Sohail Ahmed (23) je odrastao u strogoj islamskoj porodici u istočnom Londonu. Vaspitavan je da prezire zemlju u kojoj se rodio, celokupnu zapadnu kulturu i svakoga ko nije Musliman. Sa druge strane, oduvek je bio gej i humanista u srcu, koji se godinama borio sa teškim problemom zadržavanja šovinističkih pogleda radikalnog islama, poptpuno suprotnih njegovoj prirodi.
Ispiričao mi je priču o svom odrastanju i putovanju do onoga što je danas.
Jedanaestog septembra 2000. godine, moja mržnja se iskristalisala u nešto stabilno i bistro. Imao sam devet godina.
Moja porodica potiče iz Kašmira u Pakistanu. Kada sam imao šest godina, sprijateljili su se sa porodicom koja se doselila u naš kraj i oni su ih vrlo brzo pretvorili iz apolitičnih u vrlo stroge i grube salafiste.
Od tada na svet gledam kroz prizmu radikalnog islama. Svaki pokušaj da razumem realnost se svodi na analiziranje radikalnog islama. Život se svodio na bitku između dobrog i lošeg, verovanja i neverovanja. Postojala je ogromna kontradikcija između onoga ko zaista jesam i gadnih, radikalnih poigleda na svet koje sam tada imao. Unurašnji glas mi je govorio "Ovo je pogrešno", a u isto vreme sam bio duboko uveren u ono u šta sam verovao, tako sam gušio svaki trag zdravog razuma.
Prva i možda najveća kontradiktornost bila je to što sam bio homofob koji je u isto vreme gej. Oduvek su me privlačili dečaci. Još od osme ili devete godine, nešto me je očaravalo na dečacima i vuklo ka njima.
Kako sam u pubertet ušao veoma rano, sa dečacima sam počeo da se igram već sa 14 godina. To su uvek bili nepoznati ljudi, stranci koje sam upoznavao na internetu ili na zabačenim mestima jer niko, nikada, nije smeo da sazna za ovo. Posle svakog sastanka sa nekim od momaka osećao sam se zgroženo i veoma osramoćeno. Koliko god zadovoljstvo bilo jako, nije uspelo da bude ni upola jako kao šupji bol koji je ostajao posle toga. Prorančstvo kaže: "Kada muškarac legne sa drugim muškarcem, zatrese se tron raja". Bol je bio toliko ozbiljan, zaista sam imao osećaj da ću umreti.
Približavanje Alahu je za mene oduvek predstavljalo način da okajem grehe, tako da sam se molio više, postao pobožniji, pustio sam bradu i padao sve dublje i dublje u revolucionarni islam.
Kada sam imao šesnaest godina, bio sam toliko ispunjen mržnjom da sam počeo da planiram bombaški napad na Kanari Vort. Činjenica da me je privlačila ideja da počinim neopisivo zverstvo je samo izraz ogromne količinine samodestruktivnih misli i osećanja koje sam imao u tom trenutku. Ljudima koji nisu religiozni je teško da razumeju šta pakao znači religioznim ljudima.
Imao sam i neverovatnu kognitivnu disonancu - što sam se više igrao sa dečacima, postajao sam sve homofobičniji. Kada pogledam unazad, jasno mi je da sam bio pun mržnje prema samom sebi. Intenzivno gađenje prema samom sebi sam praznio na drugima.
Oduvek sam imao problem sa nasiljem. Napad u Londonu sedmog jula mi je pocepao srce i dušu. U isto vreme sam bio privučen i odbijen. Situacija je bila potpuno užasavajuća, ali sam u tom trenutku ubedio sebe da je to nešto što je moralo da se desi. Na "racionalnom" nivou sam bio srećan, na emotivnom sam bio poražen. Učili su me da su krv i smrt jedini motori koji mogu sprovesti šerijatski zakon, koji će doneti večiti mir. Destrukcija je potrebna jer je islam stvaran i mora da pobedi. To je istina – poslednje otkrovljenje.
Na univerzitetu, Islamsko društvo je već imalo stabilnu bazu članova, a ja sam postao jedna od ključnih figura. Održavali smo molitve i razne diskusije i pretvarali studente širom sveta u naše članove. Dovodili smo otrovne govornike i predstavljali ih kao religiozne autoritete.
Sada se stidim kada se setim kako sam zaglupljivao druge ljude. Jedan od mojih najboljih prijatelja iz tog vremena je završio u Siriji. Poslao mi je poruku iz redova ISIS-a i rekao da će me zvati za dve nedelje. NIkada se više nije javio.
To je bilo pre godinu dana.
Kada sam imao 21 godinu počeo sam da sumnjam. Proučavao sam evoluciju, intelektualne i filozofske argumente protiv teizma, a proučavanje prosvetiteljske faze mi je pomoglo da otvorim vrata razumu. Jednostavno sam napustio islam nakon što je sjaj racionalnosti i empirizma osvetlio mračne zablude i apsurdnosti koje su me zaslepljivale.
U užasnoj raspravi sa roditeljima izletelo mi je da islam možda uopšte nije istinit. Tada su mi pregledali internet istoriju tražeći ateističke sajtove, ali, pronašli su nest drugo.
Moj otac je rekao da sam gori od psa. Naterao me je da prođem seriju seansi izbacivanja đavola (djinns ), koji su me zaposeli. Odveo me je kod "profesionalca". Taj čovek nije mogao da me gleda pravo u oči, činilo mi se da misli da ću ga, ako me pogleda, automatski kresnuti.
Nakon dva meseca pseudo-spirtualnih performansa sa njim, pokušao sam da se ubijem. Postao sam užasno sjeban i nesrećan. Nisam uspeo da se ubijem, ali sam morao da se iselim i napustim roditelje i otrovno okruženje, jer bih u njemu sigrino umro u nekom trenutku.
LGBT muslimani su jedna od najtiših i najuplašenijih manjina. Ima ih mnogo više nego što ljudi misle.
Paradoksalno, dok sam bio radikalan imao sam mnogo više partnera nego nakon autovanja. Pretpostavljam da su neki od hardkor islamista i propovednika gejevi. Seksualnost je povezana sa radikalizmom na mnogo različitih načina.
Nisam postao ateista, ali koncept boga sada shvatam mnogo drugačije. Bez dogmatizma, bez spiritualne nepogrešivosti i bez nasilja.
Za sada sam srećan što sam živ i što živim bez maske. Postojim i pratim svoje instinkte, bez iluzija.
Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu