FYI.

This story is over 5 years old.

vodič za sad i odmah

Ovaj voz u kojem ljudi čitaju nas je samo podsetio da u Srbiji nemamo metro

I, ne, ovo nije u Srbiji.
Fotografija: skrinšot Twitter korisnik Marez

Sada je već očigledno da je u pitanju jedan, ne čak ni toliko vešto osmišljen, trol, ali hajde za svaki slučaj da obratimo pažnju na ove bibliofile u vozu na relaciji Batajnica - Vukov spomenik. Nažalost, neke ljude je potrebno dodatno ubediti da se ovaj omanji književni klub nije sastao u Beovozu. To nisu ljudi koji naivno veruju u čitalački potencijal srpske nacije, već verovatno ljudi koji, ličnim izborom ili pukim nizom srećnih okolnosti, nikada nisu bili korisinici srpske železnice.

Reklame

Jer nije poenta u tome da li su ljudi poverovali da Srbi zaista čitaju u javnom prevozu. To nije strašno i nije čak ni toliko nemoguće. Međutim, morate biti poprilično optimistični ili tek probuđeni iz kome u koju ste zapali 2009. kada je Đilas na samitu gradonačelnika posvećenom unapređenju javnog gradskog prevoza u Beču predstavio planove za ulaganje u gradsku železnicu, pa da pomislite da se ovde radi o srpskom vozu.

Fotka je iz inostranstva. Ne znam koliko dalekog, ali može li biti očiglednije? Mogli su kamerom da uhvate i nekog pantomimičara ili onog tipa koji pozira kao mumija ispred galerije Ufici, jedino bi tako bilo ubedljivije da se radi o nekom stranom vozu.

Prva stvar koja je “odala” ljubitelje lepe reči na šinama nije neka revolucionarna tehnološka spravica, već sastavni deo bilo kog voza, osim onog u Srbiji, naravno. Tabla sa rasporedom stanica.

Vidite tu malu tablu odmah iznad vrata? Kapirate koliko ona olakšava komunikaciju, kretanje i sve što uključuje javni prevoz. Možda je tabla magično postavljena u Beovozu tokom vikenda, ali mislim i da duh srpske tradicije stavlja razgovor ispred sterilnih obaveštenja. Jer, ukoliko bi postojala tabla, onda ne biste mogli da pitate čoveka do vas “Je l’ ovde? Je l’ sad silazim? Sad? Tu smo?”.

Druga stvar koja mi govori da ovo ipak nije voz koji saobraća na relaciji Bataja – Vuk je slovo M odmah pored table sa stanicama. Nisam toliko upoznat sa znakovnim jezikom koji se koristi u saobraćaju u inostranstvu, ali možda ovo slovo M sugeriše da je u pitanju ipak metro, koji mi, još uvek, nemamo.

Reklame

Ali okej, ostavimo ipak mogućnost da je ovo u Srbiji i da je u pitanju delo nekog srpskog Benksija ili vešto osmišljena kampanja. Znate kao oni bilbordi na kojima imate po jednu reč ili samo fotografiju, pa vas mesecima kopka šta to može da bude, iako znate da se uvek razočarate kada saznate da je u pitanju samo neki bezvezni lanac obuće. Možda je ovo potez gradskih vlasti. Jer M može da znači Mali, koji uveliko priča o metrou. M može da znači i malo sutra, ali hajde da ne budemo previše pesimistični.

Ali ovo ne znači da ljudi u BG vozu ne vole literaturu, već da samo na drugačiji način ostavljaju pisane tragove.

Ne znam da li se radi o citatu iz nekog dela savremene književnosti ili trenutnom naletu inspiracije putnika. U svakom slučaju, ukoliko uzmemo u obzir održavanje Beovoza, ovi spisi ostaće na zidovima zauvek.

I možemo naći još argumenata zašto ova slika nije iz našeg voza. To što, iako njime cirkuliše ogroman broj ljudi, ipak deluje čisto, što sva svetla rade. Ali jedan detalj ponovo ruši snove svih teoretičara zavere.

Vidite tipa koji je nabio glavu u okovratnik plave jakne? Nabijanje glave u okovratnik je klasičan potez pripadnika svih naroda u zimskom periodu. Međutim, obratite pažnju na knjigu koju drži. Zar format ne deluje manje, neuobičajen za domaće izdavaštvo, pa podseća na strana izdanja? Šta to ima u rukama, neki klasik u izdanju Penguin Books?

Ja bih voleo da je ovo Beovoz, ali nažalost nije. Što ne znači da ne može da bude. Samo ne znam da li prvo da se latimo knjiga ili ove table sa stanicama.

Još na VICE.com:

Koliko puta nam je najavljen beogradski metro

Čovek je u metrou pišao ženi po licu

Smrt na šinama - srpske mašinovođe o nesrećama i samoubistvima na pruzi