FYI.

This story is over 5 years old.

vesti

​Jahači Oluje: Knin, avgust 1995

Bilo je tri sata popodne i grad je bio miran. Porazbijano staklo i polomljene grane su svuda. Posljednji put sam pogledao Knin sa još uvijek puste Buline strane. Izgledao je potpuno obično, kao i milion puta do tada, provincijski gradić na rubu polja.
4.8.15
Iz arhive Gorana Zelića

Bilo je jako rano kada su me probudile eksplozije praćene lomljavom stakla. Plotun od nekoliko granata je pao jako blizu. Odmah mi je bilo jasno o čemu se radi jer nije bio prvi put da nas gađaju topovima, a jednom su čak pogodili 20 metara udaljenu zgradu.

Ipak, samo sam im opsovao mater i okrenuo se kako bih nastavio sa spavanjem. Pizda vam materina, igrali smo briškulu do jedan ujutro, a vi ste se našli pametni ratovati u zoru. Spava mi se ljudi, 'de odložite to malo za oko podneva. A onda me je mlađi brat Aco povukao za nogu i razdrmao. Izderao se:" Budalo jedna, oblači se!"

Reklame

Tako je počela Oluja.

Sve fotografije iz arhive Gorana Zelića i Fejsbuk grupe Kninska stara dama

Obukao sam neku, meni preveliku, ćaćinu trenerku i spustio se u podrum. Tamo smo od panjeva i dasaka koje su se tu našle sklepali klupu kako bi sve komšije imale gdje sjesti. Na vokmenu kupljenom na buvljaku sam pokušavao uhvatiti nekakve vijesti sa radija, ali sam brzo odustao. Neko je donio i neonku koja se preko skarabudžene elektronike spajala sa ukradenim akumulatorom od RUPovke (vojni radio). Tranzistor 2N3055 i neupotrebljena štampana ploča od kojih se pravio taj element su bili pravo malo blago u ratu.

Granata koja leti prema vama zvuči kao nepodmazana klizna vrata, sve sa treskom na kraju ako ih povučete malo jače. Vrlo brzo shvatite da možete razlikovati one koje će pasti blizu od onih koje padaju dalje, po nekim drugim nesrećnicima. Ljudi u podrumu su reagovali različito, starije žene su bile zabrinutije, a sedmogodišnja mršava djevojčica je pokušavala da privoli nekoga da se igra sa njom.

Nisam se plašio, ni jednog jedinog trenutka u sledećih mjesec dana neću osjetiti strah. Ali sam zato bio užasno nervozan, kao kad sam imao dvanaest godina i iščekivao neku veoma bitnu utakmicu. U udžbeniku iz odbrane i zaštite savjetuju da u takvim situacijama treba održavati mir i naći neku razbibrigu, igrati karte, društvene igre, čitati ili plesti džempere. Jedina knjiga koju sam našao u podrumu je bila "Mi djeca sa kolodvora Zoo". Vraga se skoncentriši na to dok granate zuje okolo. Udžbenik iz odbrane i zaštite je glupost.

Pročitajte i: Strip "Otadžbina", tačka na generacije sjebane ratom

U jednom trenutku je granatiranje počelo jenjavati. Nije više bilo plotuna, čule su se samo pojedinačne, već pristojno udaljene eksplozije. Razdanilo se.

Nervoza je bila prevelika i morao sam vidjeti šta se dešava. Popeo sam se na vrh zgrade skačući preko razbijenog stakla. Nekoliko zgrada u komšiluku je bilo pogođeno. Komanda vojske, dvije granate, igralište u dvorištu komande na kom su oficiri prije rata igrali fudbal i košarku, a u ratu parkirali vozila jednom, čiji su geleri izrešetali nekoliko auta kao sito. Stambena zgrada koji su sagradili na mjestu nekadašnje Šarićeve kafane je dobila najmanje jednu granatu.

Kasnije su mi pričali da je tu poginula neka žena. Vatrogasci su gasili zadimljenu kuću kninskog zubara Drageca. Vojni krug u kome su se nalazila davno ispražnjena vojna skladišta koja godinama niko nije ni čuvao, pogođen je sa nekoliko granata. Tragovi gelera su se videli po fasadama zgrada. Sve to u krugu od sto metara od naše zgrade.

U jednoj od pauza u granatiranju sam izašao ispred zgrade da uhvatim malo svježeg zraka. Preko ceste, na šipkama ispred biletarnice kina doma JNA smo Vlade, Šinte, Aco i ja nekada imali običaj visiti i hvatati zjale. Tog dana nije bilo šanse da se ta udaljenost pretrči.

Reklame

Par mjeseci ranije, pored nas je prošao oklopni automobil iz koga je iskočila crnokosa novinarka sa šljemom i pancirnim prslukom. Dok smo je kulirali i trudili se da se ne smijemo i ne piljimo u prepotentnu budalu, Kristijana Amanpur je desetak metara od nas biflala u kameru svoj dramatični i površni ratni izvještaj za likove koji će uz jutarnji musli poželiti da vide malo krvi i nasilja.

Ali Vlade i Šinte su u avgustu 1995. imali 18 i 19 godina i bili mobilisani u studentsku četu gdje su ih šetali po brdima oko Petrinje, tjerali da pretovaraju neka skladišta i učili da pucaju iz M48. Srećom, neki pametan oficir će odlučiti da je besmisleno slati takvu četu od nekoliko stotina neobučenih studenata da gine u borbi i povući će ih u Bosnu bez ispaljenog metka i bez žrtava. Vladina i Šintina majka to tada nije znala i grizla se od brige i neizvjesnosti u onom našem podrumu. Kristijana je, vjerovatno, razmišljala kako će joj izgledati kosa u izvještaju o novoj turi balkanskog kasapljenja, ili tako nešto.

Ćaća je radio u informativnom centru MUP-a Krajine. Jedno od zaduženja mu je bilo da redovno razmijenjuju informacije sa vojskom. Dotrčao je do nas još dok je trajalo granatiranje da provjeri kako smo i kaže nam šta da radimo. Rekao je da je sve u redu, da se naši dobro drže i da će nam Srbija pomoći.

Priča se, dosta neodređeno, o nekakvom napadu Srbije na Osijek i Slavoniju kako bi se olakšalo našima. Sve je u redu koliko to može biti u redu, neće nas izdati i ostaviti na cjedilu, rekao je ćaća i vratio se na posao u komandu iako mu je smjena odavno bila gotova.

Dok smo je kulirali i trudili se da se ne smijemo i ne piljimo u prepotentnu budalu, Kristijana Amanpur je desetak metara od nas biflala u kameru svoj dramatični i površni ratni izvještaj za likove koji će uz jutarnji musli poželiti da vide malo krvi i nasilja.

Par sati kasnije je došao blijed kao krpa. Ukrao je policijski kombi i rekao da se pakujemo unutra. Odvešće nas na selo da budemo van dometa artiljerije sa Dinare. Pokupio je i rođakovu ženu, troje djece i neku djevojku što je radila u komandi a nije imala gdje da ode. Spakovali smo i TV kako bi gledali vijesti ako dođe struja.

Nismo ponijeli odjeću i slike.

Reklame

Bila su tri sata popodne i grad je bio miran. Porazbijano staklo i polomljene grane su svuda. Posljednji put sam pogledao Knin sa još uvijek puste Buline strane. Izgledao je potpuno obično, kao i milion puta do tada, provincijski gradić na rubu polja. Sa brda Svetog Spasa je sve to posmatrao kninski ružni betonski andjeo, spomenik oslobođenju Knina u Drugom svjetskom ratu. Prošlo je 20 godina i još uvijek to nisam vidio ponovo.

Selo je od glavnog puta udaljeno nekoliko kilometara. Tu smo stali i nismo znali šta i kuda dalje. Kuća je bila premala za nas devetoro, stara i oronula, ali su makar eksplozije granata bile jako udaljene. Pokušao sam se smiriti i odspavati malo na zadnjem sjedištu kombija. Nervoza je izbijala iz svakog lica koje sam pogledao. Naveče je stari odlučio da se vrati kolima u Knin da vidi šta se dešava.

Hteo je da rođaku koji je bio na frontu na Dinari ostavi poruku kako su mu žena i djeca na sigurnom. Sat kasnije su se vratili sa rođakom u kolima. Rekao je da ne gubimo vreme i da se pakujemo. Dinaru više niko ne brani, a Knin se već odavno seli. Nismo čuli nikakvo upozorenje ili naredbu sa radija ili odakle god za evakuaciju. I da jesmo, autoritet Mile Martića, a da ne pominjem druge, ponekad poprilično bizarne likove koji su se dokopali nekakvih smiješnih funkcija i moći čiji teret nisu mogli, znali ili umjeli nositi, nije bio ništa više od predmeta sprdnje.

Sve i jedno srpsko selo koje su oni zauzeli, i sve i jedno hrvatsko selo, koje smo mi zauzeli, doživjelo je istu sudbinu ubijanja, paljenja i pljačke. Zato je narod bježao, a ne zbog odluka i proklamacija.

Ja sam rekao da neću da idem. Uvjeravanje je trajalo, trajalo i trajalo. Sve ono što volim i znam je tu. Šta ću ja u tim dalekim zemljama koje me ne razumiju, koje ja ne razumijem i koje su me na kraju izdale? Gdje ću se ja, najneprilagodljiviji od svih likova koje znam, prilagođavati? Nije to bila hrabrost, patriotizam, lokalpatriotizam ili šta sve ne. Dragi Bože, bio sam epski komad budale. Gomila gluposti je iz mene tekla i tekla. Kada su me, spakovali u taj kombi, zapiljio sam se u ništa, a nervozu je zamijenila ravnodušnost.

Stric je odlučio da ostane. Tu mu je sahranjen najmlađi sin, njegov ponos i dika, ratni heroj koji je kao najbolji student vojne akademije primio pištolj iz ruku Mike Špiljaka. Sutra će u njegovu kuću doći neki poznanici, majka i sin, koji su zakasnili sa napuštanjem Knina. Zamolili su ga da prespavaju kod njega dok ne vide šta će dalje. Kada hrvatska vojska bude narednog dana ušla u selo, sin će izaći na vrata podignutih ruku uz molbe da vojnici ne pucaju. Sasuće mu rafal u grudi bez razmišljanja. Majka će se baciti na mrtvo sinovljevo tijelo i počeće kukati. I to će biti zadnje što je učinila u životu. Ubili su je na mrtvom sinu.

Stric je pobjegao kroz prozor i narednih se nekoliko dana krio po šumama a u kuću je dolazio samo da uzme hranu i vodu. Malo niže, u selu, vidio je i tijelo sedamdesetogodišnjeg komšije koga su izrešetali malo prije nego što su ubili stričeve goste. Leševi su stajali na toplom avgustovskom suncu Dalmatinske Zagore još nedjelju dana šireći oko sebe miris smrti.

Dinaru više niko ne brani, a Knin se već odavno seli. Nismo čuli nikakvo upozorenje ili naredbu sa radija ili odakle god za evakuaciju. I da jesmo, autoritet Mile Martića, da ne pominjem druge, ponekad poprilično bizarne likove koji su se dokopali nekakvih smiješnih funkcija i moći čiji teret nisu mogli, znali ili umjeli nositi, nije bio ništa više od predmeta sprdnje.

Oko ponoći smo se, na raskrsnici koja se zlokobno zove Vješala, uključili u kolonu. Bila je to beskrajno dugačka zmija farova u koju su se povremeno uključivale druge, manje zmije sa drugih sporednih puteva. Sva dotadašnja pravila su prestala da važe a prećutno su stvorena nova, apsolutno jasna i jednostavna koja su važila samo tog dana.

Nije postojala traka kojom se išlo u suprotnom smijeru, nije bilo preticanja. I najbrži mercedes i najsporiji traktor su se kretali isto, a svi vozači i putnici su imali isti tupi izraz na licu. Kako su Hrvati, zauzimanjem Grahova, presjekli sve puteve, tako smo morali u Bosnu prelaziti lokalnim seoskim putem kod Martin Broda. Za ovu priliku su inženjerci proširili i utabali put i pretvorili ga u par kilometara solidnog makadama.

Reklame

Tu, u zoru, ugledao samkolonu kakva je zaista bila. Prepuni Jadrantransovi autobusi pored fića i peglica, veliki IMRovi traktori pored malih motokultivatora Agria, trabanti, mercedesi, tamići, fapovi, zastave, stojadini, dajcevi… Sve što je imalo točkove i bilo u iole voznom stanju se našlo na toj cesti. Drug sa košarke je provalio u samoposlugu i ukrao nekakvu salamu kojom je, umjesto pozdrava, mahao sa traktorske prikolice.

Vojska svako malo zaustavlja kolonu, pretiču, zatim idu u suprotnom smijeru, ko ce razumiti vojsku. Gužva, teško vreme, glad se i ne osjeća ali sam stalno žedan. A opet svi nekako čudno tihi i mirni. Ni djeca ne plaču. I onda na nekom prevoju kod Drvara, Petrovca, Ključa, vrag će ga znati više gdje, kolona opet stane, izadjem i udahnem najčistiji zrak u zivotu.

Udar svježine nakon mjeseci kninske suše i sparine. Oko nas nekakva šuma, i to ne ona naša skvrčena, polusuva smreka, grab i hrast sto niču na onome što su ukrali od dva kamena, nego neke ogromne bukve do neba visoke. I tu potpuni mir. Sunce sija nisko iznad nekih grbavih, zelenih planina u daljini. Malo izmaglice izmedju tih vrhova i nijedan oblačak na nebu. Puna mi pluća a duša potpuno prazna, izdana i poražena. Par koraka dalje, u šumi, u zemlju je zabijena malena crna tablica na kojoj piše mine. Pored nas prolaze neki transporteri sa preumornim i premladim vojnicima. Stari viče da idemo dalje.

Nude nam da zauzmemo tu kuću, sve naše je ionako oteto. Ćaća kaže da neće, niko u njegovoj porodici nije bio lopov pa neće ni on. Ćaća je ponosan čovjek.

Prolazimo kroz spaljena muslimanska sela. Srpska sela koz koja smo prolazili će tek biti spaljena. Rodjaka u Sanskom Mostu nam sprema doručak, slaninu i jaja. Nakon pet zalogaja shvatam da skoro dva dana nisam ništa jeo. I opet nisam gladan, jedem samo zato da ne bih pao u nesvijest. Imam osjećaj da je sav komšiluk izašao da nas gleda. Njihovi sinovi i muževi su negdje daleko na ratištima a oni, gledajući nas, vide budućnost koja će im doći za nekoliko nedjelja.

______________________________________________________Pogledajte VICE film Duhovi Alepa

______________________________________________________

U Banjaluci nas sprovode u ogromnu kasarnu. Ljudi spavaju po halama, skladištima, po zemlji ispod traktorskih prikolica. Raspitujemo se za rođake, komšije, prijatelje. Saznajemo ko je poginuo i šta se desilo sa kojom jedinicom. Ćaća nalazi rodjaku koja živi u Banjaluci, ali kod nje više nema mjesta. Kaže nam da čuva kuću od komšije, Hrvata, koji je otišao negdje na Zapad i to veče ću prespavati na podu. Nude nam da zauzmemo tu kuću, sve naše je ionako oteto. Ćaća kaže da neće, niko u njegovoj porodici nije bio lopov pa neće ni on. Ćaća je ponosan čovjek. Tu ostavljamo oružje i idemo dalje, za Sremsku Raču i Srbiju.

Reklame

Dolazimo do rođaka u Batajnici, ali oni nemaju gdje da nas prime jer im je kuća prepuna izbjegle rodbine. Rođaci u Novom Sadu ne žele da nas prime. Ćaća zove poznanika iz Kule, ali kod njega ima mjesta samo za brata i mene i to ako se skupimo na bračnom krevetu sa njegovim sinom dok će on sa suprugom spavati po kauču, podu… Bolje išta nego ništa.

Starci se vraćaju u Beograd gdje će spavati u kombiju dok im ga policija ne oduzme. Ćaća se pobunio, ali su mu zaprijetili hapšenjem i slanjem kod Arkana u Erdut. Spasila ga je službena legitimacija. Brat i ja ćemo se narednih mjesec dana kriti od policije koja je hapsila izbjeglice i slala ih preko Dunava u Srpsku dobrovoljačku gardu. Tamo su ih vojnici srpskog heroja Arkana tukli cokulama i opasačima, gole vezivani za slavonske hrastove i ostavljali u šumi preko noći, gurali u kaveze… Maštoviti su bili Arkanovi momci.

Prvi beogradski stan je bila baraka u Žarkovu, sa poljskim veceom, bez kreveta i bilo kakvog komada nameštaja. Spavali smo na spužvama, a hranili se na nekom kazanu. Sam sam sebi obećao da nikada više u životu neću okusiti slatki kupus. Od odjeće sam imao samo onu preveliku trenerku sa početka priče, tek pred polazak na fakultet ću kupiti prvu pijačarsku kopiju levisica. Prastaru kariranu flanelsku košulju koja se nekim čudom našla u kombiju u kojoj sam dolazio na faks i danas čuvam. Ljudi su mislili da slušam Pearl Jam a ja, ustvari, nisam imao šta drugo da obučem. Stari će raditi smjene od 12-14 sati po pekarama da nas prehrani i da nam obezbjedi stan. Na kraju će i brat napustiti faks i početi da radi.

Mi, Kninjani, okupljali smo seispod sata na početku Knez Mihajlove, kod one dvije velike žardinjere koje smo iz šale zvali dalmatinskom riječju za saksije – pitari. Bila je to naša izbjeglička verzija kninskog zidića na kome smo odrasli gluvareći koja nam je sada služila kao prelazni period u prilagođavanju na normalan život i drugu sredinu, nešto kao kad ljudi na rehabilitaciji nakon povrede koriste razboj kada ponovo uče da hodaju. Ta druženja su nam pomogla da saznamo gdje su nam komšije, poznanici, drugovi, rodjaci i stare ljubavi. Država je dijelove kolone nekom potpuno besmislenom logikom usmjeravala u siromašna mjesta u unutrašnjosti i na Kosovo. Kao da tom nezaposlenom i siromašnom svijetu nije bilo dovoljno njihove muke.

Vremenom smo gubili svoj govor i počeli govoriti ekavicom. Sticali smo nove prijatelje i ljubavi. Prethodni život smo ostavljali u uspomenama, a novi sastavljali od muke i znoja. Selili se u Australije i Kučeva. Ponovo se rađali. A onda bi zamirisala lipa koja isto miriše i na kninskom zidiću i u Beogradu i na kraju svijeta, a neka koleginica sa faksa bi me, bez zle namjere, upitala hoćeš li kući za praznike. A ja bih samo progutao knedlu u grlu, sačekao minut i nastavio dalje.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu