike o rasprodajama koje su u međuvremenu prošle. Njihove male glave odskakuju od sjajećeg ekrana i čujete kako se frljaju glasno brojkama a da ne razgovaraju ni sa kim. "Dvesta, brate", kaže tvoj šef, "i još pedeset jedan, jebote!"

ŠTA ODGOVORITI: Dva su odgovora: dodajte tačno jedan mejl na brojku koju oni izgovaraju - ljudi koji misle da je broj mejlova koje su dobili važan iz ko zna kog razloga često pobesne ako ih neko pretekne za jedan - ili kaži nešto nonšalantno, tipa, "a, ma nisam ni gledao, samo sam ih sve obrisao pre nego što sam ih prebrojao". I onda, ako zaista želiš da im uđeš u glavu i poludiš ih, opušteno navedi brojku deset puta veću od one koju je neko upravo izbacio. "Ali je bilo negde oko 250, otprilike". Drugi dobar odgovor je: "Hvala što si mi to rekao."

Reklame

KAKO SI PROVEO PRAZNIKE?

GDE SE ODVIJA OVAJ RAZGOVOR: Svugde. Majušni, tihi mrmor počinje da se obavija oko tebe još u prevozu, i kad stigneš na šljaku, svi su već zagrejani za priču. Kao neki potok pitanja koji se probija iz svačijih usta. "Kako…", pitaju oni, zasivljenih očiju, spremni na sve, očajnički pokušavajući da se sete one iste šifre koju koriste za sve živo. "Kako si se proveo za praznike?" A ti možeš da se nagneš i nežno im prošaputaš u uvo: " Lepo, hvala."

RAZMATRANJE: Nema šta da se razmatra. Neko te pita kako si proveo praznike i ti prosto odgovoriš, "Lepo, hvala": A onda ti uzvratiš pitanje i dobiješ odgovor, "Da, fino". U davna doba, imali su zajedničke plesove, posebne valcere. U Japanu se koristi složena mala ceremonija ispijanja čaja. Mi imamo našu tradiciju, naše male igrarije koje svake godine ponavljamo: pitanje i odgovor "Kako si se proveo za praznike?" "Lepo, hvala."

ŠTA ODGOVORITI: Promrmljaj reč "lepo" i onda usisaj reč "hvala", deo svete kombinacije koja će te dovesti još bliže nirvani.

ŠTA SI RADIO ZA NOVU GODINU?

GDE SE ODVIJA OVAJ RAZGOVOR: Dešava se svuda gde izumire pažnja koju ljudi posvećuju poslu, rekao bih, negde oko 9 i minut ujutru, tačno ispred njihovih kompjutera.

RAZMATRANJE: Postojiš Ti na Poslu i postojiš Pravi Ti i tako je oduvek. Ti na Poslu, misliš ti, sav je uštogljen, konzervativan, zakopčan do grla: malo neuredan, da, bez sumnje, i verovatno se bar jednom nedeljno pojaviš na poslu mamuran, ali tu si već godinu dana i reklo bi se da imaju poverenja u tebe, bar malo - možda su ti povećali satnicu za par procenata da bi to pokazali - i vrlo si ozbiljno shvatio taj mejl koji je stigao iz kadrovske službe, pa si se očešljao i često se setiš da uvučeš košulju u pantalone, i neverovatno, u nekim mirnim trenucima, uhvatiš sebe da pokušavaš, da se stvarno trudiš da budeš bolji na poslu, proleti to osećanje koje je duboko zakopano u tebi, kriju ga one dve krigle piva koje si popio za ručak da ti pomognu da prebrodiš popodne.

Reklame

A tu je i Pravi Ti, koji je proveo Novu godinu u magli ketamina, na nekoj kućnoj žurci na koju ni ne znaš kako si došao, i odjednom svetli jutro 1. januara. Već je 11 ujutru, a ti se još uvek dopinguješ, piće za pićem, a onda se uhvatiš mlake koka-kole zero pomešane sa amaretom, a onih par ljudi koji su još budni i uspevaju da pomere udove da bi ušmrkali i poslednju lajnu pa se pitaju da li da zovu dilera i naruče još. I da skratim priču, došao si kući tek u devet uveče, nisi zaspao sve do jedan ujutru, i juče si proveo ceo dan plačući nad naručenom picom koja svakog sekunda postaje sve masnija u prijatnoj toploti tvog stana, a taj smrad osvaja svaki molekul vazduha, dok su mrvice i korica svuda po tebi, po pidžami i krevetu. Kog Tebe ćeš im predstaviti kada te pitaju? Tebe na Poslu ili Pravog Tebe? Koliko se usuđuješ da otkriješ?

ŠTA ODGOVORITI: "Da, fino."

OSOBA KOJA TE PITA JESI LI DONEO NEKE NOVOGODIŠNJE ODLUKE, A? ČAK NI NE KRIJE DA JE TO NIMALO PRIKRIVENI POKUŠAJ DA TI SAOPŠTI SVOJE

GDE SE ODVIJA OVAJ RAZGOVOR: Uvek se dešava kad kreneš negde da obaviš nešto što se protivi generičkim novogodišnjim odlukama, na primer, dok oblačiš kaput da izađeš i popušiš tu tako željenu pljugu, ili dok kuvaš kafu, ili dok proždireš masan sendvič, ili dok plačeš u klonji. "Doneo si neke novogodišnje odluke, a?" pitaju te, a ti kažeš, ne - to jest, ili kažeš ne ili daš neki bezvezni odgovor tipa, "ne volim da postavljam sebi kratkoročne ciljeve, hoću da stalno napredujem, kapiraš?", što je samo folirantski način da kažeš ne - a oni samo promrmljaju, "ah", a onda, "ja jesam" i kreću u beskraj a ti moraš da slušaš. Uhvatili su te.

RAZMATRANJE: Mislim, svi volimo da budemo cinični u tom procesu samopoboljšanja, zar ne, posebno kada stvarni napori drugih ljudi osvetle i probiju se kroz naše očigledne mane, na primer, ako se loše osećamo zbog kilograma koje smo napucali ili koliko kafe pijemo, ili količine alkohola koju ubacujemo u sebe, a neko pored tebe se zaista trudi da reši taj isti problem, onda mislim da je veoma ljudska reakcija da takve ljude poptuno i neosnovano mrziš i smatraš ih pičkicama, kažeš im to u sebi ili direknto u lice. Mislim da je to ono što nas razdvaja od životinja. Eto.

Reklame

Ali tu je i ta priča da ljudi rade nešto što će ih učiniti srećnijim, a to je sasvim okej, pa je malo problematično. Ukratko: svi samo želimo da budemo bolji ljudi i ta matrica je uvek ista, ali smo mi ti koji se menjaju i iskrivljuju tu želju. Samo kažem, nemoj da mi pričaš o dijeti koju ćeš da držiš, prijatelju, nabacio sam tri kile tokom praznika i siguran sam da ih se neću rešiti.

ŠTA ODGOVORITI: Provalio sam da ako želiš da skreneš nečiju priču o tome kako je kupio patike od dvesta evra za trčanje jer namerava "da od sada svaku pauzu za ručak provede trčeći", samo treba da uletiš sa nekom od onih rečenica koje završavaju svaku priču, ili ako se već osećaš kao dobročinitelj, iskoristi staru, dobru "hvala ti što si mi to rekao."

NEKO JE DONEO ODVRATAN RUČAK OD KUĆE JER NEĆE VIŠE DA TROŠI PARE NA SKUPU KLOPU I NARUČIVANJE

GDE SE ODVIJA OVAJ RAZGOVOR: U kuhinji, uvek, sem ako ne postoji neki zajednički prostor za klopu, gde će ti se kolega uvaliti noseći ucakljenu posudu sa ribom zagrejanom u mirkotalasnoj i nekim lepljivim pirinčem, pa ti kad pogledaš, krene sa pričom: "Večera od sinoć, neću više da bacam pare na naručivanje. Tolike pare za sendvič? Ne, hvala!"

RAZMATRANJE: Ova osoba uvek, ali uvek, štedi pare za depozit za kredit za stan, i iz nekog razloga, lova za ručak je prva stvar koja će da leti u novom režimu štednje, kao da je jedenje ručka svakog dana neka vrsta perverznog luksuza a ne preko potrebno nakrcavanje gorivom, i uvek to pokušavaju, nedelju ili dve, uvek je tu običan pirinač - možda će doneti i nekakav sos "da ga malo začine", ali ga retko koriste - tu su i proteini, i potpuno spržen slatki krompir, i u početku uvek jedu puni radosti i sreće, a onda, par dana kasnije, rezignirano, viljušku po viljušku, sve dok na kraju ne počnu besno da lupkaju po stolu - jer su besni na tu malu plastičnu činiju punu pirinča - i onda sledećeg utorka jurišaju pravo na hamburger gde će sabiti tri komada, sve sa pomfritom i šejkom i čizkejkom, i posle toga se osećati užasno, jer su se svi snovi o stanu raspršili, jer, ima li smisla živeti bilo gde ako ne možeš sebi da priuštiš ni običan sendvič na poslu, i onda, sledećeg dana, tako predvidljivo, ručak svedu na kesu koja sve otkriva: čips, sendvič sa salamom, mleko i keks. Zajebi to.

Reklame

ŠTA ODGOVORITI: Ne kažeš ništa. Samo strpaj celu kesu čipsa u usta odjednom. Bez reči žvaći tu hrskavu masu dok se ne pretvori u smesu nalik povraćki. I onda, nekako, kroz tu smesu, izgovori reči: "Hvala ti što si mi to rekao."

NEKI BAJA KOJI SE LOŽI DA ĆE PROVESTI JANUAR BEZ CIRKE I VEĆ TREĆEG DANA KUKA, ALI JE TA IDEJA STVARNO ZAPANJUJUĆA, AKO MALO BOLJE RAZMISLIŠ

GDE SE ODVIJA OVAJ RAZGOVOR: Kod aparata za vodu.. "Brate, samo voda za mene od sada", kaže držeći se za čelo dok puni kriglu ledenom vodom. Okreće se ka tebi. "Ludilo od praznika, Nova godina, pakao". A ti? "Valjda. Zaboravio sam šta sam pio posle desete krigle…" U redu. "Votke! Samo se zezam. Sad počinjem sa 'suvim januarom', čuo si za to?" Da, kažeš ti, čuo si za najosnovniji koncept sezonske trezvenosti. "Da, to je neka nova fora. Da ceo januar preguraš a da ne cirkaš". Približava ti se još korak, odjednom postaje zaverenik. "Iako, da budem iskren, brate, već se mučim". Sad je 11 ujutru i još sam mamuran od one cirke pre tri dana. Kako ovom tipu već fali cirka? Kako već nije na infuziji, u bolnici, mrtav?

RAZMATRANJE: Ako kreneš sa planom "Suvi januar" i to pominješ bilo kog dana pre 14. januara, idi kod lekara i reci mu da imaš problem sa pićem, jer, brate, trebalo bi da možeš da izdržiš dve nedelje bez cirke a da se nikom ne žališ zbog toga.

ŠTA ODGOVORITI: Ne znam. "Hvala ti što si mi to rekao"? Nešto u tom fazonu?

Reklame

NEKO KO JE "JUČE IŠAO NA TRČANJE. NIJE MI SE TOLIKO SVIDELO!"

GDE SE ODVIJA OVAJ RAZGOVOR: Bukvalno svuda. Ljude koji trče boli dupe za društvene norme i granice. Plus, mogu da dotrče do tebe. U jednom trenutku si sam u prostoriji, u tišini misliš kako bi bilo kul da uključiš alarm za požar da vidiš da li ćete otići kući ranije s posla, i bum! Evo ga džoger, sav u likri, isteže noge. "Drugo džogiranje u godini", kaže, potpuno kul. "Juče sam istrčao jednu turu, pet kilometara, nisam trčao dve nedelje." Da li mu se svidelo? Čekaj. Čekaj. Čekaj. "Nije mi se toliko svidelo."

RAZMATRANJE: S jedne strane, kul je što mu se nije toliko svidelo. S druge: Mislim da mu se svidelo, a da ne sme da kaže. Malo je problematično. Svi želimo da trkači budu nesrećni. Ali i da ćute o tome.

ŠTA ODGOVORITI: "Hvala ti što si mi to rekao."

"NE ŽELIM DA SE VRATIM"

GDE SE ODVIJA OVAJ RAZGOVOR: To čak nije ni razgovor, već kuknjava koja se pojavljuje, oseća se u vazduhu i lebdi sekund ili dva duže, i prerasta u masovnu regresiju. Svi smo danas balavci koji uče da hodaju, nestrpljivi i nadrndani. Svi trupkamo tim nožicama, stežemo šake u pesnice. Svi smo bebe na poslu, sedimo ispred monitora, i jedva zadržavamo suze dok mrmljamo: "Ne želim da se vratim na posao."

RAZMATRANJE: Niko ne želi da se vrati na posao, šta je tu čudno? Zato je i tupavo i besmisleno govoriti "ne želim da se vratim". Međutim, da li je neko uopšte razmišljao o tome koliko ja, najprogonjenija osoba u istoriji čovečanstva, želim da se vratim na posao?  Ne želim da se vratim na posao, hoću da se izležavam na sofi, u mom novom bade-mantilu, da jedem preukusne belgijske kekse servirane na porcelanskom tanjiriću. Hoću da gledam porodične filmove u sred dana dok polako ljuštim mango. Ne želim da se taj dan završi. Ne želim drugačije da živim. Obaspi me poklonima i hranom još jednom. Uključi ta novogodišnja svetla, donesi mi vino u kristalnoj čaši i obaspi me pažnjom. Bez toga je život pakao.

Reklame

ŠTA ODGOVORITI: "Ni ja ne želim da se vratim na posao."

"ZNAŠ, SAD SI ME PREŠAO. PROŠAO SI KROZ SVE MOGUĆE TEME ZA RAZGOVOR DANAS. I BUKVALNO NEMA NIČEG ŠTO MOGU DA TI KAŽEM. VEĆ SI SVE REKAO. NE ZNAM ZAŠTO UOPŠTE PRIČAM S TOBOM, DŽOEL. ŠTA SAD TREBA DA TI KAŽEM? NE MOGU NI DA TE PITAM KAKO SI SE PROVEO ZA PRAZNIKE. PA TO JE ĆASKANJE, PRIJATELJU. MALA DRUŠTVENA NORMA, NEŠTO SLATKO DA PODMAŽE TOČKOVE OVOG PROKLETOG DANA. POSTOJI LI BAR NEŠTO ŠTO TI NEĆEŠ SJEBATI NA TAJ AROGANTNI, FOLIRANTSKI NAČIN? JEBOTE! JEBOTE."

GDE SE ODVIJA OVAJ RAZGOVOR: Uvek i isključivo ispred mene i uperen ka meni.

RAZMATRANJE: Nisam o tome razmišljao. Samo sam, što bi rekao naš Gospod i Spasilac DJ Kaled, zamišljao neke scene.

ŠTA ODGOVORITI: "Ti" u ovom slučaju sam… Ja? Čoveče, nemam pojma. Brate, to što sam sopstvenu jadnost alhemičarski pretvorio u tekst, donelo mi je pakao celog dana i možda i cele nedelje, niko neće da priča sa mnom. Jebote. Takva će da bude i ova 2017. godina, zar ne? Duuuuga godina pred nama. Duga, duga godina.

@joelgolby

Foto via Andre Charland

Još na VICE.com

'Bindžovanje' vodi u depresiju, kažu rezultati neverovatno depresivnog istraživanja

Sa čime ćete sve morati da se nosite u januaru

Šta će ti se sve dogoditi na prvom usranom kancelarijskom poslu

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu