Pitao sam basketaše po čemu se njihov sport razlikuje od košarke

FYI.

This story is over 5 years old.

Sport

Pitao sam basketaše po čemu se njihov sport razlikuje od košarke

Jedan dan na turniru 3x3 basketa na Novom Beogradu.

Nekada davno, ulična košarka iliti popularni "basket" bio je posmatran kao ili korak inicijacije u svet igre pod obručima, ili kao rekreativna forma iste. Ako ne uspeš u košarci, pa, ostaje ti barem uvek basket, takav je neki rezon tada postojao. Svaki kraj je imao svoje terene, i tu su se skupljali momci raznih uzrasta i kvalitativnih mogućnosti. Bilo je onih što nisu znali ništa, bilo je onih što su, pak, znali sve, ali "pravi igrači" su se uvek nekako držali dalje od tih uličnih festivala. U kraju se tačno znalo ko trenira i gde trenira, i kada bi se taj neko nekada i pojavio na lokalnom terenu, pratili su ga gotovo univerzalno tihi pogledi i mrmljanje - "znaš, on trenira…". Kakva magična reč, trenirati.

Reklame

Danas, situacija je malo drugačija. FIBA je pre nekoliko godina uzela pelcer od sportova kakvi su fudbal, odbojka i ragbi, i standardizovala "tri na tri" basket kao zasebnu disciplinu. Po uzoru na odbojku na pesku i ragbi "sedmice", napravljen je "world tour" za basketaše koji se sastoji od turnira širom planete, uz primamljive nagrade i odličnu organizaciju. Tako je svetska košarkaška organizacija spojila lepo i korisno - profesionalna košarka dobila je atraktivnog "mlađeg brata" u zvaničnoj formi, a basketašima je skinuta stigma "neostvarenih talenata" koja ih je često neopravdano pratila.

I sami već znate da gde god postoje obruč i lopta uglavnom postoje i Srbi, pa tako i ne čudi da smo i u ovoj formi košarke dominantni. O uspesima ekipe iz Novog Sada koju predvodi Dušan Domović-Bulut, trenutno najbolje rangirani igrač na FIBA rang listi za 3x3 igrače, ste čitali u više navrata na svim svetskim jezicima. U svakom slučaju, već neko vreme imam želju da se malo pobliže upoznam sa zvaničnim FIBA 3x3 basketom, a tradicionalni turnir koji se održava na platou ispred beogradskog Delta Sitija predstavio je idealnu priliku. Vikend, lepo vreme, i zvuk lopte koja odskače od beton - sve je mirisalo na moje tinejdž godine i čitavu beskonačnost ulupanu na betonu školskog dvorišta.

Na ad-hoc terene ispred "Delte" stižem na vreme, ali početak takmičenja odložen je zbor bizarnog razloga - montiranje konstrukcije i propratnih sadržaja (suncobrani, klupe itd.) alarmiralo je roj pčela veličine kakva se valjda samo viđa u horor filmovima gde su insekti glavni protagonisti. Dok nadležni rešavaju ovaj problem, ja časkam sa mojim kolegom Milošem Šakanom, u dnevnom (ili bolje da kažem noćnom?) životu poznatijem kao TV komentatorom za, između ostalog, ragbi i hokej na ledu. Miloš je organizator ovog turnira i on mi priča kako je svake godine ekipa toliko da čak imaju i rezervni žreb u slučaju da neko odustane.

Reklame

"I ove godine imamo 64 ekipe u glavnom žrebu", veli moj imenjak. Na ovom turniru važe malo modifikovana pravila - igra se do 11, ili 6 minuta. Na FIBA turnirima se inače igra do 21 ili 10 minuta, a ono što je zajedničko je to da se lopta posle skoka u odbrani uvek "čisti" (tj. iznosi do linije za tri poena) i da se posle poentiranja menja posed lopte. Na prvi pogled malo čudno za nas starije, jer je u Beogradu mahom važilo potpuno obratno - svaki skok u odbrani bio je borba na život i smrt koja bi se odmah završala zicerima (i naravno urlikom "ZAŠTO ŠUTIRAŠ KAD NEMA NIKOG POD KOŠEM!?!?!?!?!??!?!" koji bi uputio najstariji ili najdžangrizaviji saigrač), a loptu posle koša bi vam uljudno vraćali. Te avangardne koncepte čišćenja i predavanja lopte naučili smo tek kada su na kompjutere stigle basket igrice tipa "Michael Jordan In Flight" ili "Slam City", i upoznale nas sa nekim drugim svetom ulične košarke.

Pitam ga jel' svraća neko od poznatijih košarkaša, i dobijam odgovor da je Rade Zagorac, budući NBA igrač po svemu sudeći, učestvovao na nekom od pređašnjih turnira. Međutim, čemu to uopšte kada, kao što sam već rekao, 3x3 igra ima svoje zvezde. Bulut i ekipa nisu na ovom turniru, ali zato jesu momci iz zemunskog Master Tima, inače sedmi na zvaničnoj FIBA rang listi svetskih basketaša. Ova ekipa, za koju nastupaju Marko Dugošija, Dejan Pejić, Nikola Vuković, Lazar Rašić i Bogdan Dragović (trenutno odsutan zbog povrede) odlično je startovala tekuću sezonu, uz nekoliko trijumfa u azijskoj etapi "tura".

Reklame

"Od ove godine, može se reći da je "tur" vrhunski organizovan", kaže mi Lazar. "FIBA se trudi da to bude na zavidnom nivou, pogotovo kada uzmemo u obzir da je konačni cilj da 3x3 2020. u Tokiju bude zvanični olimpijski sport". Turnirske pobede u Kini obezbedile su Zemuncima za sada tri učešća na turnirima "master serije", koji predstavljaju apsolutni zenit svetskog basketa.

Kina je, nastavlja Marko, tek početak sezone. "Uh, mnogo turnira ima…ima sedam mastersa, koji se igraju u Meksiko Sitiju, Čengduu, Pragu, Lozani, Debrecinu, Tokiju i kanadskom Saskatunu, a mi smo za sada obezbedili Meksiko, Japan i Kinu. Već sledeće nedelje igramo čelendžer turnir u danskom Odenseu, i tu možemo da izborimo vizu za praški masters turnir", objašnjava mi ovaj 198cm visoki igrač koji "usput" igra i za zrenjaninski Proleter.

Lazar dodaje da je danas, takoreći, zlatno doba organizovanog basketa. "Ovaj sport je sada, trenutno, na vrhuncu. Ljudi u Srbiji su slabo upućeni da je ovo već par godina unazad u svetu jako dobro organizovano - turniri su kvalitetni, nagradni fondovi solidni." Kako su svi članovi ekipe nekada igrali (ili još uvek igraju) profesionalnu košarku, Lazar i Dejan čak i u inostranstvu, pitam ih kakve su razlike između dve verzije sporta. "Velika, baš velika, i što se tiče kontakta i fizičke spreme. Kretnje su takođe različite, različite su strategije, pravila su drugačija, pa čak i lopta je drugačija - igra se sa manjom loptom koja ima istu težinu kao normalna "sedmica", kažu mi momci koji su, inače, u finalu turnira u kineskom Huaj Anu pobedili upravo prvorangirane Novosađane.

Reklame

Na moje pitanje koliko je moguće izboriti neko sponzorstvo za uspešno bavljenje ovim sportom ne dobijam najsrećniji odgovor. "Jako teško", odgovara mi Marko. "Mi se uglavnom privatno finansiramo, i od nagradnih fondova plaćamo sebi karte i smeštaj na narednim turnirima. Pomažu nas pomalo iz Banovaca koliko mogu, jer smo nekada igrali za tamošnji KK Dunav, ali generalno, uglavnom sve sami". Klimam glavom i povlačim paralelu u sebi - možda se u basketu ipak neke stvari nisu promenile. I ranije si pobeđivao da bi ostao na betonu, a sada, pobedama ostaješ na "turu" i stičeš dalje pravo za igru. Basket je ionako uvek bio surova rabota, samo je ulog postao veći.

Pozdravljam Zemunce i odlazim do tribina, gde posmatram meč između "Čarapana" i nekih kojima sam, oprostiće mi, zaboravio ime. Dotični ne uspevaju da izađu na kraj sa Kruševljanima, koji deluju i tehnički i fizički dominantno - pogotovo se ističe momak sa "mekom" levom rukom, čijih nekoliko brzih "dvojki" de facto rešava pitanje pobednika. Tada u publici primećujem poznato lice - moj negdašnji komšija iz bloka Branko Kruševac, bivši igrač Crvene Zvezde, kao i nekih holandskih i grčkih klubova, stigao je da odmeri snage sa novim nadama gradskog betona. Branko je, inače, 2011. igrao finale "Red Bull King of the Rock" turnira na Kalemegdanu, i imao priliku da kao pobednik ode na završni turnir koji se održavao na ostrvu Alkatraz kod San Fransiska. Pobeda mu je izmakla u poslednjim sekundama meča, a put nekadašnjeg ozloglašenog zatvora krenuo je tada i ne toliko poznati Dušan Domović Bulut.

Reklame

"Hah, jeste, jeste", priseća se Branko, uz konstataciju da mu sada taj poraz mnogo lakše pada kada uzme u obzir današnje stanje na FIBA rang listama. Branko, inače, organizovani basket igra još od onog kultnog "Street Ball" turnira na Adi Ciganliji održanog sredinom devedesetih - kako kaže, od tada dolazi na svaki turnir za koji čuje. Šta o razlikama između "basketa" i "košarke" može da mi kaže čovek sa njegovim iskustvom?

"To su različiti sportovi", pojašnjava Branko. "U košarci, recimo, ima mnogo više trčanja, prelazi se teren gore-dole svaki čas, ali je u basketu selekcija šuteva mnogo strožija, mnogo oštrija. Igra je brža, manji je teren, i stalno si u akciji - nema odmora ni sekunde. Takođe, ima mnogo više fizičkog kontakta", kaže mi ovaj bivši Zvezdin junior. I Branko smatra da je standardizacija basketa dobra stvar. "Sada igrači mogu da se profilišu ili kao 3x3 ili kao 5x5 košarkaši, i u obe varijante mogu proputovati svetom, igrati lepe lige ili turnire i biti uspešni", jasan je on.

Zanimalo me je još i ko se osim Srba sa uspehom bavi 3x3 basketom. "Litvanija je uvek sila. Oni su neverovatni - imaju neverovatne šutere, neverovatno fizički spremne igrače, krupni su, jaki su…čak i Amerikance redovno dobijaju", kaže mi Branko. Pored Litvanaca, tu su i odlični Slovenci, po federacijskoj rang listi odmah iza Srbije, a u top 5 se pored Amerikanaca trenutno nalaze Poljaci i Rusi.

Reklame

Branka prizivaju iz njegove ekipe na taktički dogovor, a meni pada napamet - kako zapravo ovde funkcioniše suđenje? Sprovođenje pravde na basketu bilo je svojevremeno jedan od kamenova spoticanja čak i među najbliskijim prijateljima - neko nepisano pravilo nalagalo je da faulove koje naprave nad tobom tražiš sam, te da tuđe "duple" i korake glasno prijaviš. Naravno, nije svako imao iste interpretacije pravila, pa tako očas posla stignemo od "de si brate, jesi mi dobar" do "koji bre koraci mjkutijbm?!?!?!?!" ili moje omiljeno "pa nisam te ni tak'o!".

Srećom, u FIBA su bili dovoljno pametni da preduprede ovakve probleme, pa svaki turnir ima obezbeđeno prisustvo sudija. Jedan od delilaca pravde na ovom turniru je i Jugoslav Jevtović, nekadašnji KLS sudija sa petnaest godina staža. Odmah ga pitam - šta je lakše suditi, basket ili košarku?

"Definitivno košarku! Tri na tri je dosta naporan za suđenje", kaže mi ovaj iskusni arbitar na moje veliko iznenađenje. Kako sad to? "Lepo, manji je prostor, dinamičnije je, i mnogo je više kontakta a mnogo je manje igrača na terenu", objašnjava mi. Na moju opasku da mi deluje kao da je 3x3 dosta grublji od standardne košarke, Jugoslav se slaže i dodaje da FIBA čak i ohrabruje malo "živahniju" igru - na kraju krajeva, ne možeš baš da sudiš svaki kontakt u utakmici od desetak minuta. Ali, po njemu, vrhunske ekipe sa turnirskim iskustvom su već dovoljno upućene u kriterijume, pa tako i sami igrači već dovoljno osećaju kada je faul a kada nije.

Jugoslav me takođe informiše da je stara tradicija teranja u vražju mater zarad različitih shvatanja skoro pa izumrla. "Igrači su izuzetno korektni, žalbe su retke, a incidenti još ređi", zaključuje on. Eto kako napredujemo kao društvo - pre samo dvadeset godina, niko nije hteo da bude onaj koji broji poene, a sada, imamo sudiju na 3x3 basketu - i to sudiju čije se odluke poštuju. Molim lepo.

Pozdravljam se sa svima i krećem kući, razmišljajući o sada već skoro izvesnom olimpijskom 3x3 turniru koji nas čeka za tri godine. U Riu je turnir ragbi "sedmica" bio jedna od glavnih atrakcija, a olimpijska odbojka na pesku sada već ima ozbiljnu tradiciju - teško da će basket tu da omane. Stoga, ako volite košarku u bilo kojem obliku, svratite još koliko danas do Delta Sitija ako ste u prilici, i ispratite završnicu ovog turnira koji se održava već osam godina. Biće to ujedno i odlična šansa da se upoznate sa nekim budućim srpskim olimpijcima i, zašto ne biti optimista, osvajačima medalja. Pogledajte naš film "Šampioni ulice"