Kada je Islamska država u Egiptu krajem jula prošle godine otela, a potom i ubila hrvatskog državljanina Tomislava Salopeka, čitava zemlja je bila na nogama. To je bila prva vest na televizijama, novinarske ekipe su razgovarale sa njegovim komšijama, poštovala se želja porodice da njihov bol ostane privatan, čak su i crkve držale mise. Islamska zajednica Hrvatske je pomagala pri pokušaju spasavanja i jasno je ocenila taj čin kao "protivan islamu". Sve državne diplomatske aktivnosti su stale, a čitav sistem se, tih petnaest dana koliko je trajala drama, podredio spašavanju tog čoveka. Nažalost, neuspešnom.
Tadašnja hrvatska ministarka inostranih poslova Vesna Pusić je, u pokušaju diplomatske spasilačke akcije, vanredno otišla u Egipat zajedno sa Salopekovom suprugom. I predsednica Hrvatske, Kolinda Grabar Kitarović je zbog toga kontaktirala predsednika Egipta kao i "prijatelje iz arapskih zemalja". U predizbornoj Hrvatskoj, Salopekova sudbina je bila jedno od retkih pitanja o kome je postojao konsenzus u delovanju, a ne u ćutnji.
Takva praksa ne odudara od ponašanja ostalih zemalja u sličnim situacijama. Kidnapovanje novinara Džejmsa Folija postalo je globalni medijski događaj, sve do samog, tragičnog kraja. Ili slučaj zarobljenog izraelskog vojnika Gilada Šalita, čija sudbina je pet godina bila centralna vest izraelskih medija, a njihovi državni službenici nisu propuštali priliku da javno pomenu tog čoveka.
Šta je Srbija uradila za ovo vreme otkako su naši državljani oteti? Da stvar bude još gora, radilo se o državnim službenicima, radnicima naše ambasade. Da li se negde u novinama ili na elektronskim medijima ta vest ozbiljno provlačila? Da li je bilo ozbiljnih diskusija, skupštinske rasprave možda? Da li je bilo ozbiljnih pitanja vlastima kakve se aktivnosti odvijaju na njihovom oslobađanju, bar one za koje javnost može da zna? Da li je bilo ikakvog pritiska javnosti na Vladu i Ministarstvo inostranih poslova? Kao da je postojala neka zavera ćutanja u kome smo se svi pravili da se ništa ne dešava. Da li smo opet, kao i million puta do sada, svoju nadu i veru da će se spašavanjem tih ljudi baviti stručnjaci kojima su prioritet ljudski životi, poklonili političarima čiji je posao da to rade? I da li smo i opet, po ko zna koji put shvatili da su u pitanju diletanti?
Foto by Catrinus Van Der Veen/EPA
Najbizarnija vest o tom događaju je bila početkom krize kada je jedan dnevni list objavio da smo u početku pregovarali sa otmičarima uz pomoć, pazite sad, vozača ambasade koji je i sam bio povređen u otmici. Da se čovek prekrsti i levom i desnom rukom.
Kasnije je pregovore, navodno, vodio Zoran Lilić, bivši predsednik Savezne Republike Jugoslavije, čovek koji je imao dobre veze sa Gadafijevim režimom još iz vremena kada su tadašnja Jugoslavija i Libija delile sudbinu izopštenika međunarodne zajednice. Prvi problem u toj računici je što Islamska država, to jest, njena ćelija u Libiji, mrzi sve što ima bilo kakve veze sa Gadafijem. Drugi problem je što je Libija država u rasulu, u kojoj pojedine delove zemlje drže snage koje međusobno ratuju. Treći problem, to je Islamska država, ljudi čiji je ideal povratak u Srednji vek, a koji tinejdžerima seku glave zato što slušaju Lejdi Gagu.
Uprkos tome, početkom februara, srpski ministar spoljnih poslova Ivica Dačić je izjavio da su oteti građani dobro, da ne postoji kontakt sa ljudima koji su oteli naše državljane, već se sve odvija preko libijskih službi. Sjajno, ministar veruje službama raspale zemlje da uspešno deluju na teritoriji koju ne kontrolišu a čiji ih trenutni gospodari mrze. Deo u izjavi da su ljudi dobro valjda je značio da su oteti nesrećnici još imali glavu na ramenima.
I na kraju su Slađana Stanković i Jovica Stepić poginuli u američkom bombardovanju koje, kako se čini, i nije bilo nešto neophodno, već je samo predstavljalo još jedan napad kojim neka sila dokazuje da se eto, bori protiv zla terorizma. Neki bezlični funkcioner u Pentagonu je zabio zastavicu na kartu da bi potom otišao na pivo sa drugarima. Nema veze što nije dobro obavljen obaveštajni rad pa se nije znalo da li u toj kući, pored terorista iz Islamske države, borave i neki civili, žene, deca. Možda čak i taoci.
Predsednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić je pogibiju službenika svoje države, njenih državljana, ljudskih bića, nazvao " užasnom kolateralnom štetom". Opet ste dobro pročitali, on je koristio isti izraz koji su koristili portparoli NATO-a da bi opravdali civilne žrtve bombardovanja Srbije. Ne postoje reči kojima se može opisati koliko je ta izjava danas u Srbiji neprimerena. Ne postoji skala koja to može izmeriti.
Nije, naravno, Aleksandar Vučić pritisnuo obarač kojim su ti ljudi ubijeni, ali je kriv zato što nije učinio sve što je mogao kod zemalja NATO pakta, sa kojima bi, inače, i trebalo da sarađujemo, sudeći po nedavno ratifikovanom sporazumu, da se takav napad spreči. Što nije učinjeno dovoljno da naše službe uredno i blagovremeno obaveštavaju Sjedinjene Države, kao stranu koja je upetljana u taj libijski haos, o mestima gde su se nalazili naši ljudi ili o grupama koje su ih otele. Nešto od tih informacija su imali, po samom priznanju naših zvaničnika. Zato što nije uspeo da preko svojih prijatelja, šeika bin Zayeda iz Emirata, Džoa Bajdena, Vladimira Putina, Angele Merkel ili makar preko onih palestinskih mufljuza kojima je dao državljanstvo Srbije, učini nešto za te ljude. Kriv je zato što, umesto da radi svoj posao, drži konferencije za štampu na kojima se svađa sa " hejterima sa Tvitera". Ali najviše je kriv zato što je odabrao nekompetentne i nesposobne ljude da vode pregovore.
Pogledajte i nagrađivani VICE News dokumentarac "Islamska država":
Krivi su i mediji, koji se nikada ništa ne pitaju i čiji se posao svodi na čekanje instrukcija i naloga o tome šta bi trebalo da kažu, a šta da prećute, o kom bi događaju trebalo da izveštavaju a koji baš i ne odgovara vlastima. Oni koji kukavički i poltronski ćute umesto da ukazuju na nesposobnosti i neznanje koje nas je koštalo dva života. Zato što ne rade svoj posao.
Krivi smo i mi, zato što smo ćutali i zato što smo verovali da država stručno radi svoj posao, u najboljem interesu svojih građana. I po ko zna koji put se ispostavilo da smo naivčine koje precenjuju mogućnosti i znanja tih nesposobnjakovića samo zato što ih obavija mistični plašt državne funkcije.
I zato sumnjam da će neko postaviti pitanje odgovornosti predsednika Vlade i ministra spoljnih poslova za loše delovanje u ovoj krizi. Oni sami, sudeći po njihovim prvim izjavama, ne osećaju se odgovornim, kao što se ne oseća odgovornim onaj američki oficir koji je zabio zastavicu u kartu. Naprotiv, ministar je na političku kritiku odgovorio napadom, a pitanja na koja se mora odgovoriti će, po starom dobrom običaju, ostati zaboravljena i bez odgovora. Kolateralna šteta.
Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu