FYI.

This story is over 5 years old.

Mentalno zdravlje

Nisam plakao devetnaest godina

Ali trudim se da to promenim.
Fotografija: Ayo Ogunseinde

Koliko mogu da procenim, već skoro dve decenije nisam zaplakao.

Sećam se, naravno, suza iz detinjstva izazvanih što fizički (zbog uboda pčele, tuče sa starijom braćom) što emotivno (zbog toga što nisam umeo da vozim bicikl). Već sam pisao o tome kako sam u osnovnoj od treme pred bar micvu bar dva puta briznuo u plač. (Slobodno mi se smejte; i meni je danas smešno.) Iz nekog razloga, oko trinaeste godine sam jednostavno prestao. Možda mi se i kasnije dešavalo da pustim poneku suzu, ali to je bio izuzetak. Zaista se ne sećam pravog plača između te 1998. i prošle godine, kada sam u trideset drugoj zaplakao zbog raskida veza.

Reklame

Tokom tih devetnaest godina, nisam zaplakao kad su mi umirale babe i dede. Prijatelj mi je poginuo. Gledao sam tužne filmove, čitao tužne knjige, slušao tužnu muziku. Išao sam na venčanja i dodele diploma. Prolazio kroz raskide i bivao odbačen. Pretrpeo sam bezbroj profesionalnih razočaranja i političkih otrežnjenja. Pratio, kao običan građanin, dešavanja oko 11. septembra, uragana Katrine, masakra u Njutaunu, i brojne druge tragedije. Najjače reakcije bile su knedla u grlu, zamućen pogled, drhtaj glasa ili mišića na licu. (Kad ne plačete, postanete stručnjak za te razne faze skoro-pa-plača.) Suzu ipak nisam pustio.

Ali pre godinu dana, imao sam jedan napad depresije koji mi je promenio život. Godinama sam radio opsesivno, pisao o temama koje se ne tiču mene samog, a tu sam odjednom počeo da razmišljam o sebi i pitam se kako sam tako emotivno otupeo. Pročešljao sam sećanja u potrazi za uzrocima, preispitao sadašnji trenutak u cilju da unapredim zdravlje. Da probam da kupim novi ležaj? Da češće uzimam slobodno? Da ostavim piće ili masnu hranu?

U sred tog preispitivanja, setio sam se da ne umem da plačem i to me je zabrinulo. Čak devetnaest godina između dve poslednje instance? Koliko je to nezdravo? Da li bih mogao – da li bi trebalo – da ponovo naučim kako se plače?

Ljudska bića odavno pričaju o plaču. Još je drevni rimski pesnik Ovidije pisao: „Jad donosi olakšanje; tugu suza spira.” Najkraći novozavetni stih glasi: „Isus zaplaka.” U 21. veku, suze su tema Džej Zi pesama, Majkl Džordan mema, Džejms Van Der Bik gifova, i wikiHow stranica.

Reklame

Ali plač je tek nedavno postao tema ozbiljnih naučnih, medicinskih studija. Profesor Ad Vingerhec, psiholog sa holandskog Univerziteta Tilburg, jedan je od vodećih svetskih stručnjaka na tom planu. Tokom svog TED govora 2015., objasnio je da se „izučavanje suza nalazi tek u začetku, malo ko se time danas bavi.” Brojni radovi ovo takođe konstatuju, na primer ovaj iz 2011. u kom se navodi da „ovo dramatično i jedinstveno ljudsko ponašanje još uvek je sistematski neistraženo.”

Ali stručna literatura ipak nudi par konkretnih, korisnih činjenica. Na primer, zna se da nam je plač evolutivno programiran poziv u pomoć. „Plač se svakako rano razvio, u vreme kada je opstanak zavisio od sposobnosti da se dozovu srodnici, za razliku od manje društveno kritične pojave kao što je smeh”, piše Robert Provin u Curious Behavior: Yawning, Laughing, Hiccupping and Beyond. „Suzama umemo da iznudimo brigu i utehu, a taj se stimulus postepeno pomera iz domena fizičkih pretnji u detinjstvu ka emotivnim traumama odrasle jedinke.”

Dakle, ima smisla što prizor uplakanog lica „izaziva snažnu reakciju u mozgu posmatrača”, kako mi je objasnio Vingerhec. U nedavnom istraživanju, ispitanicima su nuđene gotovo fotografije fotografije – na jednima su suze bile vidljive, na drugima digitalno uklonjene. Zabeleženo je da „plač motiviše spremnost posmatrača da ukaže pomoć”, te da „prizor suza vodi ka društvenoj povezanosti.”

Reklame

Takođe je poznato da je plač zdrav, ako ni zbog čega drugog onda zato što suze sadrže enzim koji stimuliše imuni sistem. Iako je u radu objavljenom 2001. analizirano prethodnih 140 godina tekstova o plakanju i otkriveno da 94% njih opisuje suze kao korisne, nauka smatra da još ništa nije definitivno zaključeno. „Empirijski dokazi su nekonkluzivni; mnoge studije nisu uočile nikakvu prednost plača”, navodi se u jednom nedavnom stručnom tekstu.

Na stranu to da li postoje objektivne zdravstvene prednosti plača, mene zanima kako se ljudi osećaju pošto puste suzu. To po svemu sudeći zavisi od konteksta. Kad se zaplačete ispred svoje majke, to doživljavate drugačije nego kad se zaplačete ispred šefa na poslu.

Tokom ovog istraživanja, naišao sam na neke zanimljive detalje primenjive na moje iskustvo. Znamo da žene plaču češće od muškaraca, pa moje muško neplakačko iskustvo i nije tako retko kao što mi se čini. A pošto se suze obično prorede u pubertetu i ranom zrelom dobu, ni deo života u kom sam prestao da plačem ne odstupa od postojećih trendova. Još sam manje izolovan bio pošto sam naišao na čuvenu knjigu iz 1982., pod naslovom „Plač: misterija suza” čiji autor, biohemičar po imenu Vilijam H. Frej navodi: „Pisali su mi mnogi muškarci uzrasta između ranih dvadesete i srednjih četrdesetih godina, koji nisu zaplakali od detinjstva i želeli bi da ponovo razviju tu izgubljenu sposobnost.” Frej i sam piše da je počeo da se bavi ovom temom kada je sredinom dvadesetih shvatio „da nisam zaplakao još od dvanaeste godine, pa sam se zapitao da li je to zdravo i normalno.”

Reklame

Ipak, nije ni da su me baš sve nove informacije utešile. Vingerhec i kolege su 2017. objavili rad bez presedana u kom opisuju istraživanje 500 odraslih ljudi koji ne plaču i 179 „normalnih”. Zaključili su da, iako se ovi neplakači ne osećaju primetno lošije, ipak žive… nekako bedo. „Ukupno gledano, ta grupa oseća se manj povezana sa svojom okolinom, ima manje saosećanja, slabiji emotivni odgovor na gotovo sve oblike umetnosti i prirodne prizore”, navode autori. „Ređe su im dirljivi događaji iz života koji bi kod većine ljudi izazvali emociju i suze.”

Ja tako ne želim da živim.

Jednog jutra sam se probudio, pogledao telefon, i ubrzo počeo da plačem. Detalje bih radije zadržao za sebe, ali recimo samo da je prethodne večeri jedan moj mladi prijatelj naišao na vrlo intenzivne i vrlo javne probleme na poslu. Tog jutra sam od njega dobio mejl u kom me moli za pomoć, a zatim se ulogovao na Fejsbuk gde sam pročitao čitav niz poruka od drugih ljudi koji mu nude iskrenu podršku i saosećanje. Pošto sam i sam u dvadesetim godina imao brojne privatne i profesionalne poteškoće sa čijim se posledicama još uvek nosim, ova situacija je aktivirala nešto duboko u meni. Sedeći u krevetu, pre jutarnje kafe, počeo sam da plačem.

Za razliku od prethodnih slučajeva, nisam pokušavao da suzbijem emociju već sam joj se prepustio. Fizički sam bio opušten, psihički svestan, opirao sam se instinktivnoj samoosudi. Spolja sigurno i nije delovalo previše dramatično: malo prigušenog jecanja, pokoja suza, sve gotovo za dva minuta. Ali za mene, ovo je bio prelomni događaj.

Reklame

Prethodnih meseci sam amaterski istraživao fenomen izostanka suza, što je sigurno pomoglo da mi one ovom prilikom krenu. Bio sam svestan svih svojih razloga. Na mikro-nivou, potičem iz porodice intelektualaca u kojoj se retko plače. Nije da su me roditelji učili da ne treba plakati, ali primerom mi nikad nisu ni demonstrirali da treba. Na širem planu, muškarac sam u Americi. Iako se društvene norme menjaju – čitam i ja kolumne u NYT i Washington Post – daleko smo još od potpune emotivne slobode za muški pol, pa sam sigurno upio nešto i sa te strane.

Ima i drugih razloga iz kojih sam se opirao plaču. Radije mislim nego što osećam; radije izražavam osećanja verbalno nego što ih puštam da kipte u meni; anksioznog sam karaktera, što me retko čini dovoljno opuštenim za plač; kao i kod mnogih drugih, godine ličnog i profesionalnog razvoja u meni su sagradile zid oko emocija, zid koji sam tek nedavno počeo da rušim.

Povrh svega, što sam duže živeo bez suza, to mi je više plač delovao kao zastrašujuće, nepoznato iskustvo koje predstavlja gubitak kontrole. Nepoznato i nekontrolisano – te dve karakteristike uvek su mi budile anksioznost, samo još jedan u nizu motiva da plač izbegavam.

Tekst sam počeo da pišem sa namerom da ponovo naučim zaboravljenu veštinu plakanja, ali u nekom trenutku sam shvatio da me ne zanima nikakvo učenje – samo sam želeo da prestanem da sebe emotivno blokiram. Da zaboravim sve nagomilane razloge zbog kojih sam se klonio suza.

Reklame

Nije mi namera da se predstavim kao neki zagovornik muškog plakanja. Verujem da su brojni čitaoci već sasvim sposobni da plaču u razumnoj meri, neki možda čak i previše plaču. (Kako Provin piše, abnormalni plač je tek nešto prihvatljiviji od abnormalnog smeha, na koji se gleda kao da je „sablasna, zastrašujuća, đavolska pojava” ozbiljnih društvenih posledica.) Jedina namera mi je da istaknem da ja lično danas plač oberučke prihvatam.

Tema je ovde pre svega značenje i simbolika suza. U jednom od svojih tekstova, Vingerhec piše da plač može da posluži da nas „podseti na situacije ili događaje kojima su izloženi, što je od izuzetnog značaja.” Drugim rečima, plač može biti poruka iz podvesti o skrivenim ranama i vrednostima, koju možemo odbaciti ali samo po cenu slabije veze sa samim sobom. Godinama sam odbijao poruke koje su mi um i telo slali, ali sad sam najzad spreman da počnem da ih čitam.

Za mene je plač korak napred na putu razvoja koji sam sebi zacrtao. Teško mi je da se učinim ranjivim, da nekog zamolim za pomoć, da isključim anksiozni alarmni sistem; suze su oličenje svega toga što mi nedostaje. Suze su takođe fizički izraz otvorene komunikacije sa sopstvenim osećanjima. Pitao sam Ejmi Blum-Markovici (When Therapists Cry: Reflections on Therapists’ Tears in Therapy) da li je plač zdrav, a ona mi je rekla da to zavisi od situacije. „Ako čovek introspekcijom dođe do zaključka da je suze aktivno izbegavao radi emotivne represije, moglo bi se reći da je za takvu osobu zdravo da nauči kako se plače, da dozvoli suzama da mu pomognu da ostvari kontakt sa sopstvenim, autentičnim emotivnim iskustvom, ma koliko bolno bilo.” I to je to.

Tokom prethodne godine promenio sam svoj stav prema plaču, prilagodio ga osobi kakvoj bih želeo da budem. Aklo plakanje pred bliskim osobama znači ostvarenje bliže, dublje veze, onda naravno da hoću da plačem. Ako su suze odbijanje gluposti maskuliniteta, opet ih želim. Ako je plač vrsta meditacije kojom se čovek usmerava ka sadašnjem trenutku, što dalje od govora i drugih vidova skretanja pažnje, prihvatam taj izazov.

Pred kraj razgovora sa Profesorom Majklom Trimblom sa Londonskog neurološkog instituta, autora knjige Why Humans Like to Cry: Tragedy, Evolution, and the Brain, pitam ga zašto je toliko vremena i energije posvetio ovoj vrsti naučnog rada. On kaže da ga je interesovala činjenica da šimpanze i drugi veliki majmuni ne plaču iz emotivnih pobuda – a ljudi to ipak rade. „Negde tokom evolucije, stvari su se izmenile i plač je kodirao određene ljudske atribute koji nas povezuju”, kaže on.

Opirati se suzama – bilo na venčanju, u operi, prilikom lične tragedije – čin je koji blokira ovaj veoma važan deo ljudskog razvoja, po meni deo koji nas čini homo sapiensom, delom ljudskog roda.”

Možda sam, dakle, želeo da zaplačem pre svega zato što mi to zahteva neki elementarni, drevni deo bića. Kako piše Provin, „Ekskluzivnost najsvetlijih atributa ljudskosti – jezika, smeha, korišćenja alatki – druge životinje dovode u pitanje. Ipak, suze izazvane emocijom ostaju jedinstveno ljudska osobina.”