Selo u kome ljudi slave praznike masovnom tučom

FYI.

This story is over 5 years old.

Putovanja

Selo u kome ljudi slave praznike masovnom tučom

Ova igra, ako ovo uopšte možemo nazvati igrom, predstavlja spoj ragbija, borbe i gurke. Nasilje je intimno, ali nije lično.

Stotine muškaraca se okupilo oko oca Sabe. Napeto isčekuju. Zapaljiv splet alkohola, adrenalina i ko zna čega još što teče njihovim venama i izbija kroz znoj na toplom prolećnom danu. Muškarci su koncentrisani na crnu kožnu loptu veličine ogromne bundeve koja se nalazi u rukama sveštenika. Čuče, spremni su i jedva čekaju da eksplodiraju. Grupa počinje da skandira : "Lelo, lelo, lelo".

Niotkud se pojavljuje prava pravcijata krava i prilazi svešteniku kao da životinja razume da će se uskoro dogoditi, nešto sveto. Jedan od mušakaraca je šutnuo mučenu životinju koja je nestala kako se i pojavila. Opalio je pištolj i sveštenik Saba baca ogromu tešku loptu u vazduh. Ovako i počinje "Lelo", godišnja krvava proslava u Gruziji.

Reklame

Dok pada sa neba, lopta liči na ogromnu kožnu bundevu. Napunjena je peskom i piljevinom – smesom koja je zatim sastavljena uz pomoć svetog vina. I učesnici u igri su puni vina, a njihova ratobornost je skoro opipljiva na popodnevnom suncu. Kada je lopta pala na zemlju, nastao je haos sličan paklu – muškarci u masi su počeli da napadaju jedni druge. Žene, deca i stariji ljudi su se, kao privučeni magnetom, privukli masi i oformili krug. Većina muškaraca je uradila suprotno formirajući grupu isprepletanih tela koja je nastavila da se gura u narednih nekoliko sati pokušavajući da dotera loptu do improvizovanog "gola" čime se završava igra.

Svake godine na pravoslavni Uskrs, koji je 2016. godine bio prvog maja – borba se nastavlja na putevima gradića Lančkutija. Ova igra, ako ovo uopšte možemo nazvati igrom, je spoj ragbija, borbe i gurke. Nasilje je intimno, ali nije lično. Prigodno je što na dan kada se proslavlja vaskrenje, ovi ljudi igraju igru zbog koje se osečaju živim.

Nema pravila. Ima samo nekoliko širokih običaja. Cilj je nekako dogurati jednu od dve kožne lopte do jedne od dve reke – reke se nalaze na dva suprotna kraja grada i predstavljaju improvizovane golove. Igra se ne završava dok se ovo ne dogodi. Oba rečna korita se nalaze na jednakoj razdaljini od centra grada, gde počinje igra. Već tri veka, muškarci u ovom selu jure za kožnim loptama. Dolazilo je do ozbiljnih povreda. Dogodilo se i nekoliko smrtnih slučajeva. To će se verovatno nastaviti i u budućnosti. Ovo razumeju oni koji igraju – ova igra je tradicija.

Reklame

Tokom Lelo meča grad je podeljen imaginarnom linijom koja se nalazi u glavama stanovnika. Jaka je poput kanjona. Samo učesnici znaju ko je u kom timu. Svako, bio to otac, brat, majka ili sestra, ko se nalazi sa druge strane zamišljene linije je neprijatelj. Jedna strana se zove Gornja, druga Donja. Nema uniformi, ničeg što bi razlikovali igrače jedne, od igrača druge strane.

Za vreme igre sve u gradu staje – autobusi, zatvaraju se dvorišta, a automobil stanovnika su deo igre, što igri daje određeni urbani šmek. Ukoliko neko od učenika želi da napravi pauzu može da ubaci loptu u ograđeni prostor. Ukoliko stojite na putu, deo ste igre. Ako se ne pomerite sa puta, pretrčaće vas, prebiti, nudiće vam crno vino iz plastičnih flaša, ili će vam se sve to desiti u isto vreme.

Kada sveštenik otvori igru, loptu je teško videti. Oni koji je ugledaju instinktivno krenu da je zgrabe ali se vrlo brzi nađu na dnu ljudske piramide. iz koje je teško izvući se. Prošle godine, srednjovekovni muškarac je tako umro. Njegovo ime je bilo Goča Pirkalašivi. Dobio je srčani udar kada se zaglavio u masi igrača.

Prema tradiciji, na kraju igre, lopta se ostavlja na grobu osobe koja je prva umrla nakon prošlog Uskrsa. Ove godine, lopta će biti ostaljena na Gočinom grobu. Sledeće godine napraviće novu loptu i igra će početi iz početka. Bez obzira na to što se sa vremna na vreme dese tragedije, nema načina učiniti ovu igru sigurnijom. Svi ljudi sa kojima sam razgovarao na ovogodišnjem takmičenju mi kažu da se ovde radi samo i jednio "o tradiciji". Čak i ako to znači ljudsku žrtvu.

Reklame

Postoji strategija - stariji, iskusniji igrači voze mlađe. Jer, mlađi su obično prilično uplašeni. Na ovogodišnjom takmičenju smo zapazili dve vrete lidera: Gelu, zvanog General i Nonu, zvanu Kraljica.

Nona ima 65 godina. Oba unuka i ćerka su došli sa njom iz susednog sela da bi učestvovali u haosu igre. Tokom igre, Gela je stajala sama, odmah iza igrača koji je nosio loptu što je i najopasnije mesto za stajanje. U jednom trenutku, gurnula je igrače napred i naredila im gde i kako da stanu.

Kaže da je ove godine igrala u čast svog brata koji je nedavno umro.

- Obožavao je ovu igru. I sada igra sa nama, kaže.

- Igram od detinjstva. Ja sam jedna od lidera, kaže nam Gela, ogrommna žena plave kose i izvanredne fizičke snage.

- Imamo pravila: ne smeš da udaraš osobu koja je pala. Kada se neko ko padne povredi, svi moramo da podignemo ruke u vazduh. Kontrolišemo celu situaciju. Takođe, imamo i strategiju kako ukrasti loptu protivničkoj ekipi, kaže.

U gradu ga zovu General. Najveći deo igre provodi jureći loptu i dovikujući naređenja ostalim članovima tima. To radi sve dok ne pocrveni u licu. Njegovo vođstvo je donelo pobedu Donjoj strani. Nekoliko godina za redom pobeđuju. Kraljica gubi.

- Osećam se pun poštovanja prema svojim precima dok igram. Osećam se savršeno. Sve dok sam živ, zauvek ću igrati ovu igru, kaže general.

- Lelo nije bezbedna igra. Mi smo svi ludi, zato igramo. Nikada neću prestati da igram. Igramo iz ponosa. Imamo krv ratnika u sebi. Desi se da se i sam uplašim, ali, to me čini jačim, kaže.

Reklame

- Lolo je igra koja bi mogla da bude oko tri hiljade godina stara, kaže Dato Kilasonia, potpredsednik Lolo Fondacieje koja organizuje igru svakog Uskrsa. Drugi izvori kažu da se igra prvi put pominje u jednoj pesmi iz 12. veku.

- Imamo gene svojih predaka. Zato i dalje igramo lelo. Ova igra je preteča ragbija. Od kada je Gruzija postala pravoslavna zemlja, ljudi igraju lelo na religioznim događajima, kaže.

- Pre mnogo godina, Lelo se igrala da bi se vojnici zagrejali pre bitke. Čak i danas se u vojsci igra. Ovo je jedna od tri najstarije igre na svetu. Ukoliko neko pogine igrajući igru, njegova porodica ostaje ponosna, kao da je poginuo u bici. Kao da je žrtvovao sebe, kaže.

Kao i što pretpostavljate, istorija Lela uključuje mnoge legende.

- Pre nekoliko godina, lopta je udarila o zid i nekoliko muškaraca je skočilo da je dohvati, priča mi Koba, dugogidišnji igrač.

To je bio njegov omiljeni momenat u igri.

- Bio je taj čovek, zvao se Solomon. Bio je užasno visok i jak. Niko nije mogao da mu oduzme loptu. Zato je jedna pametna žena uzela žilet i isekla mu pantalone. Pantalone su mu pale do članaka. Kada je refleksno krenuo da podigne pantalone, oduzeli su mu loptu, kaže mi.

Nisu svi zadovoljni statusom kvo u igri.

- Ja nikada nisam igrao, kaže Mirian, seoski sveštenik. Gledao je kako njegov kolega sveštenik počinje sa igrom pre sat vremena.

- Mislim da su nam potrebna makar neka pravila, kaže.

Reklame

Kada je igra bila gotova, a Donji tim pobedio, mladić u srednjim dvadesetim je legao na sred puta pored reke. Pušio je cigaretu. Noga mu je bila polomljena . Bio je umoran i u bolovima i odbijao d austane. Ponudili su mu da zovu hitnu pomoć, ali je ljubazno odbio. Umesto doktora, tražio je pivo. Kad je popio pivo i ustao, pitao sma ga da li bi ponovo igrao, sada kada zna da je ovo mogući ishod.

- Naravno, rekao je i povukao dim cigarete.

Pogledajte još fotografija:

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu