FYI.

This story is over 5 years old.

Ishrana

Vegetarijanci koji jedu ribu izgleda znaju šta rade

Nikada nisam razumeo zašto neki vegetarijanci jedu ribu, a onda sam shvatio da riblji mozak izgleda kao pasulj, i da su, pošto im je cerebralni kortekst nerazavijen, neosetljive na bol.
Fotografija: munchies.vice.com

Prvobitno objavljeno na Munchies.

Dok plima nadolazi, zakržljala žrtva moje prve pecaroške ekspedicije u poslednjih deset godina gleda me u oči dok pokušavam da je odvalim čekićem.

US Humano društvo u svom uzbudljivom „Priručniku za humano klanje riba" navodi da „perkusiono ošamućenje" odnosno udarac u glavu „izaziva momentalan i trajan gubitak senzibiliteta"što rezultuje „smanjenjem bola, stresa, i suvišne patnje." Ali lako je reći. Grgeč se živahno migolji na sve strane.

Reklame

Opoganio sam netaknuti pesak Malibu plaže da bih ustanovio da li peskatarijanizam – vegatarijanska ishrana plus riba – nudi još nešto osim mirne savesti dok se jede suši. Svi smo ponekad naišli na vegetarijanca koji usput pomene da ne jede meso osim ribljeg. Logika na stranu, ovaj stav je etički i medicinski osnovan, a čuva i životnu sredinu.

Sa etičke strane, argument kreće od biologije. Riblji mozak nije iste građe kao ljudski. Oblika pasulja, on ne sadrži razvijen neokorteks koji kod nas sisara reguliše bol. Nociceptori, čulni neuroni koji reaguju na povrede, kod riba praktično da ne postoje, posebno kod grabljivica kao što su ajkule. Iako riblji mozak registruje povrede, ovo iskustvo se razlikuje od našeg antropocentričnog poimanja „bola".

Svi smo ponekad naišli na vegetarijanca koji usput pomene da ne jede meso osim ribljeg. Logika na stranu, ovaj stav je etički i medicinski osnovan, a čuva i životnu sredinu.

Kad su naučnici na Univerzitetu Tromso u Norveškoj šokirali atlantskog bakalara, otkrili su da takvi nadražaji „ne deluju na ribe zbog strukture nervnog sistema". Bakalar jeste reagovao mrdajući repom, što nama deluje kao reakcija na bol, ali je nedugo potom nastavio uobičajeno ponašanje.

Patnja, povezana sa ali različita od bola, zavisi od stepena samosvesti koju ribe verovatno ne poseduju. Uprošćeno rečeno, riba bi morala da pomisli „E koje sranje" da bi patila pošto je upecamo, a dokazi za tako nešto ne postoje. Ribe su više nalik računarima koji reaguju na konstantan priliv podataka po strogo definisanim pravilima.

Reklame

Ribe su nam praktično „stranci". Nisu baš životinje, nisu samosvesne, ne osećaju bol. Ta tvrdnja se odavno iznosi: judaizam i katolicizam ne svrstavaju ribu u kategoriju mesa. (Uz krem sir ide dimljeni losos, ali ne biftek.) Tretirajući ribe kao da nisu životinje, peskatarijanci imaju stav da je etički prihvatljivo ubiti ribu a ne na primer kokošku.

Riba je mnogo zdrava: British Medical Journal iz 2008.navodi da „mediteranska ishrana dovodi se u vezu sa značajnim poboljšanjem zdravlja". Medicinski establišment retko ovako otvoreno hvali određeni tip ishrane, ali naučnici su utvrdili da jesti ribu kao Grk Zorba smanjuje mortalitet, stopu raka i degenerativnih bolesti mozga za skoro 10%.

Pre dva veka na Sardiniji, riba se jela iz moranja. Danas je to stvar izbora da bi se smanjila kilaža ili odložila smrt. Dženis Džibrin u The Pescatarian Plan piše: „Jedite ribu da biste zaštitili srce, postali pametniji, srećnije živeli, i – bez šale – imali više seksa". Navodno riba pomaže kod erektilne disfunkcije.

„Amerikance trenutno pogađaju dve epidemije, gojaznost i dijabetes tipa dva. Obe ove bolesti, kao i rak creva i druge tumore, izaziva nezdrava hrana. Peskatarijanizam ne samo što sprečava te bolesti, već ih i leči," tvrdi ona.

Ribe su nam praktično „stranci". Nisu baš životinje, nisu samosvesne, ne osećaju bol.

Tradicionalno, ribarstvo je oduvek bila alternativa za sva zlodela moderne poljoprivrede. Moderna, mehanizovana, profitabilna industrija mesnih prerađevina predstavlja neverovatnu tragediju za životinje, radnike, i konzumente. Sa vremenom sve efikasnija, postala je izuzetno unosna i nepodnošljiva.

Reklame

Takođe je izuzetno loša po životnu sredinu.

Satelitske slike kravljih obora podsećaju na septičke jame zato što to i jesu. Stajsko đubrivo je za vlasnike samo smetnja; čitavo more fekalija odliva se u okolni ekosistem, dok oblaci prdeža šire metan kroz atmosferu i utiču na klimatske promene.

Ali i poslednja divljač u prirodi ima svoje probleme. Preterana eksploatacija staništa koja katastrofalno utiče na populacije riba u divljini ne zanima previše javnost. Ugroženi i ukusni tunj mogao bi da izumre za koju deceniju, a od njega zavisi industrija koja obrće 220 miliona dolara godišnje. (Kad odete u suši bar i naručite plavi otoro, to vam je kao da jedete meso belog nosoroga.)

Kreativni ribožderi shvatili su da u akvaprivredi leži budućnost. Danas 50% riba živi u ribnjacima, od kojih su neki džinovski zabrani na pučini, neki plastične kadice u štali, a neki strogo integrisani samoodrživi ekosistemi. Akvaprivreda je industrija u povoju, ali ribnjaci bolje pretvaraju hranivo u meso od bilo koje druge životinje u svetu, pa bi u budućnosti mogli da postanu glavni izvor proteina za ljude.

Dakle, na plaži sam sa čekićem u jednoj ruci i mrtvom ribom u drugoj, zapitan. Ribe jesu žive, ali ne kao i mi. Razlikuju se od ostalih životinja, ali ne previše. Mogu da reše neke probleme u našoj ishrani i da izazovu nove.

Ali ljudi su danas deblji nego ikada ranije, posebno u Americi. Moramo da nađemo alternativu našoj govnjivoj ishrani i rešenje za hronične bolesti. Riba bi tu mogla da pomogne.

Još na VICE.COM:

Koliko košta savršena ishrana

Muškarcima sise verovatno ne porastu od brze hrane, ali stvar je komplikovana

Pitao sam vegane u Srbiji koja su njihova grešna zadovoljstva