​žena pored reke, odvikavanje od heroina
Fotografija: Kročka
Droge

Pomirenje sa sobom kao nekadašnjim heroinskim zavisnikom

Jedno je skinuti se sa heroina, a sasvim drugo suočiti se sa posledicama i štetom koju su nanele godine koje si proveo na drogama.

Ovaj članak prvobitno je objavljen na VICE AU.

Ovo je poslednji članak u seriji ‘ Ono što želim da ti kažem o heroinu’ koju za VICE piše Hana Bruks, prijateljica i saradnica. Hana je spisateljica i muzičarka koja živi u Melburnu, a prethodnih nekoliko godina provela je u borbi sa svojom zavisnošću od heroina.

Stižem u Čiang Mai za vreme punog meseca. Imam kofer; uramljenu fotku mog psića, G-dina Bohanglesa, koji je ostao u Australiji; kacigu za motorcikl; orhideju koja ili umire ili se odmara, i visokog dečka iz Rusije po imenu Nikolaj. Nikada ranije nisam bila u Čiang Maiu, ali nakon što sam napustila rehabilitaciju u južnom Tajlandu i kada sam putovala nekoliko nedelja, odlučila sam da se preselim ovde.

Reklame

Čiang Mai zovu Ruža severnog Tajlanda. U senci planina, osnovan je u trinaestom veku, i dom je za milion ljudi i 300 budističkih hramova. Centar grada opasan je starim, urušenim zidinama. Ovde postoji jaka zajednica ljudi na oporavku: od staraca sa penzionim vizama koji su trezni već 20, 30, 40 godina, do mlađih zavisnika i alkoholičara na rehabilitaciji, koji su, kao i ja, otišli na Tajland u potrazi za nekim neutralnim mestom gde će moći da nauče da žive bez droga.

Želim da izgradim život ovde: da postanem bolja, da isplaniram budućnost. Očistila sam se, i sada je vreme da pokušam da živim tako.


Došla sam na Tajland pre osam meseci sa heroinskom zavisnošću koju nisam mogla da kontrolišem. Želela sam da prestanem, ali nisam mogla. Za četiri godine, većinom svojevoljno, prijavila sam se na 18 različitih rehabilitacija, klinika i detoks programa. Prisustvovala sam stotinama sastanaka u 12 koraka, mogu da citiram Big Book i da objasnim nauku koja stoji iza svega ovoga: način na koji droge utiču na dopamin, na međumozak i hipokampus. Mogla bih se založiti za model bolesti zavisnosti – to da, kao što navodi Američki Nacionalni Institut za Zloupotrebu Droga: “Zavisnost predstavlja hronični, ponavljajući poremećaj koji karakteriše kompulsivna potraga za drogom i njena upotreba, uprkos štetnim posledicama”. Mogla bih da radim sve ovo, ali nakon detoksa, jednom kada je heroin napustio moje telo i kada više nisam bila fizički zavisna, i dalje bih mogla da počnem da ih koristim.

Reklame

Štetne posledice postale su ekstremne: automobilske nesreće, predoziranje, predoziranje drugih ljudi, septikemija, grčevi, infekcije bubrega, hapšenje, iseljenje, siromaštvo, degradacija i strah. Dok sam jurišala ka smrti, postala sam sve više otupela na razgranatost moje zavisnosti, i bila sam prestravljena činjenicom da ću, ukoliko prestanem, morati da se suočim sa njom. Zbog toga sam nastavljala da koristim drogu. Rehabilitacija na Tajlandu bio je moj zvanični devetnaesti pokušaj da prestanem. Pristala sam da dođem ovde na šest nedelja, ali sam odbila da obrišem brojeve mojih dilera. Ovo neće funkcionisati, ništa do sada nije, i trebaće mi kada se vratim kući u Australiju.

I dalje ne razumem šta se desilo, ali nešto se promenilo. Očistila sam se. Žudnja za drogama je izbledela. Radila sam na sebi. Ugojila sam se i počela da se smejem. Otkazala sam svoj let kući. Pokušala sam da uradim ono što mi je rečeno i da ostanem čista. Zadivljujuće je to što sam i dalje živa. Zapanjujuće je to što sam već osam meseci čista. Moja majka to naziva čudom, i čak i pored toga što je ova reč obeležena kao nešto što bi koristili Isus-frikovi sa dairama, ni sama ne bih mogla da nađem bolju reč koja bi opisala ono što se desilo.


Pre čuda, moja posrnuća uvek su izgledala isto: otišla bih kući, u isti grad, i vratila se heroinu i poznatoj agoniji zavisnosti. Detoksirana, čistija i puna dobrih namera, gurnula bih ključ u ulazna vrata i ponovila plan oporavka: “Provesti sledeći sat u raspakivanju, a onda otići na podnevni sastanak”.

Reklame

Mogu ja to.

Počela bih, ali bi onda mirnoća i bivanje kod kući, što je bila nezadovoljavajuća razlika, kao i činjenica da nisam bila urađena izazvali strah u meni.

Ako se moj diler javi, naći ću se sa njim. Ako se ne javi izdržaću.

Uvek bi se javio.

U toku celog svog odraslog života oslanjala sam se na droge kako bih dobila utehu, društvo i olakšanje. Naučiti kako da postojim bez njih – kako da napravim šolju kafe bez heroina, kako da se javim na telefon, kako da se nosim sa slobodnim vremenom – sve je to bilo kao da mi izbijaju novi zubi. Četiri godine sam odustajala kada bi stvari postale previše neudobne. Heroin mi je davao instant olakšanje. Dugoročne želje bile su kao snovi koje sam zaboravila da sam ikada sanjala.

Oporavak, rekli su mi, nema završnu tačku. Nema cilja. Nikada neću biti “oporavljena”. U pitanju je proces. Novi način života. Vratiti se kući svemu onome što sam znala da sam već pokušala ne bi uspelo. Trebao mi je novi početak. Trebalo mi je vremena.


Nedelju dana nakon što smo stigli u Čiang Mai, Nikolaj, zavisnik od heroina na oporavku koga sam upoznala na rehabilitaciji i u koga sam se zaljubila, i ja uselili smo se u kondo. Nalazi se u Nimanheminu, delu Čiang Maia, što i nije toliko bitno, koliko je bitna kada koju smo imali, što je retkost na Tajlandu, a upravo je to bilo je ono što je presudilo da se više ne nećkamo. Iz našeg stana vidi se Doi Sutep, velika planina koja uokviruje zapadnu stranu grada. Blizu vrha nalazi se Vat Pra Tat Doi Sutep, budistički hram sagrađen u četrnaestom veku. Svetla koja se vide noću zaista su umirujuća.

Reklame

Provodimo puno vremena u ispijanju kafe i pušenju Camel cigareta u kadi. Lepo je što imam dom, ali je i dalje muka platiti kiriju. Treba mi više novca. Treba mi posteljina, nove sandale, peškiri, šampon, regenerator, tiganji, metla, piksle, prašak za pranje veša, brusevi, nova četkica za zube, Wi-Fi, ekran za Iphone koji nije toliko polomljen da ostavlja deliće stakla na mom obrazu. Treba mi hrana.

Kada sam bila na drogama, sve bih krala. Sav moj novac odlazio je na heroin. Stvari koje su potrebne za život jednog čoveka bile su od sekundarne važnosti, i morale su biti obezbeđene bez novca. Ušetala bih u prodavnice i uzela sve što mi treba. Bila sam dobra u sitnoj krađi. Nikada me nisu uhvatili i nikada se nisam osećala loše. Živela sam kao džanki: Treba mi više nego tebi. Moj život je teži od tvog. Da li bi više voleo da umrem od gladi? Da li bi mi dao nešto novca?

Trezna ne mogu da se bavim time. Iskušenje postoji, ali osećam da je pogrešno. Ne mogu dopustiti strahu da neću imati dovoljno da diktira šta ću raditi. Treba da probam da radim suprotno od onoga što sam radila kada sam bila zavisnik. Treba da pokušam da živim u veri, a ne u strahu.

Nikolaj – daleko pragmatičniji, logičniji i mnogo više Rus – bori se sa mojim sve-će-biti-okej pristupom.

“Nisam tvoj Bajron Bej”, kaže on.

“Aha, a ja nisam iz Volgograda”, podsećam ga. “Sve što znam je da kada pokušavam da kontrolišem sve kako bih dobila ono što želim, postajem istresirana i uplašena, a onda ponovo završim na rehabilitaciji.”

Reklame

“Hipi”, uzdiše on, dok baca punu šaku mehurića od pene na mene.

“Ma daj!” vičem. “Da li je tvoj način ikada uspeo u prošlosti?”

On se smeje. “Vidi”, kaže on, “Dobro nam ide, ako uzmemo u obzir da smo dva džankija sveže izašla sa rehabilitacije.”

To je istina: čisti smo, imamo dom, imamo jedno drugo, pokušavamo da uspemo. Ipak, smeta mi kvalifikator ‘za jednog džankija’. Umorna sam od toga da budem džanki. Kada ću doći do tačke kada ću moći da kažem: Ide mi dobro, kao osobi?


Vera je važna, ali pozitivnost i afirmacije neće platiti račune.

Većina ljudi sa zapada koji žive u Čiang Maiu žive od toga što podučavaju engleski jezik. Potražila sam neki takav posao. Neke kompanije traže biografiju, što, kada si bio zavisnik od droge sa punim radnim vremenom, može biti problem. Imam dosta profesionalnog iskustva, ali postoje rupe:

2007 -2009 Problem sa heroinom, otkaz, na socijalnoj pomoći, svirala rokenrol

2009 – 2010 Na rehabilitaciji sedam i po meseci

2010 – 2012 Period nakon rehabilitacije u Bajron Beju, bez posla, pokušavala da sastavim svoj život

2014 – 2018 Četiri godine ponovnog vraćanja heroinu, konstantni pokušaji rehabilitacije.

Na drogama, bila sam sjajna u borbi. Mogla sam da prevaziđem bilo koju prepreku. Trezna, osećam se nespretno. Ne želim nužno da lažem o svojoj prošlosti, ali istina je da kada pokušavam sebi da obezbedim posao predavača, iskrenost bi mi uništila plan.

Odlučila sam da ću pisati, frilens, potražila sam nove publikacije u koje bih se uključila, sve dok nisam shvatila da treba da pošaljem i primere svog pisanja. Iza sebe imala sam godine objavljenih radova, ali ništa u skorije vreme, izuzev ove kolumne, sve pod naslovom: Ono što želim da ti kažem o heroinu.

Reklame

Treba mi novac i trebaju mi prijatelji. Žena iz Anonimnih Alkoholičara pozvala me je na Yoni Monologues, verziju Vagina Monologues, samo u Čiang Maiu. Nakon performansa sedim na skuteru i pušim. Jedna od performerki, žena iz Britanije sa kratkom plavom kosom, hoda ka biciklu koji je pored mene.

“Bila si sjajna”, kažem joj.

“Hvala”, odgovara ona.

Ćaskamo, i ona me poziva da se priključim njoj i još nekoliko žena na piću u blizini. Zaista ne želim da sedim sa grupom ljudi koja se napija, ali tek je deset sati uveče, i ne ide mi se kući, jer uvek idem kući. I željna sam ženskog društva. Tako da im se pridružujem.

Fine su. One piju vino, a ja cirkam kokakolu kroz slamčicu od bambusa i pušim jednu cigaretu za drugom. Osećam se samosvesno. Ne žudim za alkoholom, ali sam ljubomorna na efekat koji on ima na njih – omekšana inhibicija, sposobnost da se opuste, da se isključe, i da ćaskaju.

Pitaju me koliko dugo sam već na Tajlandu.

“Osam meseci”, odgovaram im. “Već tri nedelje sam u Čiang Maiu, ali sam pre toga bila na jugu.”

“O, kul. Šta si radila tamo?”

Reci im da si podučavala engleski, sugeriše moj mozak, ali za veliko iznenađenje, govorim im istinu.

“Bila sam na rehabilitaciji. Imala sam problem sa drogom.”

“Fantastično!”, uzvikuju. “Sjajno za tebe!”

One nastavljaju sa planiranjem časa zumbe i večere sledeće nedelje, dok ja zaranjam u dubinu svojih misli. Osećam se ogoljeno.

Zašto sam im rekla to?

Reklame

Pretpostavljam da me zabole. Zavisnik sam, ide mi okej, za džankija.

Jedna od devojaka se naginje ka meni. Prosula je vino po svom golom kolenu.

“Znaš, informisala sam se o toj rehabilitaciji skoro. Mislim da mi treba pomoć”. Ona pali filter cigarete koja je okrenuta naopako.

Vreme je.

Zahvaljujem im se i obećavam im da ćemo se videti na zumbi. Kupujem sladoled iz 7/11. Nikada se nisam osećala toliko čudno u pokušaju da se sprijateljim sa nekim.


Novi početak je iluzija.

Namučena sam posledicama moje zavisnosti. To što sam čista ne znači da se ništa pre toga nije dešavalo.

Platila sam porez i kada mi nisu vratilii predviđeni procenat, moj računovođa obavestio me je da je procenat zadržan od strane australijske vlade. Imam dug koji potiče od kad sam se radila i kada sam koristila socijalnu pomoć. Računovođa mi šalje račun u iznosu od 176 dolara. Moj stari mobilni provajder šalje mi mejl u kome kažu da je moj dug u iznosu od 1540 dolara prosleđen agenciji za naplatu. Nikolajevu porodicu pozvala je švajcarska policija povodom neizručenih naloga. On paniči, i ja paničim zbog njega, ali i zato što me podseća da i ja imam neplaćene sudske kazne: za posedovanje heroina, za posedovanje kašike, zbog nevezanog pojasa. Nisam sigurna da li će to što ih ignorišem mesecima rezultirati obračunatom kamatom ili nalogom za moje hapšenje, ili oba.

Vreme je za kupku.

Malo po malo, razgovaram sa nekima od mojih starih prijatelja i porodice. Većina njih mi upućuje reči podrške, osim mog oca, sa kojim se nisam čula od kako sam stigla na Tajland. Sama činjenica da se ja lično osećam bolje ne znači i da se ljudi osećaju bolje povodom mog postojanja.

Reklame

Nešto pre mog odlaska na rehabilitaciju, otac je bio jako ljut na mene i rekao mi je da sam sjebala sebi život.

“Imala si sve što si htela,” vikao je. “Ti si sjebana.”

Na njegov rođendan poslala sam mu poruku. Napisala sam da mi je žao zbog načina na koji sam se ponašala zbog zavisnosti i zbog ztresa koji sam mu izazvala. Rekla sam mu da sam već osam meseci čista i da mi dobro ide. Sledećeg jutra, budim se uzbuđena kao malo dete, dok proveravam da li je odgovorio. Sinovao je moju poruku, ali nikada nije odgovorio.


Počinje sezona spaljivanja.

Farmeri spaljuju svoja polja i vazduh zbog toga postaje gust i toksičan. Svi nose maske preko lica. Čiang Mai privremeno postaje jedan od najzagađenijih gradova na svetu. Izmaglica je okidač za prikrivenu anksioznost. Osećam se kao da ne mogu da dišem, zbog čega svlačim masku i palim cigaretu.


Sledećeg dana osećam se grozno. Stižem na sastanak, ali ne mogu da se nateram da uđem unutra. Oči mi suze, a ne želim da plačem pred starijim muškarcima. Sedim na ulici i odlučujem da ću uhvatiti taksi ka Varorot pijaci. Treba mi distrakcija.

Moj vozač je stariji tajlanđanin koji mi se predstavlja kao G-din. Amo.

“Vi ste u poseti Čiang Maiu?” upitao me je on.

“Tu živim sada”, objasnila sam mu.

“O, dobro.”

On naglo koči kako bi izbegao da udari dva zapadnjaka koji pokušavaju da voze skuter.

Njegovo sledeće pitanje me je trgnulo.

“Jeste li srećni?”

Znam da se radi o jezičkoj barijeri, i da on zapravo hoće da me pita da li mi se sviđa ovde, ali pitanje shvatam bukvalno.

Reklame

Jesam li?

Vraćam film na poslednjih osam meseci, na to koliko sam luda bila pre nego što sam došla na rehabilitaciju, na detoks kroz koji sam prošla, na fizički bol, pročišenje – nadu koja je počela da se pojavljuje. Miislim na Nikolaja koji radi sklekove na podu našeg stana sa cigaretom kojom balansira u ustima. Mislim na g-dina Bohanglesa, koji mi previše nedostaje. Mislim na ljude koji su ostali uz mene i ohrabruju me.

Želim da plačem, ali dajem sve od sebe da se nasmešim.

“Jesam, dobro sam, g-dine Amo.”

On podiže palac u znak podrške.


U vozu sam koji vodi od internacionalnog aerodroma u Hong Kongu do hotela. Nemam keš i ne mogu da prijuštim da budem ovde, ali moram da napustim Tajland i da ponovo dođem, ali sa novom vizom. Tajlandska ambasada u Hong Kongu bila je najbolja opcija ako želim brzinski da se vratim. Sendvič sa sirom i kafa u kafiću na aerodromu koštaju više nego što je moj budžet za dva cela dana na Tajlandu. Zabrinuta sam.

Nikolaj spava pored mene. Žena glasno priča preko telefona na francuskom iza nas. Zbog privatnosti, ili zato što je shvatila da biva nepristojna, ona se pomera četiri ili pet redova dalje, na drugu stranu vagona.

Zaboravlja svoju tašnu. Svetlucava je, od lakovane kože, Luj Viton, i potencijalno je jako vredna.

Zgrabi je.

Žena ništa ne primećuje. Ona je onaj tip koji nosi stotine u sitnišu. Verovatno ima nekoliko platinastih kreditnih kartica.

Reklame

Debata se zahuktava.

Treba mi više nego njoj.

Način razmišljanja jednog džankija.

Imaj vere.

Mrzim što i dalje razmišljam na ovaj način.

Toliko sam blizu da krenem ka njenoj torbi da mi je loše, ali ne mogu da uradim to.

Probudila sam Nikolaja i izlazimo iz voza. Tresem se. Džanki Hana je besna: Ti kukavice! Ti si idiot!

Znam da sam učinila pravu stvar. Mogu da podnesem da budem siromašna i gladna, ali ne mogu da podnesem još krivice.

Hodamo među prolaznicima u dronjcima sa rehabilitacije, dok je svuda oko nas Gucci.


Hong Kong je užasan. Pozlilo mi je i povraćalasam tri dana. Jedva da možemo da prijuštimo hranu. Nestalo nam je cigareta. Svađamo se. Osećam jaku nostalgiju. Po prvi put, nisam sigurna u svoju vezu sa Nikolajem. Sedim ispred hotela i zovem svog sponzora u suzama.

“Zbog čega stvari prosto ne mogu da krenu dobro bar na kratko?” kukam ja. “Poslednjih nekoliko godina su bile pakao, i sada sam čista, i mislila sam da će možda, samo jebeno možda, postojati bar neka pauza, odmor. Da će stvari da se razvijaju glatko. Nije kao da želim da koristim droge, ili nešto slično, već se radi o tome da su ovaj život i uslovi života jebeno preteški!”

Moj sponor ima šezdeset godina. Ona je na oporavku od heroina već decenijama. Preživela je.

“Hana”, kaže ona nežno, “Ne postoji srećan kraj. Ne postoji tačka od kad će stvari postati okej. Život nastavlja da se dešava, i sve se svodi na to kako ga ti podnosiš. To je avantura.”

Reklame

Kada smo se vratili u Čiang Mai, vazduh se raščistio. Ponovo se vidi i hram.

“Hajmo u planinu”, kažem Nikolaju.

“Hajde da uzmemo vazdušnu pušku”, kaže on.

Stavljam osam praznih konzervi Pepsija u torbu i Nikolaj nalazi keramičke metke.

Penjemo se na Doi Sutep planinu na našem plavom skuteru. Vazduh je svež, i stižemo za 30 minuta.

Hram ne izgleda kako sam zamišljala. Svuda su turistički autobusi; ljudi nose rančeve i selfi-stikove, lutalice se okupljaju oko štandova sa kobasicama. Nije veličanstveno, prirodno svetilište kako sam ja to zamišljala.

Ni oporavak nije kako sam ga zamišljala. Radila sam to već ranije, pre puno vremena, ali sam zaboravila koliko je zapravo teško. Nisam očekivala paradu, ili instant oprost, ali sam očekivala olakšanje. Razmišljam o čoveku koga znam, i koji je takođe napokon uspeo da se očisti. U toku svoje prve godine oporavka, morao je da se pojavi na sudu zbog optužbi za dilovanje. Osuđen je na pet godina zatvora. Delovalo mi je okrutno. Ipak, sjajna stvar je to što je odslužio kaznu i ostao čist.

Ovo sećanje čini da moji problemi izgledaju manji.

Nikolaj i ja gledamo ka hramu, a onda jedno prema drugom: nema šanse. Nastavljamo da vozimo dok ne naiđemo na čistinu. Svuda okolo su četinari i mali stolovi sa stolicama koji izgledaju kao pečurke. Pada mrak. Mi ređamo konzerve Pepsiija i naizmenično pucamo. Po prvi put nakon nekoliko nedelja, osećam se kao da imam energije.

Reklame

Pucam, i molim se.

Pop pop pop.

Pusti me da uspem!

Pop pop pop.

Pusti me da živim život!

Pop pop pop.

Pusti me da budem srećna!

Nikolaj me grli jednom rukom.

“Dobro nam ide”, kaže on.

Čekam da doda “za dva džankija”, ali on to ne radi.

“Sasvim dobro nam ide”, slažem se sa njim.

Pucamo dok mrak nije pao toliko da više ne vidimo konzerve. Moje oči se privikavaju, i vidim da se pogled promenio. Gledam ispred sebe. U podnožju dole je moj novi grad, i njegova neonska svetla izgledaju prelepo.

Pratite Hanu na Instagramu. I pročitajte ostatak njenih članaka u okviru ove serije.