I krajnje jebozovni ljudi imaju probleme u životu

FYI.

This story is over 5 years old.

Svaštara

I krajnje jebozovni ljudi imaju probleme u životu

Porno zvezda Tejt Henson možda ima veliku karu i savršeno telo, ali i on ima problema baš kao i svi mi.

U svojoj poslednjoj kolumni, U potrazi za večnim pornićem, istraživala sam svoj odnos prema filmovima studija Cockyboys kao svoj pokušaj da zaustavim vreme, pobegnem od same sebe i navučem se na fantaziju. Moj prvi susret sa Cockyboys bio je kad sam otkrila glumca Tejta Hensona ludujući u tri izjutra po Pornhub-u. Nije to samo kao da sam želela da doživim seksualno iskustvo sa Tejtom, želela sam i da postanem Tejt. Identifikovala sam se sa često romantičnom prirodom njegovih izvedbi: nežnošću, gledanjem u oči i ljubljenjem u usta dok besomučno trpa rupu. Identifikovala sam se sa njegovom raznolikošću i fluidnošću, i kao "davača" i kao "primača". Ali najviše od svega, osećala sam da bih, kad bih mogla budem tako lepa i kurata kao on, možda nekako uspela da izbegnem svrab samog života — koji mi se javlja zbog toga ko sam i šta sam.

Reklame

Ali niko nije pošteđen života ili sumnji u samog sebe. A odmah posle objavljivanja moje kolumne, Tejt mi je pisao da mi kaže kako se identifikuje sa mojom željom da budem neko drugi i u životu imam nešto više, kao i sa borbom da volim samu sebe uprkos spoljnom kontekstu. "Sve ono što idealizujemo jednako je izgubljeno i željno svega kao i mi", rekao je on.

I zato sam pitala Tejta da li mogu da ga intervjuišem o vezi između spoljnog obožavanja, fantazije i popunjavanja naših egzistencijalnih rupa, a on je na to ladno pristao.

So Sad Today: Dok gledam pornografiju, ne razmišljam o trudu iza kulisa da se kreira određena estetika. Ali mislim da sam negde pročitala da si kompulzivno disciplinovan u vezi sa svim što konzumiraš, a ja sam bila u fazonu: O h moj Bože, on pati baš kao što i ja patim (sa sve mojom željom da se osećam dovoljno dobro, dovoljno lepo, sa mojom telesnom dismorfijom i pitanjem "da li sam suviše opsednuta lepotom?"). Kad posmatramo fizički lepu osobu spolja, vidimo nekog ko "ima sve što mu treba" ili je "uspeo u životu". Ali da li se ti baš tako osećaš?

Tejt Henson: Niko nije savršen. Siguran sam da smo to već svi čuli od neke svoje voljene osobe kad se ne osećamo najbolje; međutim, u doba falsifikovanih ličnosti, naduvanih ega i lažne stvarnosti na internetu, veoma je teško prepoznati po čemu to osobe nisu savršene. Pomenimo prvo činjenicu da, mada je to teško priznati, SVI imaju neku muku zbog koje noću ne mogu da spavaju. Moja, na primer (u redu, jedna od mnogih mojih), jeste strah od prevelikog zbližavanja sa ljudima i prekidanja odnosa sa tim istim ljudima kad postane gusto. Ni slučajno ne mislim da su ljudi potrošna roba, niti to znači da ne volim osobu sa kojom prekidam sve veze. Samo imam ekstreman strah da ću doneti neke pogrešne odluke i povrediti nekoga, te mi je, stoga, lakše samo prekinuti odnose s njim. Druga stvar, verovatno relevantnija, zbog koje noćima ne spavam jeste uspeh ljudi koje doživljavam kao sebi slične. Možda smo nekada u prošlosti obavljali iste poslove ili imali nekakav uopšteno sličan život i, kad vidim da oni uspeju, postanu jači, "zgodniji", bolji, često se zbog toga posle istresam na sebi. To je potpuno suludo ponašanje kad ga gledate iz perspektive spoljnog posmatrača i ja sam toga svestan; međutim, kasno noću, dok skrolujem širokim prostranstvima Instagrama, na scenu stupa zla Nensi (ona je moja ljubomorna emotivna izmišljotina) i prosto sedim tako osećajući sramotu što se nisam "više trudio", i tako dalje.

Reklame

Da, to je taj strah da postoji ograničen broj komada kolača koji treba da se podeli. Kao da na svetu ne može da bude više kolača. Ali, OMG, reci nam o kome se konkretno radi. Povedi nas sa sobom na izlet po Instagramu i pokaži nam neke linkove zbog kojih se osećaš manje vredan!

Da se unapred ogradim: moram da kažem da su to sve ljudi kojima se jebeno divim, zbog čega se i zarazim virusom "o moj bogo, da mi je da budem ovaj ili onaj". Čovek uvek mora da odstupi jedan korak i seti se da i oni imaju svojih problema! Evo i njih, bez nekog posebnog redosleda:

@troyesivan — Obično se ne divim slavnim osobama do imbecilnosti; međutim, Troj, iako veoma mlad, neverovatno je sabran, talentovan i lep, i definitivno jedan od onih za koje pomislim: "Što nisam kao on!"

@ryanjamescaruthers — Kad je u pitanju ljubomora na fotografije i inspiraciju, Rajan je sasvim sigurno jedan od onih zbog kojih osećam kako iz mene izbija "Nensi", istovremeno me ispunjavajući osećanjem divljenja. Majko mila, kakav talenat.

@mattxiv — Sa 18 godina, Met ne samo da je jedan od prirodno najtalentovanijih fotografa koje sam ikad sreo, već je i suviše mudar za svoje godine, i, tokom našeg skorašnjeg poznanstva, otvorio mi je oči za stvari o kojima tek treba da počnem da razmišljam. Zatičem sebe kako sam omađijan njegovim radom i svojom željom da, s vremena na vreme, budem kao on.

@arenmuse i @thaddeusmaximus — Moje dečačke simpatije. Često zatičem sebe kako se gubim u njihovoj sreći i intimnosti koju dele s drugim ljudima preko interneta, a moj virus ljubomore tada postaje i te tako stvaran!

Reklame

@augustgonet — Kad bih mogao ponovo da se rodim i izaberem da izgledam kao neko ko postoji, bio bi to August. On je moj dobar prijatelj i strašno je jebeno lep (i predivno ljudsko biće pride, tako da grrr).

Ima ih još MNOGO, ali ovo su glavni.

Kad malo bolje pogledaš, shvatiš da smo svi mi željeni. Magija je u otkrivanju kako da se osećaš poželjno.

Oh, moj Bože. Čini se da postoje beskrajni izvori za osećanje žudnje i čežnje. Mislim, izvori su beskrajni zato što mi želimo tako da se osećamo. Ako je neko drugi magičan, onda možda na ovom svetu zaista postoji magija. Jesi li ikad žudeo za nekim ko je bio prisutan u javnosti, a onda si posle snimio scenu s njim?

To je zaista prokletstvo — neprestano tragati za nečim što deluje "veće" od tebe i zaista je fascinantna opservacija da baš SVAKOGA privlači taj neko drugi ili nekakva grupa ljudi. Kad malo bolje pogledaš, shvatiš da smo svi mi željeni. Magija je u otkrivanju kako da se osećaš poželjno.

Jeste, svaka osoba s kojom sam snimao scenu bila je neko o kom sam pre toga sanjario, ko mi je bio uzor ili za kim sam u nekakvom obliku žudeo. Imao sam tu sreću da radim sa Cockyboys i men.com, a oba su vrlo nedvosmislena u tome da žele da scene budu opuštene koliko je to uopšte moguće i, po mom mišljenju, najbolji rad nastaje upravo kad obe strane privlače jedna drugu. Ne možete da lažirate hemiju.

Najbolji primer za ovo bila je moja prva scena, verovatno najistaknutija u tom smislu baš zato što je bila prva, sa Levijem Karterom. Upoznao sam ga mesecima pre nego što se desilo, znao sam njegovu internet personu, masturbirao na njega nebrojeno puta i istinski prema njemu osećao nešto između fizičke i mentalne privlačnosti.

Reklame

Da, videla sam samo skraćenu verziju te scene, ali zaista je prelepa. Eh, to upražnjavanje čežnje — pričaš šta si osećao prema njemu pre same snimljene scene. Da li kad snimiš scenu sa nekim za kim si dugo žudeo to zadovolji tu želju ili ga posle toga samo želiš još više? Za mene, sve zavisi od toga koliko je seks dobar. Ponekad, sa nekim na koga se istinski ložim, nadam se da će seks biti loš kako ne bih više morala da budem opsednuta njim. Osećam da u svom srcu/umu imam prostora da budem opsednuta sa više ljudi istovremeno. Ali pitam se da li je suština u tim pojedincima ili više u meni i mojoj navučenosti na taj osećaj?

Apsolutno ne i, iskreno, mislim da je to izazvalo samo još veću želju. Većina nas može da se složi s tim da postoji veliko razdvajanje između seksa i fizičke intimnosti — pretpostavljam da se neki ljudi s tim ne bi složili; međutim, prema mom iskustvu, tu zaista postoji razlika. Da sam prosto odabrao, u ovom slučaju Levija, sa profila na Grindr-u, kresnuo se s njim i otišao, to bi bilo jedno. U stvarnosti sam dobio priliku da ga upoznam, želeo sam ga više od jednog trenutka i taj trenutak je bio intiman a ne samo životinjski.

Ako uspeš da uvidiš da tvoj svakodnevni napor pomaže da postaneš jedan posto bolja osoba, onda ćeš doživeti trenutke sreće i zadovoljstva zbog onoga gde si stigao umesto da stalno gledaš kuda si se uputio.

Nedavno sam prošao (i dalje prolazim) kroz raskid koji me je rasturio zato što sam postao svestan tvoje poslednje poente. Navučen sam na ljubav. Ne znam odakle to tačno potiče u mojoj prošlosti, ali to je jedan ozbiljan problem. Mogu da izdržim beskrajno dugo bez seksa (iznenađujuće, ali istinito), ali se na smrt plašim da ću ostati sam i da me niko neće voleti. Trenutno sam uzeo vrlo svesnu pauzu od zabavljanja ili bilo kakvog drugog oblika intimnosti da bih pokušao da analiziram te svoje navike, ali znam da kad se vežem za nekoga to nije zato što je seks dobar ili loš ili zbog sekundarnih okolnosti, već je istinski zato što tog nekog doživljavam kao nekoga sa kim bih mogao da provedem dobar deo života (ili, još luđe, čitav svoj život, kao što sam mislio u slučaju svog poslednjeg bivšeg) i razvijam kompletnu potrebu za tim da me on voli. Zdravija verzija ovoga je ono čemu zapravo stremim, a to je ljubav prema samom sebi i potreba za ljubavlju prema samom sebi i, kad to postignem, sposobnosti da pronađem nekog sa kim mogu da delim ljubav a ne da razvijam određena potraživanja od njega.

Reklame

Ne mogu da se poistovetim s tim. Ni najmanje.

Možeš li da nam kažeš nešto više o lepoti u kontekstu toga da nikad nije dovoljna ili straha da ćeš je izgubiti?

Lično, u mom slučaju, jedno od najuzvišenijih osećanja na svetu jeste kad vidiš ili znaš da je došlo do direktnog ostvarenja željenog i kad si u stanju da radiš na tome da to postigneš za sebe. Problem je, međutim, u tome da, kao ljudi, jednom kad stignemo na odredište (a često i pre nego što stignemo), ulete nam razne druge stvari koje nam privuku pažnju i mi menjamo brzinu da bismo pošli za njima i konstantno se trudimo da plivamo protiv struje, uzvodno. Dan mrmota sa nedostižnom savršenstvom i ostvarenjem, ako dopustiš jedno takvo poređenje.

Nisam ekspert, budući da redovno patim od svega ovoga, ali desi mi se da su trenuci u kojim nalazim tračak sunca oni kad se setim da u nekom momentu (juče, pre mesec dana, pre deset godina) nisam bio ni približno ovoliko jedinstven kao što sam danas (i to nije hiperbola, svi smo mi JEDINSTVENI i veoma je važno da to sebi priznamo). Ako uspeš da uvidiš da tvoj svakodnevni napor pomaže da postaneš jedan posto bolja osoba, onda ćeš doživeti trenutke sreće i zadovoljstva zbog onoga gde si stigao umesto da stalno gledaš kuda si se uputio.

Ali šta je s aspektima tvoje ličnosti koji se vremenom ne popravljaju, već umesto toga — kao neka zgrada — samo fizički propadaju. Da li si imun na protok vremena, da li ga se bojiš ili si indiferentan prema njemu? Ja ga lično ni malo ne volim.

Reklame

Vreme je za sve nas istovremeno najveći dar i najgori neprijatelj, i to iz različitih razloga.

Za mene je najveći dar zato što, tokom vremena, postajem mentalno jači, skrušeniji, ljubazniji, nesebičniji, mudriji. U poređenju s tim kakav sam bio u mentalnom smislu pre deset godina, danas sam neverovatno mnogo više, a za deset godina, razviću se i od toga više. Vreme nam pruža prilike i omogućuje razvoj. Vreme takođe sve leči i direktno je povezano sa srećom zasnovanom na iskustvu. Bez vremena ne možeš da kvantifikuješ sreću prethodnih iskustava i, stoga, ne možeš da ih proživljavaš ponovo u svojoj glavi.

S druge strane medalje, u fizičkom pogledu, vreme je jedna odvratna zla kurva (volim većinu kurvi, ali ne i vreme). Prestravljen sam od vremena zato što sam, kao i mnogi ljudi ovog doba i vremena, opsednut svojim odrazom u ogledalu, a kad se stvari za mene promene (obično nagore), onda upadnem u paniku. Pozabavimo se na trenutak naučnim aspektom. Mišići mogu da počnu da atrofiraju u tako kratkom vremenskom periodu kao što je 72 sata. Za nekoga kao što sam ja, ko je dovoljno opsesivan, to znači tri dana bez vežbe pre nego što otpočne taj proces. Jesi li ikad otišla na odmor, uživala ležeći na plaži i zaboravila da vežbaš nedelju dana? BOGME, JOK JA. Ako preskočim dvadesetčetvoročasovni period bez vežbe, osećam se mentalno loše. Govorim sebi da sam omanuo, postim ako smatram da je neophodno i radim istinski glupave destruktivne stvari zbog te jedne sitne naučne činjenice. Informacije ne bi trebalo da nas plaše i našim ciljevima ne bi trebalo da rukovodi strah; međutim, kao ljudsko biće, uviđam sopstvene mane koje nastaju iz straha od vremena kao direktno povezanog s ovim stvarima. Mišić je samo jedna od mnogih fizičkih stvari na koje utiče vreme; međutim, tu se za mene krije najveće zlo.

Reklame

Čudno je to. Pre nekog vremena sam aktivno krenula da tražim novog terapeuta. Otišla sam na jedan od uvodnih sastanaka odmah posle trčanja. Bilo je to moje treće trčanje na koje sam išla u tri dana, na vrelom suncu Los Anđelesa, i nisam dovoljno jela: nepotrebno i mučno, ali za mene kompulzivno neophodno. A ja čak ni ne radim pred kamerama. Terapeutkinja je bila u fazonu: "Baš vodite računa o sebi kad izlažete svoje telo tako nečemu." A ja sam bila u fazonu: "Ne, kučko. Vodila bih računa o sebi da nisam otišla na trčanje."

Kod mene se javlja izvestan "osećaj sigurnosti" kad radim ono što mislim da treba da radim da bih izgledala na određen način, bez obzira na to koliko je izvitoperena moja slika o meni samoj ili koliko je taj proces bolan. Rezultati nisu permanentni. Uvek ću gurati stenu uz planinu. Ali nekako se osećam bezbednije nego da odustanem ili da se opustim, što mi deluje zastrašujuće i opasno. Možeš li da nam kažeš nešto više o lepoti i osećaju sigurnosti?

Stigli smo do veoma tanke granice između zdravog života i opsesivnog života. Prvi je ono na šta je mislila tvoja terapeutkinja govoreći da ne preteruješ s treningom do tačke hospitalizacije, izgladnjivanja ili vežbačke anoreksije (bar prema onome što je videla pogledavši te) i da fizički trening koristiš da namiriš svoju neravnotežu dopamina, zauzdaš bol/negativnost i sprečiš ih u budućnosti.

Sa naučnog i kliničkog stanovišta, mogao bih da tvrdim da, dok god je pojedinac svestan zašto radi to što radi i nastavlja s tim kao nedestruktivnim ponašanjem, on živi "zdravim" životom; što će reći, životom čija ja svrha da se održi stanje mentalne sreće uklapanjem u kutiju koju je tako prigodno sklepao za svoj život.

Reklame

Opasni aspekti nastaju kada se ta tanka granica pređe i zdravlje postane opsesivna navika. Počinješ da trčiš ne da bi razbistrio glavu ili postigao neki cilj već zato što je tvom telu potrebno trčanje kako bi se ono osećalo "sito", pilule za mršavljenje postaju rutina umesto supstance za datu priliku, guglaš pantljičaru zato što je neka jebeno mršava manekenka izjavila da ju je koristila. Kad tvoj cilj potisne kompulzivnost i počneš redovno da toneš u bezdan sumnje u samog sebe i imaš potrebu da ti bude "bolje" a ne vidiš šta tačno znači "bolje" po tebe, onda prosto moraš makar to da shvatiš i potražiš pomoć. Ta tanka granica je ozbiljno pitanje i o tome mora više da se priča.

Dođavola, kako si samo pozitivan. Slažem se da je granica tanka i da se o njoj ne priča mnogo. To je kao kad se nađem na času vožnje sobnog bicikla i instruktor je u fazonu: "Zašto ste došli ovde danas? Ne zaboravite to!" A ja sam u fazonu, ovaj, zato što mrzim sebe? Ono, za mene je to strašno očigledno. Ali mogla bih jednako lako samo da kažem: "Da bih dala najviše od sebe!"

Baš smešno, zar ne? Biramo negativnu misao da bi nas vodila ka pozitivnom cilju.

Želeo bih da se osvrnem na tvoj malopređašnji komentar — "Dođavola, kako si samo pozitivan" — i kažem da sam ja baš kao i milioni ljudi koji imaju sve odgovore kad pričaju sa drugima ili udeljuju nekom savet. Kad radim s klijentima ili pomažem prijateljima sa njihovim vezama, imam sve moguće odgovore i odgovori su obično "tačni". Sve pođe nizbrdo kad se prst uperi nazad u mene i treba da "popravim" sopstvena sranja. Tad sam i ja izgubljen, negativno nastrojen pojedinac koji donosi samo "pogrešne" odluke. To ne znači da je ono što govorim ljudima laž ili da sam licemeran jer se ne pridržavam sopstvenih saveta, to se prosto odnosi na ono kad si suviše blizu problema da bi pronašao odgovor na njega. Što me dovodi do mog saveta svim ljudima u 2017. godini: nađite dobre prijatelje, volite ih , ne plašite se da im tražite savet i da ga poslušate kad ga dobijete.

Još na VICE:

Modeli pričaju kako su njihove fotografije zloupotrebljene

Kako sam polomio penis

Pitala sam sve moje momke šta rade sa mojim golim slikama