Urbana legenda Sarajeva RULOF za VICE Srbija: Ja sam vandal po evropskim standardima
Fotografija: Skrinšot Sarajevo Grafiti

Urbana legenda Sarajeva RULOF za VICE Srbija: Ja sam vandal po evropskim standardima

"Ako se neko u Sarajevu bavi mnome - to znači da nema pametnijeg posla."
22.6.18

Ako nekoga u Sarajevu pitate ko je RULOF - reći će vam: "To je brat koji se potpisao na cijeli grad". To je možda i jedini ispravan odgovor, budući da nema naselja na površini od 142 kilometra kvadratna u kojem se ne nalazi njegov umjetnički otisak. Noću traži adrenalin po višespratnicama sa punim ruksakom boje, danju izučava diplomatiju i međunarodne odnose. Zbog obrazovanja je svoju adresu stanovanja prebacio u Berlin, odakle nam se i javio.

RULOF je ulični umjetnik u ranim dvadesetim godinama koji već cijelu deceniju koristi potpis poznat i popularan ne samo u glavnom gradu i ostatku BiH, nego i u regiji – ali i u Evropi. U Sarajevu ima status urbane legende čije ime i prezime zna jako malo ljudi, i ako se - kako nam je kazao u razgovoru – ne krije specijalno.

Radi sam, radi i sa ekipom. Internacionalnom.

Akcenat stavlja na druženje i konstantnu potragu za adrenalinskim nabojem. Njegova djela (ili kako bi neki rekli nedjela) mogu se naći po brojnim portalima i blogovima koji se bave uličnom umjetnošću.

Prvi put njegovo ime će se pojaviti u medijima, a na intervju ga nije bilo teško nagovoriti.

Predstavio se kao „vandal po evropskim standardima“ kojem je London ostao neostvarena želja. Ali ne još dugo. Vrlo interesantan odabir grada budući da isti oni ljudi koji će reći „to je brat koji se potpisao na cijeli grad“ će kazati i „RULOF se još samo nije potpisao na vaginu kraljice Elizabete.“

Slučajno ili namjerno – saznajte iz razgovora. RULOF od A do Ž za VICE. Identitet poznat redakciji.

VICE: Ko je RULOF, u najkraćim crtama?
RULOF: To je vrlo lično pitanje, koje nema veze sa mojom stvarnom ličnošću. To je ime, pseudonim. Umjetnici se predstavljaju tako nekako, a ja nisam umjetnik. Ja sam vandal. Ne znam baš da objasnim. Poziv mi je vandal. Moje ime i prezime ima drugi poziv. A RULOF je vandal.

Kako je nastao? Kada?
Koristio sam više različitih imena. Nisam znao kako ću se potpisivati, a najvažnije mi je bilo da ja imam neki potpis. Razmišljao sam šta ću pisati, kako ću se potpisivati - onda sam počeo koristiti to ime.

Kada je to bilo, koliko ti je godina bilo?
Ne znam, prije devet, deset godina. Bio sam maloljetan još. A prvog potpisa se ne sjećam, ne mogu da se sjetim gdje sam se prvi put potpisao.

Da potvrdimo: U Sarajevu ne postoji općina, mjesna zajednica koja barem na jednom (obično više) dijelova nema prepozatljiv tag/potpis, RULOF.
„Nema. Ne može da postoji. I da se napravi nova mjesna zajednica - opet će biti i postojat će.“

Ako je poziv vandal - to sa sobom sigurno nosi određene posljedice, što sa policijom, stanarima zgrada ili naselja. Običnim prolaznicima?
Kako da ti kažem, ja to sve radim po evropskim standardima (smijeh). A naši ljudi nemaju razumijevanja za to. Mene uhvati policija na krovu i pita me 'šta si radio gore'. Ja kažem 'crtao grafit'. Onda me oni pitaju 'što lažeš da si crtao grafit, kad se grafiti crtaju po ulici, a ne po krovovima. Šta si ukrao'. Ja im opet kažem da sam crtao grafit, pokažem im sliku, oni meni opet ne vjeruju. Onda me puste jer misle da sam im slagao, da sam nešto krao. Onda mi kažu da ću biti kriv ako neko bude prijavio iz te zgrade da sam nešto ukrao. Što je super, lako se dogovorimo.

Imaš li uopće dosije u policiji, neki prekršajni nalog ili slično?
Imao sam svašta nešto, ali nije to ozbiljno. Kod nas djeca preprodaju oružje za male pare, a ne da ja policiji budem problem. Ili bilo koji ulični umjetnik. Sve je to isto. Neka riješe neke stvari, pa neka se onda bave sa mnom ili ovim stvarima. Ako se neko u Sarajevu bavi sa mnom - to znači da nema pametnijeg posla.

Kako ljudi u Sarajevu, BiH uopće doživljavaju tu kulturu, dio kulture koja ime veze sa grafitima i oslikavanjem motiva na zidovima zgrada, kuća, ulica. Da li je uopće moguće dokazati ljudima da to što radite - nije vandalizam?
Ja sam adrenalin džanki. Što se grafita tiče, ja ne znam crtati - znam samo pisati. Mislim, znam nešto nacrtati, ali slab sam ja s tim. Ima ljudi koji to puno bolje rade od mene. Ali ja volim matricu, volim visinu, da me neko nekad i zaganja. Volim misiju, volim čak i da riješim neki problem. Volim da imam zadatak ispred sebe, prepreke koje trebam da pređem. To mi je puno bitnije i zanimljivije, a nacrtati je najlakše na kraju.

Avantura je bitna u vandalizmu. Više živiš van zakona, što te više stvara i uči životu - kako treba. Kada znaš šta si prošao kako ne treba, znaš kakve su vrijednosti poredane u svijetu, lakše razumiješ stvari i to na puno brži način. To je filozofija koja dođe na isto bez obzira čime se baviš.

Da li bi isto postupao, odnosno živio po tim pravilima i da se baviš nekim 'standardnijim poslom'?
To je drugi život. Imaš ljudi, evo u Londonu. Čovjek je dobio šest godina zatvora jer je bio advokat - ali je u isto vrijeme crtao grafite. Imaš vlasnike banaka - bave se time jer im stvara adrenalin. To je isto kao što ljudi vole parkour, skaču s krova na krov - tako neki vole grafite i pisanje.

S obzirom na to da se predstavio kao adrenalin džanki - koje su to onda bile najizazovnije lokacije na kojima je radio, najuzbudljivije - najopasnije?
U Sarajevu mi iskreno nije ništa bilo toliko 'wow' da kažem. Iskreno ništa mi nije bilo izazov. Bilo je nekih bježanija, ali policija nije toliko uporna da nas ganja. U Sarajevu uživam kad radim, da se družim, da pričam sa ljudima. Volim vala i da dođe policija, pa i s njima pričam i razgovaram. U Sarajevu imam prijateljske odnose s ljudima. Sve ono što piše o meni po forumima i portalima, to su ljudi koji nemaju života. Ljudi koji me upoznaju, koji razgovaraju sa mnom, koji su opušteniji - shvate da to ništa nije 'wow', nije ni vandalizam. To je način. Isto kao što se djeca igraju.

Pitali smo ga kuda je još 'operisao', ali nam je prvo ispričao koja mu je neostvarena želja, koja se (namjerno ili slučajno) poklopila sa sarajevskim urbanim vicem koji glasi: "RULOF se nije potpisao samo kraljici na vaginu".

Nisam u Londonu. To mi je baš bio izazov. Bio sam maloljetan. Došao sam u veliku prodavnicu, nalik Bauhausu. Došao sam tu, htio sam da kupim kliješta da izrežem ogradu. Znate da je London sav pod kamerama, ali ja sam našao jedan ćošak koji nije pod kamerom. Tu baš piše 'ovaj ugao nije pokriven kamerama, ali će komšije zvati policiju ako vide nepoznatu osobu'. Kontam u sebi - normala. Odoh kupiti kliješta, odrezati ogradu, ući, nacrtati ga na foru i sačekati metro.
Odem da kupim kliješta - traže mi ličnu.

Lična karta je spriječila da RULOF postoji i u Londonu. Ne možeš da vjeruješ, maloljetnik ne može da kupi kliješta u Lonodnu. To je sjeveroistočni dio grada, ja mislim. Hajde rekoh, nema veze. Odem opet tamo, motao se malo po lokaciji, razmišljao kako ću preskočiti tu ogradu. To je bilo tri dana prije povratka u Sarajevo i sve sam bio i isplanirao. Došla policija, a vjeruj mi imao sam osjećaj da već znaju šta ja radim tamo. Vidjeli su da sam klinjo.

Ja sam u međuvremenu napravio par slika, oni su me samo pitali šta radim tu. Govorim - slikam. Kažu oni 'što ćeš onda ovdje, idi u centar grada pa slikaj (smijeh).

Šta da ti kažem. Sve te akcije te nauče da se snalaziš. Uvijek se snalaziš. To mi je najdraže, kad s društvom kasnije sjedneš - pa pričate o akcijama. To sve stvara pravo zanimljivu priču zbog koje nam je dobro, zbog čega sve ovo radimo.

Dobro, gdje si uspio. Sve po 'evropskim standardima' kako si kazao ranije? Gdje je taj adrenalinski naboj bio na najvišem nivou?
Iskreno, u Parizu. Tu me toliko lupio adrenalin, noge su mi se tresle nisam ih mogao smiriti. Kada smo počeli crtati, puno mi je lakše bilo. Radili smo na sjeveru grada. Da, to ti htjedoh reći. U Sarajevu ima ekipa koja putuje po Evropi, a da je ovo legalna vještina - mi bi bili pravo priznati u svijetu što se toga tiče. Ali ilegalno je, pa nema legitimiteta - osim ličnog zadovoljstva.

Eto taj Pariz, Hamburg, Berlin, Beč - ne znam gdje sam više bio.

Srbija, Hrvatska?
Tamo toliko imam prijatelja, ono - ne idemo više tamo da crtamo, toliko smo crtali da nam je dosadilo. U Srbiji pogotovo imamo toliko prijatelja da idemo više zbog druženja. Ovo po Evropi što smo crtali, pola ljudi je iz Srbije bilo.

Znaš i sam kako je. Uvijek te nešto veže s nekim. Uvijek neke aktinosti, naše su grafiti. Svi ti zajednički interesi ti stvaraju veze sa ljudima. Kod nas writera, pisaca ti još uvijek postoji Jugoslavija.

Koliko ekipa broji članova?
U našoj ekipi postoji desetak ljudi, ne bave se svi aktivno. Možda troje ili četvero da aktivno radi. Ovdje u Berlinu isto imam ekipu, operišu U-Bahn i S-Bahn - hladno, policiji pred očima. Preludi su.

Obezbijeđeni su novci za autoput Sarajevo - Beograd. Bit će gotov, samo još niko ne zna kada. Shvatili smo da writeri podržavaju izgradnju infrastrukture - kako bi mogli da svemu tome daju svoj lični potpis?
Joj, crtalo bi se stalno. Crtalo pa brisalo i tako stalno. Autoput je uvijek super raditi. Zato što bi sigurno bilo mnoštvo onih četiri S ili mjesec i zvijezda, znaš kako to ide kod nas. A mi writeri bi to sve satirali.

Šalu na stranu, ovo je suština. Neko ko je writer, ko se bavi ovim ozbiljno, nikad neće pisati po novim fasadama, po školama, novim zgradama, muzejima, kipovima, nečemu što ima vrijednost. Voz, tramvaj, sve ovo što je državno, što je opće vlasništvo - uvijek. Valjda zbog te neke anarhije. Writeri će uvijek ići na loše fasade, loše uređene prostore.

Meni je drago kada nestane moj grafit - a došla dobra nova fasada tu. Drago mi je ako je ruševina koju smo isrctali srušena, a tu nastalo nešto novo. Mi uglavnom tako radimo. Ako nestaju naši grafiti - to znači da se gradi nešto novo, što je dobro uvijek.

Kako komentarišeš onda ljude, tvoje' kolege' koji unište novu ili renoviranu fasadu, prostor, znamenitost - a predstavljaju se kao writeri, odnosno bave se istim 'vannastavnim zanimanjem'?

To su isfrustrirani likovi. Cure ili momci željni pažnje, egocentrični su i tako žele da dobiju neki publicitet, pažnju.

Samo da napomenem, ja ne mogu da pričam ni u čije ime. Ovo ti govorim kao ja. Ja neću otići pred tržni centar i potpisati se. Neću ništa da sjebem. Razumiješ me. Ali potpisat ću se na Alipašinom polju na svaku zgradu kad god, a kada obnove - drago će mi biti što su sklonili moj grafit. To sam ti htio reći.

Tvoj potpis je prije nekoliko mjeseci 'zapalio je društvene mreže', nakon što je postavljena fotografija 'RULOF - na pultu od banke', a potpisao si se standardnom, 'službenom' hemijskom olovkom koja je svezana za šalter.
Banku ne volim nikako. Gledam u oči onu službenicu što radi, ona ne vidi da ja pišem. Meni je to super. To su meni dječiji trenuci, zezancija.

Šta poručuješ svima onima koji se i dan danas pitaju „Da li je RULOF realan lik“?
Slobodno reci, nas je deset. Raja smo. Dosta ljudi mene potpiše, dosta ljudi ja potpišem, jer smo raja. Zna me raja manje više. Ja se više ni ne krijem, nemam ni od koga se ne krijem. Ja crtam i to je to. Ljudima je to u glavi misterija. Mene ne interesuje da ja hodam okolo i pričam 'znaš ja crtao grafit, ja ovo, ja ono', kako to ljudi obično rade. To me ne zanima. Ja to zbog toga ne radim. Zato ne potenciram da se predstavljam negdje nekome.

Mene samo zanima adrenalin, volim da hodam, da istražujem gradove, zgrade, haustore. Koliko sam vidio stvari samo u Sarajevu koje niko nikad neće vidjeti ni za sto godina.

Ja sam bio u podrumima u koje niko nikad nije ušao. Bio sam u atomskim skloništima, gdje su ljudi pisali svoja imena prije nego što će poginuti. A ima i zapisano gdje je neko tu u atomskom skloništu imao seksualne odnose 1985. A pazi, to je u Sarajevu, koji je mali grad. A toliko priča i zanimljivosti za koje malo ljudi, ili niko ne zna. Ulaza i izlaza ispod zgrada, iznad zgrada. Pravo zanimljivih stvari ima.

Druga je stvar što to mnoge ne zanima jer su opterećeni materijalnim stvarima i glupostima. Isfrustrirani su, ne znaju šta će od života, ne znaju se zabaviti. A stvarno ima zanimljivih stvari, gdje svaki zid ima svoju priču sigurno.

Recimo da je biti i živjeti kao RULOF noćno zanimanje. Šta si u ovom dnevnom životu, kada se predstavljaš pod pravim imenom i prezimenom? Čime se baviš, koja su interesovanja? Kako zarađuješ za život, ipak noćni život, kakav god da je zahtijeva i određene finansije?
Bavio sam se hustleovanjem dugo vremena. Ta igra donosi neke različite mogućnosti, koje možeš da iskoristiš ili zloupotrijebiš. Svašta donosi.

A što se novca tiče, pušač će uvijek imati za cigare. Razumiješ me?

Inače, obrazujem se još. Studiram diplomatiju i međunarodne odnose. To me pravo zanima. To mi je prva strast. Zanima me međunarodna ekonomija, to čitam. To mi je prva 'furka'.

Sve akcije su stavljene na čekanje, jer kako kaže – postoje preče stvari. U neformalnom razgovoru nam je kazao i to da mu fale bubnjevi koje nije svirao dvije godine. Inače, prije nego je strast pronašao u spreju i farbi – identitet koji je poznat redakciji – je svirao po lokalnim grindcore bendovima. U međuvremenu, muzički ukusi su se malo i promijenili, sada je mnogo bitnija melodija i neki drugi pravci, ispričao nam je uz dodatak da je jutro prije dogovorenog intervjua slušao Bolt Thrower.

Stekne li se neprijatelja u ovom poslu, hobiju?
To ti zavisi od ličnosti. Znaš kako ide, ti kad nekog prebiješ dobro, pošteno - on te ne mrzi. On te gotivi poslije kad ga dobro prebiješ. Ne mrzi te. A neprijatelji, to je fiktivno sve. Nikad ne znaš ko ti je neprijatelj, jer ti ne smije reći u facu.

A mi se volimo pobiti odmah. Iskreno. Nama writerima nikada nije bio problem da se pobijemo. S policijom se ne bijemo, oni tebe biju. A dobio sam i od njih batina, ali ništa specijalno.

Znači - batine te nisu odvratile nikada od svega toga što jesi i što predstavljaš?
Ne. Ne mogu mene odvratiti.

Posljednje pitanje zvaničnog razgovora bilo je: kada namjerava prestati?
Volio bih da mi se mali (sin), ako ga budem imao, potpisuje sa RULOF. Tad bih možda prestao crtati.

Pogledajte fotografije