Ovaj članak objavljen je u saradnji sa Maršalovim projektom .
U ovom zatvoru, dvorište je veliko samo jutro i po. Ali u njega se nabijamo u grupama od po stotinu. Kao i svako drugo mesto iza rešetaka, miriše na gomilu ljudi, a tako i zvuči.
Izvan zatvora, masovno zatvaranje se meri u brojkama, što je razumljivo, jer su brojke zapanjujuće. Ali nakon 30 godina provedenih u zatvoru — čitav moj odrasli život — masovno zatvaranje mi se zavuklo pod kožu i uvuklo u kosti. Ne mogu da se okrenem od njega ili odlučim da ga ignorišem, a ostavlja me s malo nade ili sasvim bez nje. Ukopava me u zemlju. Od njega ne mogu da dišem.
Kad zatvorim oči, vidim neka lica iz mog dugogodišnjeg masovnog zatvaranja, nepozvana, u svojoj svesti:
Buovo je široko i u obliku meseca. On je mali Indijanac koji nije hteo da mi pusti nogu u hraniteljskoj porodici moje sestre. Od tad me zove ujakom. Ako otvorim oči, videću ga jasno kao kad smo bili deca, zato što je u istom dvorištu sa mnom. Pre najmanje jednog životnog veka, ubio je nekog dok je kupovao drugu. Osuđen je na doživotni zatvor bez prava na uslovnu slobodu.
_________________________________________________________________________
POGLEDAJTE: Zatvor Gvantanamo
_________________________________________________________________________
Dinovo lice je blistavije i ono mi služi kao slamka spasa. On je dečak kog sam upoznao u prihvatilištu u Takomi, u državi Vašington, kad je imao devet godina, a ja 12. Obojica smo u tom trenutku već bili veterani bezbroj raznih državnih smeštaja. Din je bio u kontrolnoj jedinici sa mnom u Vali Vali kad su me čuvari prskali vodenim šmrkom svake nedelje i mesecima me držali golog i s nogama u okovima. Dizao mi je raspoloženje pokazujući mi uspravne palčeve kroz uzani prozorčić na vratima svoje ćelije kad god bi me čuvari vukli pored nje. Din je u dvorištu zatvora 100 kilometara južno odavde. Pre dve decenije, stigla ga je treća sreća pod zakonom ove države za treći prestup — provalu. Osuđen je na doživotni zatvor bez prava na uslovnu slobodu.
Delio sam sobu sa Robertom u popravnom domu za dečake u Silverdejlu, u Vašingtonu, one noći kad se iskrao kroz prozor. Rekao je da će se vratiti do jutra, ali nije. Završio je sutradan u novinama jer je pretukao i opljačkao čoveka ispred kafane. Nisam bio iznenađen kad sam saznao da je čovek umro nedelju dana kasnije: Robert je bio veći od svih nas i nikad nije bio svestan svoje snage. On je u zatvoru 600 kilometara istočno odavde. Osuđen je na doživotni zatvor.
Denovo lice je ispijeno; izgleda matoro, iako je svega nekoliko godina stariji od mene. Prvi put sam ga video kad sam bio u domu za dečake kod Centralije, u Vašingtonu. Nikad nisam očekivao da će završiti u zatvoru jer je bio sin člana osoblja. Zatvor je, smatrao sam, samo za one koje je odgojila država. Možda se ono što ne valja u svima nama prenelo i na njega. Den nije izašao u dvorište otkako mu je prijatelj Denis umro u ćeliji do njegove. Možda je digao ruke. Osuđen je na doživotni zatvor bez prava na uslovnu slobodu.
PROČITAJTE: Upoznajte zatvor u kojem su društvene mreže dostupne zatvorenicima
Nisam znao Džejmsa dugo, ali znam odakle je došao, i to me baš muči. Kao i ja, bio je na O.K. Bojz Ranču i počinio gotovo isti zločin kao i ja. Ali on je 20 godina mlađi i čega ga još mnogo toga. I on je osuđen na doživotni zatvor bez prava na uslovnu slobodu.
A tu je i Toni, čije lice, nadam se, više ne pokazuje muku beskrajnih zatvaranja. Otpustili su ga iz fabrike za proizvodnju registarskih tablica nakon što je izgubio deo ruke na mašini za sečenje metala. Često nam je pričao o državnom ranču za dečake u Istočnom Vašingtonu, gde je odrastao. Trčao je u krug po dvorištu, učio nas matematici, radio najbolje što je umeo. Dvadeset pet godina. I kunem vam se da i dalje čujem njegov glas u hodniku kad je gužva, iako znam da to sigurno nije on jer se obesio u svojoj ćeliji.
Bio je osuđen na doživotni zatvor bez prava na uslovnu slobodu.
Oni, mi, svi su deo masovnog zatvaranja. Odrasli smo u njemu, nikad van njega. Naši životi kao dece — bez obrazovanja, bez doma, bez nade — naterali su nas da postanemo brojevi. I sad smo tu zauvek, bez prava na uslovnu slobodu.
Ali to nisu jedina lica koja vidim. Tu je još jedno na koje mislim svaki dan, lice osobe koju držim tik uz sebe da nikad ne zaboravim kako ovamo nisam stigao nevin ili bez mane. Kao mladić, izbo sam i ubio nekoga. Nepovratno sam vezan za taj užasan čin i dužan sam ljudskom biću nad kim sam ga izvršio, i to tako da to deluje potpuno odvojeno od moje zatvorske kazne. Koliko god loše postalo ovde iza rešetaka, zatvor ne deluje kao da nadoknađuje bilo šta.
Ali zatvor me je, čak i u obliku u koji se pretvorio, ipak naučio nečemu: nema tog bola ili jada po meri sistema koji može da izbriše zločin koji sam počinio ili da učini da mi bude više žao nego što mi je bilo u trenutku kad sam ga počinio.
Artur Longvort je 50-godišnji zatvorenik Popravnog kompleksa Monro u Monrou, u Vašingtonu. Služi doživotnu zatvorsku kaznu bez prava na uslovnu slobodu za teško ubistvo koje je počinio kad je imao 21 godinu.
Ovaj članak objavljen je u saradnji sa Maršalovim projektom, neprofitnom informativnom organizacijom koja se bavi krivično-pravnim sistemom Sjedinjenih Država.
Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu