Fotograf Imre Szabo, portret
Fotografija: Staša Bukumirović

FYI.

This story is over 5 years old.

Intervju

Imre Szabo za VICE o devedesetim, fotografiji i izložbi: Inspiriše me život

"Devedesete" je naziv izložbe Szaboovih radova koje će beogradska publika moći da vidi od 2. novembra u Univerzitetskoj biblioteci.

Fotografije Imreta Szaba obeležile su najteže i najtmurnije momente devedesetih. "Kuća na prodaju", Miloševićev preteći prst sa Kosova, možda najčuvenija fotografija lidera SRS Vojislava Šešlja sa puškom u rukama i četničkom kapom na glavi, samo su neki od radova ovog novinskog fotografa koji su ga proslavili.

"Devedesete" je naziv izložbe Szaboovih fotografija iz ovog perioda koje će beogradska publika moći da vidi od 2. novembra u Univerzitetskoj biblioteci. Na 40 fotografija zabeležena je ratna decenija - ratišta u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu i Metohiji, kao i paralelni događaji iz Beograda.

Reklame

Szabo je poslednju veliku izložbu u Beogradu imao pre 32 godine.

plakat izložbe Imreta Saba

Plakat izložbe "Devedesete".

VICE: Zašto ste se odlučili da baš sad postavite izložbu "Devedesete"? Da li je sve konačno sazrelo?
Imre Szabo: Tu je moja zasluga jako mala. Čitav projekat je nastao je zahvaljujući Igoru Čoku i Grainu, i mislim da je to pitanje za njega. To su fotografije iz kriznog perioda koje do pre par godina nisam ni pokazivao, ni o njima razmišljao. U maju mesecu izložene su prvi put u Užicu, u okviru Grain festa zajedno sa fotografijama dvojice mojih kolega - Miloša Cvetkovića Cveleta i Hrvoja Polana - a onda je Igor predložio da ih prebacimo u Beograd.

Zabeležili ste neke od najvažnijih momenata u modernoj političkoj i društvenoj istoriji Srbije, kako se emotivno odnosite prema tom periodu?
Moram da naglasim da ja sebe ne smatram ratnim reporterom, ja sam samo odlazio na ratište po zadatku, i odnosio sam se prema tome kao prema svakom događaju. Međutim, dugo nisam želeo da fotografije iz tog perioda - osim dve, koje se nalaze na mom sajtu - pokazujem, sve do radionice o kriznim fotografijama koja je održana u Sarajevu pre nekoliko godina. I to se desilo sasvim slučajno. Želeo sam da pratim tu radionicu, interesovalo me je, ali je čuveni fotograf Ron Haviv, koji je učestvovao na njoj, a sa kojim sam se sretao na ratištu, predložio da održim prezentaciju. I ja sam se prepao. Bio je to jedan od neprijatnijih trenutaka u mom životu - brljanje po materijalu koji, po mom mišljenju, baš i nije bio izuzetan, bilo je za mene strašno.

Reklame

Ipak, video sam da tu ipak ima vrednih slika, i to je dokaz da sav svoj rad fotografi treba da sačuvaju. Jer ako nešto deluje u tom momentu loše, vreme često pokaže da je dobro i vredno.

Da li postoji neka od fotografija koja je za vas posebna, koju bi ste izdvojili?
To je svakako fotografija sa plakata za izložbu. Miloševićev prst koji ili preti ili koji ukazuje. Ona je korišćena kao ilustracija za njegovu rečenicu "Niko ne sme da vas bije". Interesantno je da ona nije nastala tada, nego dve nedelje ranije na Kosovu Polju. Iz više razloga taj događaj je zanimljiv. Prvo, tada je redakcija imala toliko poverenja u fotoreportere da smo mi mogli samo da javimo da smo saznali da Milošević ide na Kosovo, da uzmemo auto i odjurimo na događaj. To je danas nemoguće. Ja sam tad stigao od Politike do Kosova za nešto više od tri sata, sa jednim izletanjem sa puta. Naravno to danas ne bih uradio nikada. Ali su bila takva vremena.

Kad ste se već dotakli te teme, koliko se fotografija razlikuje danas u odnosu na to vreme?
Drastično. Drastično se razlikuje. Digitalizacija je dovela do skoro potpunog obezvređivanja fotografije, na različitim nivoima. Tako da može da se desi da kolege, u brzini, pronađu moju fotografiju i zaborave da me potpišu, i to ne sa zlom namerom. Nažalost vrlo često se to dešava ne samo ovde, nego i u svetu. Na Fejsbuku se pojavljuju moje fotografije, koje ja tamo nikada nisam objavio, i koje su nađene bog sveti zna gde i, naravno, sa izgubljenim autorstvom.

Reklame

Takođe, u to vreme su redakcije vodili ljudi koji su znali posao, koji su najčešće i sami bili novinari, reporteri, i znali su šta je to. Danas ih vode menadžeri, koji misle da su posisali svo znanja sveta, i oni ne razumeju problem novinara ili fotografa, oni gledaju samo novac.

Imre-Szabo-fotografija-Stasa-Bukumirovic

Fotografija: Staša Bukumirović

A kada je reč o novim tehnologijama, koliko su je one promenile?
Mnogo je fotografima olakšan posao. Ja sada mogu da izvadim telefon, i da vas fotografišem, i da tu fotografiju pošaljem odmah u VICE, u Njujork tajms, ili bilo gde drugde. Takođe, dobija se na kvalitetu, ako se pažljivo radi.

Fotografi imaju često samo jednu priliku, jedan dobar kadar kroz koji treba da ispričaju svoju priču, što im dodatno otežava posao. Kako pronalazite te kadrove i inspiraciju?
Ja to zovem njuhom. Mora da se nasluti šta može da se desi. Ako Milošević ode na Kosovo, vi treba da pretpostavite šta sve tamo može da se desi. Tako je i nastala fotografija "Kuća na prodaju" koja me je proslavila, koja je za to vreme bila jako problematična, ali nisu mogli da me prozovu srpskim nacionalistom, jer sam Mađar. Prosto sam osetio da moram da idem dole, jer se događa nešto. Druga stvar, naročito danas, novinski fotografi moraju da budu jako obrazovani, da čitaju i prate sve, ako žele da učine nešto svoje, a ne da ih skidaju sa čiviluka i šalju isključivo po zadatku.

Pored znanja i njuha, rekla bih da u fotografiji ima i malo sreće?
Mnogo sreće. Na izložbi ćete moći da vidite i fotografiju jednog od prvih podmetanja bombi u Beogradu. Bilo je to 1994. godine, i mislim da se čovek zvao Rade Međed. To je bila tragikomična situacija. Meni su ukrali auto, i ja sam kupio drugi, sa ugrađenim plinom. I plašio sam se jako toga, nisam smeo da zapalim cigaru… I odjednom vidim narandžast plamen. I pomislim "ja", "ja sam odleteo u vazduh. I onda shvatim - ja mislim, nisam ja. I tek onda čujem "bum". Onda sam ugledao na prozoru džipa tanju i deblju kost ljudskog ekstremiteta. Poučen iskustvom sa Kosova, uvek nosim fotoaparat sa sobom, dižem aparat, još uvek lete parčići. Čovek izlazi iz automobila, on ne zna da nema nogu, i pada dole. Ta fotografija je preko Rojtersa poslata u svet. A u tom slučaju je bila puka sreća. To je nešto što može da se predvidi. To se desi. Bio sam u pravo vreme na pravom mestu. I zato stalno treba imati fotoaparat uz sebe. Ja se osećam kao da sam go bez aparata, kao da svi sad vide da nemam aparat.

Reklame

Pogledajte i:


Šta je danas ono što vas inspiriše kada je fotografisanje u pitanju?

Ja mislim da sam osuđen na fotografiju, i sve gledam kroz nju kao fotograf. Vas sad gledam i gledam šta bi tu mogla da bude fotografija. Naravno, danas, u digitalno vreme mnogo više fotografišem, ranije smo štedeli film, a danas su nam mnogo lakši prsti na okidaču, što ne obezbeđuje kvalitet, na žalost. A inspiriše me sve. Ja slikam život. I to radim celog života. Ne umem da slikam pejzaže. Prijatelji Crnogorci me, recimo, povedu u kanjon Nevidio, a ja prođem. Posle mi se smeju, kažu "ne vidi ništa", a oni, s druge strane ne vide ono što ja vidim na ulici.

Koji je vaš savet za mlade fotografe?
Jako je važno da sve fotografišu, da gledaju kroz fotografiju i da budu što bliže fotografiji. Moj moto je, i uvek s time počinjem na radionicama, Kapina rečenica "Ako fotografija nije dovoljno dobra, mora da niste bili dovoljno blizu". I to ne znači da mora da se stoji na deset centimetara od nekoga, ali znači da taj posmatrač mora da oseti to što ste vi hteli da prenesete. Da fotografija ne bude indiferentna. Takođe, važno je znati da tehnika ne pravi fotografiju, nego da fotografiju - bez obzira na svo savršenstvo tehnologije - pravi ipak čovek.

I potpuno je jednake važnosti koliko pisani tekst, tako i slika.

Pogledajte neke od fotografija koje će se naći na izložbi.

Idol-fotografija-Imre-Szabo

Buđenje nacionalizma, "Idol", Valjevo 1993. Fotografija Imre Szabo.

Ovaj-narod-fotografija-Imre-Szabo

"Ovaj narod". Kosovo Polje 1987. Fotografija Imre Szabo.

Prolece-fotografja-Imre-Szabo

"Proleće". Okolina Bratunca 1993. Fotografija Imre Szabo.