FYI.

This story is over 5 years old.

vesti

​Oni gledaju smrti u oči: kako se Pešmerge bore protiv Islamske države

VICE News novinar Kevin Sajts proveo je leto sa Pešmergama, snagama bezbednosti Kurda na severu Iraka. Ovaj naziv u prevodu znači „oni koji gledaju smrti u oči".

„Je l' vidiš ti čime ja njega gađam? Majku vam jebem! Jebi ga, nije fer. Nemam snajper. Baš nije fer." Kapetan Abdul Kadir samo zasipa i uvredama i municijom kalibra 7.62 grupu snajperista Islamske države skrivenu u kućama sa druge strane ulice. „Pogodio sam ga, pizda li mu materina!", urla on ponovo i ispaljuje još jedan rafal. Ja za to vreme nisam ni zucnuo. Gledao sam njegov sombrero širokog oboda i guste crne brčine. Ovako obučen, pre liči na Pančo Vilju nego na kurdskog pešmergu.

Reklame

Pešmerge su snage bezbednosti Kurda na severu Iraka. Ovaj naziv u prevodu znači „Oni koji gledaju smrti u oči". Kapetan Kadir je oficir vojne bezbednosti u drugom bataljonu treće brigade. U leto 2014. godine pratio sam njegovu jedinicu u Jalavli, gradiću koji se nalazi oko 130 kilometara severoistočno od Bagdada.

Bitka za Jalavlu ličila je na klackalicu. Nekad su pešmerge bile na vrhu, a nekad bi borci samoproglašene Islamske države vodili glavnu reč.

Bio je to moj prvi susret sa bliskom borbom u najnovijem od „starih" ratova u Iraku koji već dugo plamti u ognju etničkih i rasnih netrpeljivosti između šiita, sunita i kurdskih grupa. Nakon invazije na Irak koju su 2003. godine predvodile Sjedinjene Države, u ovom i inače nestabilnom regionu, buknuo je novi talas sukoba.

Kada bi se ishod okršaja određivao samo po vređanju, Kadir bi već odavno smrvio protivnike. Ali druga strana se na to ne obazire – svaki put kad Kadir opali, njegov plen mu spremno „odgovori", pucajući po opkoljenoj srednjoj školi Šaruk koja je drugom bataljonu poslužila kao improvizovani štab. Čuo sam snajperske metke kako fijuču po ivici krova i priljubio se uza zid da se zaklonim. Neki su mi proleteli iznad glave, a neki se zabili u beton iza mene.

Malo pre toga jednog pešmergu kuršum je pogodio u dlan. Drugi je umalo oslepeo kad ga je u oko udarilo parče koje je rikošet odlomio od zida.

Dok je trajala razmena vatre, video sam jednog dvadesetpetogodišnjaka, Anvara Saleha, kao leži na nosilima, umotan u zavoje. Imao je prostrelnu ranu na butini, jedinom delu tela koji mu je bio izvan zaklona. Da su ga pogodili u femoralnu arteriju, on bi za četiri minuta iskrvario i umro.

Reklame

U trenutku kad je paljba dostigla vrhunac, još jedan od oficira koji je bio sa mnom na krovu pokazao mi je mesto koje su meci Islamske države pogađali. Rukom mi je dao znak da je sve u redu, misleći na mali prečnik rupa koje su meci pravili u zidu. „556", rekao je, pošto je zaključio da su ispaljeni iz puške za koju se koristi NATO municija kalibra 5.56x45mm. Najverovatnije se radilo o puškama američke proizvodnje, M16 ili M4. Čak im je i zvuk bio drugačiji. Kada bi snajper opalio po nama, čuo bi se oštar prasak kao da puca bič, nasuprot ravnom i niskom ka-ka-ka štektanju Kadirovog kalašnjikova.

Ako se zaista radilo o M16, to je samo bio znak koliko je Islamska država bila nadmoćna i po obimu i po vrsti naoružanja. Bila je to prednost za koju ona jednim delom može da zahvali tužnoj istini da je iračka vojska, koju je oružjem snabdevala Amerika, pobegla iz Mosula spuštenih gaća, ostavivši pri tom dovoljno vojnog materijala da se opremi poveća divizija, koji je onda Islamska država smesta prisvojila. Bilo je tu glomaznih i upadljivih komada kao što su tenkovi i artiljerija, borbena vozila otporna na mine sa zaštitom od zaseda, ali i pozamašne zalihe veoma preciznog pešadijskog naoružanja američke proizvodnje koje se može pokazati još ubojitijim u rukama boraca Islamske države.

Pročitajte i: Šta je potrebno da bi se uništila Islamska država

Od kada su Sjedinjene Države srušile diktatorski režim Sadama Huseina i tako stvorile uslove da se formira vlada od većinskih šiita, sunitska manjina koja je do tada bila dominantna u Iraku gurnuta je u drugi plan. Sunitska militantna grupa nekada poznata pod nazivom ISIS (ili ISIL), koja se prethodno borila da obori vladu šiitskih alavita Bašara al-Asada u Siriji, okrenula se prema istoku i tu spazila za sebe šansu u saradnji sa nezadovoljnom sunitskom braćom iz Iraka.

Reklame

Početkom januara 2014. godine počeli su da prelaze granicu i sklapaju saveze sa grupama baatista koji su se nekada dičili svojim vezama sa Sadamom Huseinom. Do kraja maja, ISIS je pod svojom kontrolom držao najveći deo provincije Anbar na severu Iraka, uključujući i Faludžu. Grupe za zaštitu ljudskih prava procenjuju da je u tom trenutku barem pola miliona Iračana napustilo svoje domove.

U leto 2014. godine, ISIS je ostvario svoju do tada najveću pobedu, zauzevši drugi najveći grad i Iraku, Mosul, i to sa samo 3,000 boraca. Jedna kompletna divizija iračke vojske – negde oko 15.000 ljudi – pobegla je maltene bez ispaljenog metka, ostavljajući Mosul i naftom bogati grad Kirkuk potpuno nebranjene.

Usledio je čitav niz drugih podjednako munjevitih napada na gradove Sindžar i Tal Afar. Utisak o brutalnosti metoda kojima se ISIS koristila dodatno je pojačan video snimcima masovnih pogubljenja, razapinjanja na krst i odsecanja glava. Sve češće su opisivani kao nemilosrdni i nepobedivi.

Nakon što je izbrisala granice između Sirije i Iraka i prema nekim procenama nagomilala oružanu silu od 30,000 ljudi, ISIS je proglasila novi kalifat – suverenu državu koja vlada svim pravovernim muslimanima. Ali onih milion raseljenih Iračana nije se sa tim složilo.

___________________________________________________________________________

Pogledajte VICE News film: Kurdske pešmerge u borbi protiv Islamske države

Reklame

___________________________________________________________________________

Dodatno ohrabrena ovakvim razvojem događaja, Islamska država krenula je dublje na jug prema Bagdadu, ali i na istok, prema teritorijama na kojima žive Kurdi. A Kurdi su ih odbili. Poslali su pešmerge da zauzmu naftna izvorišta u Kirkuku, gradu koji su Kurdi oduvek smatrali sastavnim delom Kurdistana i na koji polažu istorijsko pravo.

Regionalna vlada Kurdistana je čitavo leto molila SAD za oružanu podršku u borbi protiv ISIS-a kao zajedničkog neprijatelja, samo bez uspeha. Ali Americi se to ne dešava prvi put. Ova zemlja već dugo koristi Kurde za razna potkusurivanja.

Iračke trupe Sadama Huseina 1975. godine nisu bile u stanju da kontrolišu oblasti naseljene Kurdima niti da savladaju pešmerge, najvećim delom zbog toga što je Kurdima direktno pomagao Iran, u kojem je tada na vlasti još uvek bio američki saveznik šah Mohamed Reza Pahlavi. Ali kada su se uz američku podršku Husein i šah nagodili, Iran je prestao da pomaže Kurdima i irački diktator ih je ubrzo napao i slomio svaki njihov otpor.

Kada je 1991. godine završen Prvi zalivski rat, administracija predsednika Džordža Buša starijeg pozivala je i šiite sa juga i Kurde sa severa da se podignu na ustanak protiv Sadama Huseina. Ali kada su ovi to i učinili, Sjedinjene Države im nisu pružile nikakvu podršku osim uvođenja zona zabrane leta i tako omogućile Huseinu da ostane na vlasti.

Reklame

Amerika je po treći i poslednji put izdala Kurde nakon što je Husein zbačen i to u vidu invazije na Irak koju su 2003. godine predvodile Sjedinjene Države. Umesto da dozvole Kurdima da formiraju nezavisnu državu, SAD su izvršile pritisak da ostanu u svom nasilnom braku sa Irakom, koji je tada imao novu vladu sa većinskim šiitima.

Sjedinjene Države su i ovog puta pokazale da ne žele da daju oružje pešmergama. Zvaničnici su se pobojali da bi se ovako naoružani Kurdi dovoljno odvažili da se otcepe od Iraka. A pošto su posle bekstva iračke vojske ponovo zaposeli Kirkuk i naftu, oni i nemaju imali mnogo razloga da ostanu deo ove zemlje.

Pa ipak, Amerika je nastavila da vrši pritisak na pešmerge da ostanu deo Iraka, tvrdeći da im je to najbolji način da se odupru Islamskoj državi. U Jalavlu sam došao da se lično uverim da li je ova čuvena grupacija, nekada gerila, a sada prava pešmerga vojska, u stanju da spreči „kalifat mržnje" da se proširi preko celog Iraka.

U Erbil, glavni grad iračkog regiona Kurdistan, sleteo sam četvrtog jula 2014. godine. Amerika je tog datuma proslavila 238. rođendan, a već nedelju dana trajao je muslimanski sveti mesec Ramazan. Poslednji put sam u Iraku bio 2006. godine i tada je međunarodni aerodrom u Erbilu bio obična šupa sa jednim jedinim terminalom. Dok sam se vozio kroz grad, jedva da sam ga prepoznao. U svakoj ulici nikle su stambene i poslovne građevine. Prolazio sam pored velikih šoping centara sasvim nalik onima na Zapadu i višespratnih hotela, vozeći se autoputem od osam traka koji ide u krug oko celog grada i koji će uskoro biti spojen sa ogromnom petljom po ugledu na Los Anđeles. Želeo sam da vidim reku izbeglica koju je stvorila Islamska država u svom proboju kroz Irak.

Reklame

Izbeglički kamp „Kazir" udaljen je od centra grada 40 minuta vožnje. Tu su, na pustinjskom suncu, smeštene na hiljade Iračana koji su pobegli pred Islamskom državom nakon što je zauzela Mosul, Tal Afar, Sin Džar, kao i druge gradove na severu i zapadu zemlje. Na stotine ih pristiže svakog dana. Oni koji su imali dovoljno sreće da signu među prvima zauzeli su šatore koje je obezbedio Visoki komesarijat za izbeglice Ujedinjenih nacija. Drugi su se prosto smestili u kola i kamione kojima su i došli.

Tamo sam stigao u predveče, tek što je sunce počelo da zalazi na obzorju, tako da pustinja više nije pekla nego je samo pržila. Kurdi su istovarali lubenice i blokove leda bacajući ih iz kamiona u pokretu. Za njima su trčala sitna deca u nadi da će moći da pokupe neki komad i odnesu ga svojim porodicama. Dok smo obilazili kamp, ljudi su nas obletali, željni da nam ispričaju svoje priče.

„Moj brat od strica je bio policajac i kada su svi pobegli, on je ostao u stanici i pokušao da se bori," rekao mi je jedan Turkmen iz Mosula po imenu Hadžib Mustafa Muhamed. „Daeš (Islamska država) ga je zarobio, odrubio mu glavu, a telo mu izbacio na ulicu. Onda su na njemu našli mobilni telefon i počeli da me zovu. 'Ako si muško, dođi po telo', rekli su." Mustafa je otišao iz Mosula pre nego što je uspeo da otkrije da li je neko pronašao telo njegovog brata.

Mnogi od onih sa kojima smo u kampu pričali bili su suniti koji su bili ubeđeni da većinska šiitska vlada Nuri al Malikija snosi krivicu za sve što ih je odnedavno snašlo. Ali nisu baš presrećni ni kad im se pomene Islamska država.

Reklame

Dvadesettrogodišnji Udaj Sadun, takođe iz Mosula, rekao mi je da on, njegova žena, otac i brat žive u šatoru u izbegličkom kampu već mesec dana. „Podjednako se bojimo obe strane", objasnio mi je. „Grad smo napustili jer ga je bombardovala iračka vojska, ali i Daeš je povremeno bacao bombe." Nije delovao preterano uveren da je iračka vojska sposobna da u skorije vreme povrati grad.

Abdul Hadi Mustafa, njegova žena i njihovih sedmoro dece stigli su tek veče pre toga iz Tal Afara, grada nedaleko od granice sa Sirijom. „Čuli smo eksplozije minobacača pa smo jedan moj komšija koji je učitelj i ja izašli da vidimo šta se dešava", objasnio je. „Jedna granata eksplodirala je nedaleko od mesta na kojem smo se nalazili i ranila mog komšiju u rame. Odveli smo ga u bolnicu, ali većina osoblja već je bila otišla. Jedan doktor kojeg smo tamo zatekli rekao nam je da je pogođen važan krvni sud i da on tu više ne može ništa da učini."

Mustafa je kasnije saznao da je učitelja prebacio u Bagdad jedan irački vojni helikopter i da je čovek preživeo. Ali Mustafa kaže da mu je u tom trenutku bilo svega dosta. Nakon dana provedenog u granatiranju, on je pobegao iz grada i sklonio se u ovaj izbeglički kamp.

U kamp sam ponovo otišao i sledeće večeri. U toku ta 24 sata izgledalo je da se broj ljudi u njemu udvostručio. Bilo je porodica koje su se smestile pored puta, pa kad su naišli kurdski kamioni sa hranom i ledom, nastao je pravi stampedo muškaraca i žena koji su u stanju očaja pokušavali da se dokopaju svega što bi im palo pod ruku.

Reklame

Pošto se broj izbeglica uvećavao iz dana u dan, bilo je potrebno više pešmerga da čuvaju red i mir. Neki od njih koristili su parče gumenog creva ili električne pištolje za omamljivanje da bi sprečili izbeglice da preplave kamione. Sa svih strana pružale bi se na stotine ruku i grabile plastične vreće pune hrane iz lokalnih restorana ili komade leda namenjenog borbi protiv neumoljive vreline.

Situacija u delu kampa sa šatorima bila je mirnija. Posle mesec i više dana provedenih u izbeglištvu, ti su ljudi uspostavili jedan održiviji ritam. Našli smo i Udaja, jednog od mladića sa kojima smo razgovarali prethodnog dana. Kofom je zahvatao zemlju koju je onda posipao po spoljnim ivicama šatora u kojem je bila smeštena njegova porodica. „U drugom delu kampa jednu devojku je ubola škorpija", rekao nam je. Ta zemlja koju je posipao poslužila je kao zaštita od škorpija ili zmija koje su ulazile u šatore u potrazi za toplinom i vlagom.

Udaj nas je pozvao u svoj šator u kojem je živeo sa ženom, decom i svojim roditeljima, ali i bratom Abidom i njegovom ženom i decom. Unutra nije bilo nalik onome što biste možda očekivali. Iako sam siguran da je šator bio daleko manje komforan nego dom koji su izgubili, bio je prostran, a pod je bio prekriven tepisima i otiračima da se ne bi gazilo baš po zemlji.

Unutra se nalazio i jedan veliki šporet na gas na kojem se kuvalo, kao i jedan televizor dijagonale 50cm sa desetinama kanala koje je hvatala prenosiva antena postavljena pored šatora. Jedna od njihovih ćerki, invalid, gledala je crtane filmove dok je ostatak porodice sedeo na podu u polukrugu i večerao pirinač sa povrćem iz tanjira od stiropora koje su im dali lokalni humanitarci.

Reklame

Udajev otac, Sadun Lafta, rekao mi je da je porodica otišla iz Mosula pre više od mesec dana. Na put su pošli peške, u jedan sat ujutru, a u izbeglički kamp su stigli u tri popodne istog dana.

Oni su sunitski Arapi. Sadun kaže da je u vreme Sadama Huseina bio narednik u iračkoj vojsci i da se borio u ratu protiv Irana koji je trajao od 1980. do 1988. Kao i njegov sin, i Sadun veruje da su svi podjednako krivi za ovu situaciju.

„Irak je na ivici uništenja", rekao mi je. „Suniti i šiiti ne žele da pregovaraju, pa će i jedni i drugi propasti." Dodao je da i Amerika igra ključnu ulogu u izazivanju haosa u kojem su se Iračani našli.

„Tvrde da su ovde došli da bi otkrili oružja za masovno uništenje, ali nisu ih našli. Onda su uništili prvo vojsku, pa za njom i državu. I tek tada su nas ostavili na miru."

Uprkos nevoljama koje su ih snašle, Sadun je bio čvrsto uveren da zemlju ne treba deliti po verskim ili etničkim načelima na sunite, šiite i Kurde. „Mi smo jedna država i jedan narod", objasnio mi je. „Ako dobijemo novu vladu, imamo šanse da preživimo." Ali u tom trenutku to nije izgledalo verovatno.

Pročitajte i: Trgovci iz Erbila snabdevaju borce protiv Islamske države

Nakon što smo videli izbeglički kamp Kazir krenuli smo na jugoistok, prošli pored reke Dukan i veličanstvene planine Piramagrun na svom putu prema drugom najvećem gradu u Kurdistanu, Sulejmaniji.

Naša prva stanica na tom putu bio je Banmakan, gde se nekada nalazio garnizon iračke vojske. Ova vojna baza nalazi se na vrhu jednog brda koje deli nekada krijumčarsko selo Čamčamal od naftom bogatog Kirkuka. Tokom devedesetih Banmakan je lokalnom stanovništvu ulivao strah u kosti. Iračka vojska koristila ga je da artiljerijom bombarduje Čamčamal, a stanovnici sela su se plašili da bi bilo dovoljno da Sadam Husein ima rđav dan pa da ih sve smoždi.

Reklame

A kada su vazdušni napadi 2003. godine označili početak rata Amerike i njenih saveznika protiv Iraka, ja sam radio za Si-En-En kao reporter. Sa krova jedne iznajmljene kuće u Čamčamalu posmatrao sam kako američki ratni avioni uništavaju Banmakan bombama od 250kg do 500kg.

Dan nakon pomenutih vazdušnih napada lokalne pašmerge odvele su nas na vrh jednog brda da vidimo kolika šteta je napravljena. Artiljerijski položaji sravnjeni su sa zemljom, a od kasarni su ostali samo iverica i komadi zbrčkanog metala. Videli smo nešto što je najviše podsećalo na sasušenu krv posutu po ravnom kamenju i vrećama s peskom u jednom mitraljeskom gnezdu na vrhu brda, ali tela nije bilo. Ja sam onda uradio nekoliko izveštaja sa lica mesta iz jednog svežeg kratera dubokog šest metara.

Mesto na kojem se nekada nalazio Banmakan danas je izletište, zaraslo u travu i korov. Prošetao sam se po vrhu grebena i pokušao da se prisetim 2003. i naleta adrenalina koji sam osetio zbog rata koji počinje, rata koji danas, samo u drugom obliku, preti da zahvati ceo region. U tom trenutku nešto mi je privuklo pažnju: jedan mali cilindar utisnut u tlo. Bila je to čaura metka kalibra 7.62mm, koji je nekada davno ispaljen iz kalašnjikova.

Iščačkao sam ga iz zemlje i stavio na dlan. Ova mala, zarđala stvarčica služi kao spona između nekadašnjeg nasilja i ovog koje se dešava danas. Odjek ovog pucnja, znao sam to, još uvek zvoni u ušima.

Reklame

Jalavla je jedna od najvažnijih strateških tačaka u borbi između Islamske države i kurdskih pešmerga. Ako bi se desilo da je Islamska država zauzme, time joj se otvara put ka Bagdadu koji se nalazi na samo dva sata vožnje prema jugu. Zato sam smatrao da je veoma važno da vidim šta se sve dešava u Jalavli, ali da bih tamo stigao, bila mi je potrebna pomoć jednog od najuticajnijih ljudi u regionu: šeika Mohameda Šakelija.

Šeik je nekada bio komandir pešmerga a danas je nezvanični savetnik pri regionalnoj vladi Kurdistana. Živi nekoliko kilometara daleko od kurdskog grada Kalara koji se nalazi odmah iznad Jalavle i raste kao iz vode. Srećom po mene, on i moj prevodilac Mohamed Jalizada su porodični prijatelji. Bilo je kasno popodne kada sam stigao u njegov dom na ivici prelepog voćnjaka od trinaest jutara. To mesto, usred pustinje Garmijan, prava je oaza. Grozdovi otežali od krupnih zelenih zrna vise sa loze. U redovima voćaka rastu limun, nar i maslina. Čitav voćnjak sluti na bogat urod, ako ne i na mirnu budućnost.

Na tom mestu Kurdi i Arapi žive složno jedni uz druge, što je vrlo važna sitnica. Upravnik šeikovog imanja je arapin, a to su i pastiri i paori kojima je dozvoljeno da žive i rade na njegovoj zemlji i da sa njim dele deo svega što proizvedu.

Ne tako davno taj je voćnjak bio mesto gde se ginulo. Samo pedeset kilometara južnije nalazi se Jalavla koja to još uvek jeste.

Ovaj posed je već generacijama u vlasništvu šeikove porodice. 1988. godine im je oduzet, u vreme kampanje al Anfal koju je pokrenuo Sadam Husein. Bio je to genocid koji je izvela vojska sa ciljem da se uguši kurdski otpor iračkim vlastima. Svi vojno sposobni muškarci su pohapšeni, streljani i potom sahranjeni u masovnim grobnicama. Kurdski zvaničnici veruju da je 182.000 Kurda ubijeno u operacijama koje su trajale skoro godinu dana, dok u organizaciji Human Rights Watch tvrde da broj žrtava varira između 50 i 100 hiljada.

Reklame

„Al Anfal" znači „ratni plen". Tako se zove osmo poglavlje Kurana, koje opisuje kako sledbenici proroka Muhameda pljačkaju zemlje nevernika. Neki od analitičara tvrde da je Huseinov režim odabrao ovaj naziv da bi se ubijanju i pustošenju dala neka vrsta verskog opravdanja. To se ne razlikuje puno od načina na koji su militanti pokreta Islamska država objasnili progon i masovna pogubljenja šiita, hrišćana i Jazida tokom svoje letnje ofanzive.

Sam šeik je kao vođa garmijanskog odreda pešmerga pobegao u planine. Kada su se 1991. godine, tokom Prvog zalivskog rata, Kurdi podigli na oružani ustanak protiv režima po nagovoru Sjedinjenih Država, on se vratio kući. Kada je stigao na svoj posed, na njemu je zatekao jednog iračkog komandanta i njegove oficire koji su se tu uselili. Umesto da se sveti, šeik im je poštedeo živote i dozvolio im da se vrate u svoju matičnu bazu.

Kada sam ga pitao zašto je tako postupio, samo je slegnuo ramenima: „U čemu bi bila poenta? Ubijanja je i tada bilo već sasvim dovoljno."

Šeik je danas mršav, gotovo slab. Od robustnog gerilca čije smo uramljene fotografije mogli da vidimo po zidovima njegove kuće ostala je samo bleda senka. Pa ipak, iako malo pogrbljen dok prebira prstima preko brojanice dok u sumrak šeta svojim voćnjakom, on odiše nekim samopouzdanjem čoveka koji je poživeo pravednim životom i sada uživa u svojoj zemaljskoj nagradi. Kada je video jednu zrelu voćku ubrao ju je i dao je meni. Vrelina je konačno popustila i zemlju je prekrila neka blaga, crvenkasta svetlost od koje vreme kao da je stalo i pomoglo mi da zamislim da sam na mnogo mirnijem mestu nego što je Irak u leto 2014.

Reklame

O ovakvom mestu su maštali i Bušovi neokonzervativci kada su zamišljali najpovoljniji rasplet za svoju invaziju iz 2003. Bio je to jedan drugačiji Irak, napredan i miran, pun bogatstava i praštanja.

Ali voćnjak šeika Šakelija je izuzetak koji potvrđuje pravilo. To je priviđenje na mestu u kojem ratovi nikada ne prestaju, kao da tri najveće etničke i verske grupe u Iraku ne mogu da žive u miru. Iako u ovom voćnjaku rastu slatki plodovi, nepregledna pustinja rađa samo jad i propast.

Kao i većina iračkih Kurda, i šeikove emocije je teško odgonetnuti kad su po sredi Sjedinjene Države. „Kurdi su Amerikance dočekali cvećem, ali Amerika ih je zapostavila, pa čak i odbacila", rekao mi je šeik Šakeli. „Politika međutim može i da se promeni, naročito kada je situacija ovako napeta."

Pod napetom situacijom šeik je naravno mislio na širenje Islamske države. Iako veruje da Kurdi jesu u stanju da se odupru ISIS-u, to samo po sebi ne rešava problem. „Sa njima nema ni pregovora ni zajedničkog života, niti bi trebalo da ih bude", objasnio je. „Istina, mi za sada uspevamo da se branimo, ali ovde se radi o međunarodnom problemu koji se tiče celog regiona. Nismo mi jedini koji treba da ga rešavamo. Naročito sada, po proglašavanju kalifata koji privlači ljude iz celog sveta, svakoga ko veruje u jedan tako iluzoran kocept. Taj pokret preti i drugim državama u susedstvu – Saudijskoj Arabiji, Jordanu, Egiptu i Iranu."

Reklame

Šeik takođe veruje da će ova opasnost ubrzo da se proširi i izvan Bliskog istoka. „Mislim da će oni vrlo uskoro biti u stanju da uvećaju svoje teritorije. Verujem da će Zapad biti njihova sledeća meta. Poseduju ljudstvo, resurse, tehniku i komunikaciju koji su im za to potrebni."

Pozvani smo da se domaćinu pridružimo u iftaru, večernjem obroku kojim se završava ramazanski post. Došli su svi važni ljudi iz kraja, uključujući tu i arapskog šeika sa sinom – njih dvojica su godinama ranije izbegli pred sukobima između sunita i šiita koji su zahvatili Bakubu i utočište pronašli u kurdskom Kalaru.

Arapski šeik predvodio je kurdskog šeika i ostale goste u molitvi pred obrok. Bio je to još jedan mali dokaz protiv teze koja se na mom putovanju ponavljala kao mantra: da Kurdi i Arapi ne mogu da žive u miru.

Kada su molitve završene, čekala nas je raskošna trpeza – bilo je tu piletine, bamije, pirinča i naan hleba – sve spremljeno od sastojaka raslih u voćnjaku. Nakon večere, šeik Šakeli se diskretno dogovorio sa svojim gostima oko toga sa kim treba da se vidimo da bismo stigli do Jalavle.

Preko šeikovih kontakata upoznao sam gradonačelnika garmijanskog regiona koji je poslao svog načelnika za komunikacije, jednog prevejanog operativca po imenu Haval Ibrahim. On je trebalo da mi pomogne da dođem do Jalavle.

Ibrahim nas je prvo odvezao u bazu pešmerga u gradu Kanakin, u kojem se nalazi glavni štab generala Huseina Mansura, vojnog zapovednika južnog sektora regionalne vlade Kurdistana. Da bismo došli do prvih linija fronta bila nam je potrebna njegova dozvola. Dok smo čekali u sobici ispred njegove kancelarije, sreli smo jednog sunita iz Jalavle koji je hteo da vidi generala u nadi da će uspeti da pronađe njegovog petnaestogodišnjeg nećaka koji je nestao.

Reklame

„Nekada sam mrzeo Kurde, ali ovi sukobi su pokazali da kod njih nema diskriminacije. Prema Arapima se uglavnom ophode vrlo uljudno", rekao mi je taj čovek. Po njegovim rečima, još jedan od razloga zbog kojih je promenio svoj stav bio je i jedan događaj koji se odigrao godinu dana ranije, kada je bio optužen za prestup ali onda i oslobođen svake krivice. Rekao mi je da ga je kurdski šef policije pozvao svojoj kući na večeru, a onda ga lično vratio svojim kolima.

Kada su nas uveli u kancelariju generala Mansura nismo čestito stigli ni da sednemo, a on nas je već pitao šta hoćemo. Objasnio sam mu da pokušavamo da se probijemo do Jalavle, na šta je on pozvao svog zamenika i rekao mu da nas smesta tamo odveze. Čovek stvarno nije gubio vreme. Bio je u ratu i znao je da bi mu jedan američki reporter dobro došao da svoju poruku prenese do publike. Uskočio sam u kamion sa još šestoricom pešmerga. Tokom tih desetak kilometara koliko nas je delilo od grada ovi još mladi momci u svojim ranim dvadesetim pevali su tradicionalnu vojničku pesmu poziva i odgovora. Suština pesme bila je njihova odanost Kurdistanu i njihov zavet da ga nikada ne ostave na cedilu.

Kada sam stigao u Jalavlu iznenadilo me je to koliko je grad pust i koliko je štete napravljeno. Zidovi su bili izbušeni i oguljeni mecima i granatama, putevi posejani kraterima, a po praznim ulicama lutali su psi.

Pešmerga po imenu Nasim rekao mi je da je nekoliko noći pre mog dolaska ubio u borbi jednog pripadnika Islamske države. „Kad Iračanin pogine, njegovi prijatelji dođu po njegovo telo", rekao mi je Nasim. „Ali ako je stranac, oni ga ostave. Nije ih briga. Sva tela koja smo mi pronašli pripadaju stranim državljanima. Kod njih nalazimo pasoše ili druga dokumenta."

Reklame

Većina stanovnika Jalavle zaključala je svoje domove i radnje, vrata zaprečila daskama i sklonila se u Kanakin, Kalar ili, u slučaju Kurda, mesta dalje na severu. Da bi ušli u oblasti pod kontrolom Kurda, Arapi moraju da poznaju nekoga od njih ili da među Kurdima imaju prijatelje. U suprotnom ih zaustavljaju već na prilazima Kanakinu, prvom gradu posle Jalavle. Ja sam na svom putu do Jalavle video mnogo ovih ljudi kako žive u velikim kamionima za prevoz stoke, u sopstvenim kolima, ili šćućureni ispod improvizovanih šatora napravljenih od štapova i cirada. Bili su prašnjavi, sprženi i jadni.

Pre nego što smo stigli do položaja pešmerga, čekao nas je brisan prostor duh nekih stotinjak metara, pa je vozač dao gas – iz čiste predostrožnosti, kako su nam kasnije objasnili, jer okolina vrvi od snajpera koji rutinski pucaju po kurdskim vozilima koja dolaze i odlaze iz pomenute srednje škole.

Direktorova kancelarija srednje škole Šaruk, što na arapskom jeziku znači „Svitanje", pretvorena je u ured komandanta bataljona, generala Šerzada Mohameda Salaha, onižeg čoveka sasvim upečatljivog izgleda u maskirnoj uniformi boje peska kakvu imaju američki marinci, osim što su na reverima bile crne epolete sa zlatnim orlom i tri zvezde koje označavaju njegov čin brigadnog generala. Sedeo je za jednim velikim drvenim stolom dok je jedan zid krasila karta Afrike, a na drugom bile police sa trofejima osvojenim u školskim takmičenjima. Bio je okružen grupom oficira.

Reklame

Primetio sam da svi prisutni imaju uniforme različitih tipova i boja, kao da su maločas počistili neki magacin vojnih viškova dobro opremljen širokim asortimanom uniformi iz ratova po celom svetu. Bilo je tu maskirnih uniformi iz Zalivskog rata sa čokoladnim šarama, kao i sijaset kamuflažne odeće za divljinu ali i plave za gradske uslove. Ponekad bi se gornji i donji delovi mešali iz dva različita kompleta.

Za mene je to bio samo još jedan pokazatelj da se radi o vojsci koja uprkos dobroj reputaciji nije adekvatno naoružana niti finansirana, a uz to je i neformalno organizovana. Pre je ličila na neku gerilu nego na vojsku.

Kao što je to slučaj sa većinom Kurda, i ovi ljudi teško bi se odlučili da li su više privrženi Demokratskoj partiji Kurdistana ili Patriotskoj uniji Kurdistana. Uz to obe pomenute partije zajedno kontrolišu pešmerga jedinice kojima ovi borci pripadaju. Dok su barem na papiru pešmerge pod komandom Masuda Barzanija, predsednika regionalne vlade Kurdistana, oni u praksi nemaju objedinjenu komandnu strukturu.

General Šerzad mi je rekao da je uprkos svim nadama koje svet polaže u snage kurdskih pešmerga do sada učinjeno jako malo da se ova vojska naoruža i pripremi za epski rat koji se sada vodi.

„Od međunarodne zajednice nismo dobili nikakvu pomoć u borbi protiv daeša, a iračka vlada ne što nam nije pružila podršku niti se o bilo čemu dogovara, već nas uopšte i ne kontaktira", tvrdi general. Dok sam gledao po sobi mogao sam da primetim da čak i oficiri imaju izraubovane i stare kalašnjikove koji istina jesu efikasni, ali ne mogu da se mere sa arsenalom koji je Islamska država kupila ili zarobila.

Reklame

Sjedinjene Države potrošile su milijarde dolara da opreme i obuče vojsku Iraka posle pada Sadama Huseina. Iako je po veličini to bila ogromna oružana sila sa četvrt miliona aktivnih i uvežbanih vojnika, po svemu sudeći radilo se o armiji koju je preplavila korupcija. Bilo je dovoljno jednom ili dvaput okrenuti pravi broj u ministarstvu unutrašnjih poslova pa da se oficirski činovi kupe ili prodaju, da se konkurencija osujeti ili protivnici uklone. I na samom kraju, bilo je dovojno da ih napadne mnogo manja formacija boraca Islamske države pa da se sve raspadne.

Nedugo pošto sam stigao u školu, pažnju mi je privuklo jedno sportsko vozilo koje se zaustavilo ispred ulaza. Bilo je okruženo pešmergama koji su se gurali da vide nešto što se nalazilo u prtljažniku. Vrata su bila otvorena i ja sam video da je unutra napola raspadnut leš umotan u jedno veliko ćebe. Vlagom natopljen vazduh odmah je ispunio užasan zadah tela koje truli i od kojeg čoveku pripadne muka. Mlade pešmerge to nije nimalo pokolebalo. Spremno su izvadili svoje mobilne telefone i počeli da fotografišu.

„Ko je ovo?", pitao sam Mohameda, mog prevodioca, koji je počeo da se raspituje.

Neko od vojnika nam je rekao da se radi o telu izvađenom iz jedne od ruševima, najverovatnije lokalcu koji je tu živeo.

Onda je vozilu prišao onaj isti sunit iz Jalavle kojeg sam malopre upoznao ispred kancelarije generala Mansura i pogledao telo u prtljažniku. Nije pokazao nikakve emocije i brzo je skrenuo pogled.

Reklame

„Je li to on?", pitao sam ga pre nego što je otišao. Njegov maloletni nećak?

„Nije", rekao je odmahnuvši glavom. Delovao je kao da mu je laknulo, ali time nije rešio misteriju nestanka člana porodice.

Nakon snajperske pucnjave koja se odigrala na krovu škole, general Šerzad nas je obavestio da prelazimo na drugi položaj pešmerga u Jalavli, koji se nalazio u bivšoj zgradi suda, dublje na jugu i bliže poslednjem uporištu Islamske države u Tedžneidu, nekadašnjem regrutnom centru iračke vojske. Tu smo se sreli sa ostalim pripadnicima drugog bataljona treće brugade i posedali jedni sa drugima na kauče poređane unutar jednog omalenog zdanja okruženog vrećama s peskom.

Kroz rupu koju je metak iz snajpera napravio u jednom od zidova mogli smo da vidimo pozicije Islamske države, udaljene manje od kilometra. Na vrhu jedne od zgrada vijorila se sada već zloglasna crno-bela zastava.

General je verovao da se to veče spremalo nešto veliko, ali nije hteo da mi kaže šta. Zato smo čekali, pili čaj i pušili dok su se pešmerge igrale svojim mobilnim telefonima.

Pešmerge su u ovom ratu izgleda pokretale tri stvari: ispijali su nenormalne količine čaja u koji su neštedimice trpali šećer, bez prestanka su pušili duge, tanke i jevtine korejske cigarete, a mobilne telefone držali su čvršće nego oružje, jer su njima snimali razmenu vatre, fotografisali tela poginulih boraca Islamske države i preko njih primali izveštaje i naređenja od svojih pretpostavljenih.

Reklame

U jednom trenutku, kapetan Oskar Ali Akbar, jedan od oficira raspoređenih u zgradi suda, odlučio je dan nas sve malo razgali svojim pevanjem. Poput onog mladog pešmerge koji se zajedno sa mnom vozio u zadnjem delu kamiona do Jalavle, i kapetan je započeo tradicionalnu kurdsku pesmu poziva i odgovora u koju su prisutni ubacili imena ljudi iz jedinice ili svojih rodnih gradova da bi poznatu melodiju začinili dozom humora. Gromoglasan smeh prestao je istog časa kada je kapetan Akbar počeo da peva drugu pesmu egzotičnog i očaravajućeg ritma, poznatu kao hairi. Jedan dlan prislonio je na obraz i nagnuo glavu kao da je di džej koji drži jednu stranu slušalica na uvu dok drugom rukom miksuje. Pevao je a kapela, ali mu je glas odzvanjao kao da ima pratnju instrumenata. Vojnici su bili kao hipnotisani. Većina je snimala ovo izvođenje svojim mobilnim telefonima, a ja sam ih kasnije često zaticao kako uvek iznova gledaju taj isti snimak.

Odlučio sam da izađem i malo se promuvam po položaju. Društvo mi je pravio komandir jedinice koja je bila smeštena u zgradi suda, major Omar Abdul Rahman, jedan žilav čovek sivih brkova i bez kose, sa malim dvogledom oko vrata. Odveo nas je do sudijine kancelarije u kojoj smo shvatili da je Islamska država opljačkala zgradu pre nego što su ih pešmerge odatle potisnule.

Nameštaj je bio ispreturan, papiri razbacani na sve strane, a jedan od islamista se, možda kao način da pokaže šta misli o sekularnim sudovima, iskenjao usred jedne prostorije koja je po svemu sudeći bila omanja biblioteka. Bio sam više nego uveren da se slični gestovi prezira mogu videti i na drugim teritorijama koje je Islamska država zauzela i još uvek drži pod svojom kontrolom.

Kada smo odlazili da vidimo sud, svi koji su ostali na položaju bili su veoma dobre volje, ali po povratku smo zatekli mrtvu tišinu. Nekolicina je trljala oči ili pokrila lice rukama. Upravo su saznali da je jedan inače veoma popularan pešmerga Zuhar Džuma poginuo prethodne noći. Snajper ga je pogodio u glavu. Bio je to jedan od trojice poginulih i jedanaestorice ranjenih pešmerga u poslednjem okršaju koji su vodili. Mladići su bili van sebe od tuge.

Ali u narednih 45 minuta raspoloženje se potpuno preokrenulo kada je stigla vest da je Džuma zapravo još uvek živ. Neki od onih koji su grcali u suzama sada su plakali od sreće.

General je u sumrak otišao sa grupom oficira. Ali pošto se još uvek ništa nije dešavalo, mnogi od pešmergi, izmoreni burnim emocijama kroz koje su prošli i siti čaja i cigareta, pokušali su da spavaju na kaučima ili stolicama na kojima su ceo dan i noć proveli u čekanju.

A onda je jednom od njih stigla nova SMS poruka. Dok ju je čitao, samo je odmahivao glavom. Džuma je ipak bio mrtav. Preleteo sam pogledom po sobi. Ali sve su suze bile već isplakane.

U četiri sata ujutru probudila nas je paljba artiljerije i mitraljeza. Zgrabio sam fotoaparat i izjurio napolje. Video sam rakete kako lete prema položajima Islamske države. Komandosi, najverovatnije iz redova specijalnih snaga pešmergi, trčali su od kuće do kuće sa ručnim bacačima i čistili svako mesto na kojem je mogao da se sakrije snajper. Video sam bele oblake dima kako se uzdižu iznad kuća na noćnom nebu.

Borbe su se nastavile celu noć, ali sve do jutra nije bilo moguće razaznati šta se dešava. Oko naših položaja podigao se pravi vihor pešadijske paljbe. Popeo sam se betonskim stepenicama koje su vodile do zapadnog grudobrana gde je desetak pešmergi zauzelo zaklon iza jednog dugačkog kamenog zida i sporadično otvaralo vatru nekuda u daljinu, u kojoj se crna zastava još vijorila. Uzbuđeno su upirali prstom na tu stranu i govorili mi „daeš, daeš", pokušavajući da mi pokažu na koga to pucaju. Moguće da je u pitanju bio neki borac Islamske države koji se skrivao u obližnjoj jaruzi. Na drugoj strani polja gorelo je rastinje na mestu koje je pogodila artiljerija.

Ali ja sam naglo izgubio svako interesovanje za to koga oni gađaju čim se prolomila gromoglasna eksplozija na svega stotinu metara od mesta na kojem sam stajao. Potrčao sam u pravcu severnog zida, popeo se na grudobran i povirio preko ivice. Dva tenka T-52 ruske proizvodnje dopremljena su iz Kanakina i sada su otvarala vatru po Tedžneidu. Zemlja je drhtala od paljbe što me je podsetilo na jedini put kada sam pre toga video tenkove u akciji, tokom druge bitke za Faludžu u novembru 2004. Gledao sam američke tenkove M1A1 kako pucaju duž ulica da bi razneli vozila koja su pobunjenici možda minirali. SAD i njeni irački saveznici povratili su Faludžu nakon jedne od najvećih i najkrvavijih borbi u tom ratu. A danas, deset godina kasnije, taj isti grad je sastavni deo kalifata Islamske države.

Dok su kurdski tenkovi gruvali, dvojica pešmerga položili su jednog ranjenog saborca između sebe u priručna nosila i sklonili ga sa prve linije. Ali uprkos početnom zamahu koji je izazvala sva ta vatrena moć, ipak se desilo nešto čudno. Niko se nije ni mrdnuo. Pešmerge su ostale na svojim položajima i nisu krenuli napred da bi napali uporište Islamske države u Tedžneidu.

Borbe su potrajale do osam sati ujutru, ali nikakvog napredovanja nije bilo. Pola sata kasnije general Šerzad je okupio svoje ljude i rekao im da se vraćaju u školu, koja je bila na suprotnoj strani od položaja Islamske države. Sud smo napustili pešice, krećući se ulicama Jalavle natrag prema srednjoj školi Šaruk.

Usput smo videli da se u našoj pozadini gomilaju snage, da ima više ljudstva i tehnike, da su stigla pojačanja i da su spremni za akciju, ali da ni oni nigde ne mrdaju.

Kada smo stigli do škole general i ja smo ušli u direktorovu kancelariju i seli. Delovao je kao neko ko je iscrpljen i pobeđen. Pitao sam ga da li se operacija odvija u skladu sa njegovim očekivanjima.

„Ovde smo imali uspeha i pretrpeli određene gubitke, ali nemam utisak da sam postigao sve što sam želeo", rekao mi je. „Od naših komandira smo očekivali da borbu prenesu na sve delove grada, a posebno do Tedžneide. Ali to se bar do sada nije desilo."

I pored pojačanja u ljudstvu i tehnici nikakav napad nije usledio, ni tog dana, a ni narednog. Sutradan smo general, njegovi ljudi i ja otišli iz škole. Oni su se vratili u svoju bazu u Kanakinu gde ih je zamenila druga jedinica u inače ustaljenoj rotaciji koja se obavlja jednom nedeljno.

Nekoliko nedelja posle toga, nakon što sam otišao iz Kurdistana i vratio se kući, čuo sam da pešmerge nikada nisu uspele da zauzmu Tedžneid. Naprotiv, Islamska država je u avgustu pokrenula kontraofanzivu u Jalavli i tom prilikom zauzela skoro ceo grad.

Tako se linija fronta u najnovijem od starih ratova u Iraku još jednom pomerila. Siguran sam da je kapetan Abdul Kadir zbog toga besneo, ali i Sjedinjene Države i njeni saveznici znali su da ne mogu sebi da dozvole da još jednom izdaju Kurde. Siguran sam da će kapetan Kadir imati glanc novi snajper sledeći put kada se sa njima sretne.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu