Božić je u Osijeku, nemam za stanarinu, ali mi je lepo

Mali iz ulice mi je otkinuo retrovizor. Skontao sam ga jer sam prolazio pored njegovog ulaza gdje je auto bio parkiran i mali se sakrio kad sam prolazio. Već ga je jednom otkinuo ali ga je njegov stari uhvatio pa sam svjedočio jezikovoj juhi koju mu je skuhao. Ispričao mi se i obećao i starom i meni da neće više. Ovog puta ga je baš otkinuo. Nemam dokaza realno ali znam tu facu srama i skrivanja jer sam ju i sam imao kad bi napravio neko sranje. Inače, mali je svojevrsna legenda, moja cura ga je vidjela kako skače po autima ispred zgrade tako da sam dobro i prošao.

Retrovizor mi sad visi s nekim federom samo i možeš ga nabiti da stoji nekako, ipak na autoputu sam skontao da se dosta trese pa sam na benzinskoj kupio daktejp i laganim potezima ga prigrlio za ostatak automobila. Zvuči romantično, znam. I glamurozno, znam. Pa kad i je.

Uglavnom, retrovizor pričvršćen, gume nisu zimske ali okreću se, volan radi, ulja ima, valjda. Lijevi žmigavac ispao ali se drži iako, reklo bi se, u visećem položaju. Desni žmigavac stoji. Nekad žmigavci odjednom prestanu raditi, stvarno ne znam zašto.

Uglavnom, vozim svog dj-a, Pipsa, i prijateljicu iz Švedske koja je sletila u Zagreb i isto ide kući za Božić. Sjeli smo u auto i nakon što sam ih sve pokupio, na autoputu smo bili oko 15h. Toplo je, čudno za 12. mjesec, 15 stupnjeva, nema snijega ni blizu, i iskreno meni odgovara jer gume su mi univerzalne, ako to postoji, moguće da se samo tješim. Inače, ako niste znali vozim makinu i pol. Cadillac Deville s hidraulikom, zatamnjenim staklima, subwooferom od 15kw, platinastim felg…vozim Ford Fiestu, 2002.

Prošle godine sam imao totalku, uspjeli ga obnoviti sa dijelovima iz Srbije, Mađarske i Bosne. Sve funkcionira, par sitnica su se putem još popravljale. Malo troši, mogu ga voziti 110km/h bez beda, 120km/h se već dosta trese ali može. Izgleda skoro kao nov, ok prljav je kao govno realno, ali izgleda skroz u redu. Jedino imam masku od Mondea pa se čini kao da je hauba otvorena stalno, zato mi dosta ljudi stalno govori da pazim ali ne brinite nije otvorena i hvala vam na znanju o automobilima i prije svega na brizi.

Imam kazetofon, nemam cd player, Toxara mi je za Božić unaprijed poklonio onaj đavo što uštekaš u ono za vatru pa možeš spojit mobitel ali se pokidao prije svoje prve upotrebe. Nemam objašnjenje. Imam jednu kazetu u autu od svoje 18-e godine i nisam ju izvadio od tad. Notorius Big „Ready to die" a s druge strane Junior Mafia. Preživila je kazeta i totalku i sve, 12 godina broji i iskreno kazeta je vrh. A i Toza (kum, producentski majstor, legenda kojeg ću vidjeti u Osijeku) mi je bacio laganu kletvu da sam pička ako promjenim kazetu - dakle mjenjanje ne dolazi u obzir i pogađajte šta smo slušali.

I tako vozimo se nas troje, svako svojoj kući, ja nisam bio jedno mjesec ili dva, prijateljica šest mjeseci, Pips par dana i svi malo veseli ali malo ima ali… Naime kad ideš u Slavoniju, koliko god to sjebano zvučalo i volim svoj rodni grad najviše na svijetu, nije isto kao kad ideš npr. na more. Ovdje putem je sve manje prometa, na Slavoniki (novi autoput) doslovno nema nijednog auta, svakim kilometrom sve postaje tmurnije, sporije i kao da se vraćaš kroz vrijeme. Ne želim zvučati kao neki političar jadni govnarski koji krivi sve ostale ali skontaš koliko je sve centralizirano, koliko je ovdje sve ostavljeno da propadne, neiskorišten potencijal, kako je zaboravljeno ovo sve i bude ti žao ljudi i svega.

To su močvare nekad bile jebiga, mora ostaviti posljedica malo, letargija, kukanje konstatno, depresijica i sve te pizdarije koje nam ne trebaju, ovdje su dio svakodnevice, te sve obrnuto od toga nailazi na nekakav otpor. Kukanja se i dan danas pokušavam riješiti. Rat i takve idiotarije neću ni spominjati.

Ne živim tu već par godina tako da se i broj prijatelja smanjio, kako to valjda ide s godinama, filtrira se, ali uvijek ostaju oni koji trebaju ostati. Pola ljudi koje znam su otišli u Irsku raditi, ostatak nešto mrlja, jedan je u Afganistanu, jedan radi za onih 1600kn i te sheme. Ali, ima još jedan ali. Na Božić nije tako, na Božić ipak sve malo oživi i ljudi se malo opuste, vrate se svi azilanti. I kad ne živiš sa starcima onda se stvarno počneš i bolje slagati s njima, i cijeniš to a i oni tebe.

Znam, otrcano zvuči kad to ljudi kažu ali stvarno je tako, moguće zato jer se sada jednostavno ni ne stigneš posvađati. Božić zna biti teška depresija baš zato jer se očekuje veselje ali meni je zakon sad, iskreno. Nemam prebijene pare, sjebao sam frižider u stanu jer sam topio led sa šarafcigerom i čekićem, jako pametno znam.

Kupit ću im neke poklone, jest ću s njima, vidjeti se s prijateljima, pit, vratiti se u Zagreb i nema veze što iskreno ne znam kako ću platit iduću stanarinu, osjećam se dobro.

Ne znam baš da je to zbog Božića ili nečeg, možda je zbog te slobode jer ne znam ni sam šta će biti, jer nemam šta izgubiti ali uglavnom, dobro je. Neka netko misli da sam retardiran, cigan, hipi, boli me kurac. Neka netko misli da je otrcano, patetično, isto me zabole. Zdrav sam, imam volje, imam obitelj, ženu, prijatelje i zahvalan sam za sve. Dođe mi da popijem pivo sad. Već sam popio. Kad smo stigli u Osijek, odvezao sam sve, naletio do birtije od bubnjara i njegovog brata, došao kući, popričao, jeo.

Znam da u tekstu više pišem o autu nego o Božiću ali ta zelena fiesta me dovezla kući, to je moj sob brate, i još je boje kao Grinč. Svi koji su azilanti negdje kontaju o čemu pričam. Kakvo god da je sve, Božić je i kući sam. Za kraj samo bi napomenuo da sam maknuo daktejp s retrovozora kad sam se uparkirao, da ne kažu da sam propao u tom Zagrebu. Nema labavo, Chris Rea 4life.

Autor je Kandžija