Apsolvent sam jednog umetničkog fakulteta u Beogradu, sa ne baš zanemarljivim radnim iskustvom u struci. Međutim, od marta prošle godine, belu kragnu sam zamenio plavom.
Kao priučeni građevinski radnik, mahom postavljam fasade i krovove po beogradskim i obližnjim opštinama. Ukoliko imam sreće, moleraj. Iako krečenje nije lako kao što izgleda, bar kada se napamet uporedi sa dobacivanjem blokovima, četka manje boli nego cigla. Ali boli.
Ovo nije tekst o nedovoljno plaćenim kulturnim radnicima koji se iz nužde okreću primitivnijim formama rada. Priznajem kolegama umetnicima da me to ne boli i njima ne posvećujem ovaj tekst. Uostalom, ni fakultet nisam završio jer ne mogu da platim hiljadarku koliko bi me to otprilike koštalo, ali ni to nije razlog zašto sam otišao na gradilište. Pre je to hiljada koju bez sudskih troškova dugujem za Infostan, i još dve koliko dugujem prijateljima i rodbini.
Ni njima ne posvećujem ovaj tekst, a ni tim hiljadama koje su zapravo stotine hiljada u nacionalnoj valuti, to jest, radije bih da obrt u ovom tekstu smestim na drugo mesto. Mislim da je to prevashodno zato što sam se pokazao kao dobar radnik, ali kada su moje kolege sa novog posla skapirale da sam peder, ništa se nije promenilo.
Jesam li previše brzo prešao preko ovoga? U tekstu mislim, preko obrta? Ne, obrta zapravo nije ni bilo, veći ću problem imati ja s time što će neko tegleći puna kolica betona prdnuti ispred mene, nego što je taj neko imao problem što se ja jebem u dupe. U sred Srbije, šljive, ceo fazon.
Sami su skapirali, na konto toga što mi je bilo neprijatno da odgovaram na jebem li šta, kako i koliko. Da se razumemo, na to mi je podjednako neprijatno da odgovaram i kolegama pederima, kojima takođe ne posvećujem ovaj tekst. Ništa spektakularno, jedan se nakon hvalisanja osilio da me uz doručak pred svima pita i da nisam ja možda. Možda i jesam. To „možda i jesam" mi se praktično omaklo. I sve je bilo kul, nekoliko sekundi tišine, par pogleda, smešak-dva, majonez, salama, jedna, druga tona crepa, priča zapravo nema nastavak.
Ona se nastavlja jedino u tome što me najstariji, najvredniji među nama i dalje uporno pita isto pitanje. Jebem li šta. Ne jebem dovoljno, kada se uveče vratim kući, preumoran sam i da se istuširam, nego odlažem za posle limenke, kada se to već nekako desi samo od sebe.
Radni dan nekad traje i trinaest sati. Traje osam samo onda kada ima posla jedva za tri. Da bi preduzetnik onome na čijem se objektu radi bolje naplatio posao, nekada ga razvuče na više dana nego što je za taj posao objektivno potrebno vremena. Jasno je da svoj obrt bazira na tome da ga dnevnica radnika ne košta ni približno onoliko koliko može da je naplati. Međutim, retko se ko raduje tim danima. Vreme sporo prolazi.
Više za takve dane ne nosim knjigu u rancu sa presvlakom, što sam dugo radio. Ne nosim, jer me je sramota da čitam, pa, dok oni ne čitaju, nego razgovaraju upućeni isključivo jedni na druge. I mislim, zašto bi čitali, ne radi se o tome, oni naposletku nemaju to vreme koje imam ja, bar ne na isti način.
Da sam ja student, opšte je poznato. Student mi je i nadimak i to stvara mnogo veći jaz između mene i njih nego moja homoseksualnost. Sa jedne strane, s obzirom na moju poziciju umetnika, ja sam taj koji je prvih mesec dana morao da se dokazuje da je fizički sposoban, dok su se oni, kadgod bi pristigli na neku novu lokaciju, gazdama po pravilu hvalili kako u svojim redovima imaju i studenta, i to umetnosti.
To je više puta dovodilo do porazne činjenice da su me gazde tretirale bolje nego njih. Na primer, ja sam jedini mogao da koristim njihov privatni toalet. U pitanju su bile privilegije prve vrste. Stoga nerado govorim o svojim studijama sa njima, ali hvatam sebe kako se prijateljima maltene kurčim time što, pored toga što sam umetnik i peder, takođe i građevinski radnik. Ali kao što sam prestao da nosim knjigu na posao, prestajem da radim i to. Nema tu ničeg plemenitog.
Najmlađi je relativno skoro našeg šefa preda mnom nazvao pederčinom, ali je odmah spustio pogled i izvinio se. Niko ga drugi nije čuo. I dalje nisam siguran da li je izvinjenje palo zato što je iskoristio ružnu reč za pedera, a što sam peder ja, ili zato što je naš šef zapravo moj zet. Ni u jednom trenutku nisam kapirao da sam privilegovan time što sam posao našao preko zeta, sve dok nisam video da se na više punktova u Beogradu već od pet ujutru skuplja i na desetine radničkih uniformi ne bi li ih neko pokupio i odveo na posao, možda samo tog dana. Većina ih se vrati kućama.
Da ispričam, za slučaj da ste kao ja mislili da se to dešava samo meksičkim emigrantima u američkim filmovima. Kao što to ja kapiram, kapiraju i oni da je posao koji bi obavljali svakako težak, opasan, i ni u najavi dovoljno plaćen, ali plaćen tek toliko više od nekog drugog da bi se odlučili na njega. Da bi se i više nego dovoljan broj ljudi odlučio na njega. Radnicima u Beogradu se u ovom trenutku za poslove u hostelima i kafićima nudi dnevnica i po jebenih šesto dinara, dok građevinski radnik zarađuje dvadeset, majstor dvadeset pet evra na dan. Puna kapa, ne baš.
Paradoksalno, radi se o tome da posao koji obavljam već evo gotovo godinu dana, zapravo i nije toliko težak, baš onoliko koliko i jeste. Ja ga vozim sa sedamdeset četiri kilograma na metar devedeset visine, i mogu. Ništa strašno. Iz nekog razloga, bitno mi je da mogu da zamislim i mnoge prijatelje, pa i one manje muževne, kako obavljaju isto. Možda za adekvatniju nadoknadu.
P.S. Ako se neko pita zašto radnici na građevini onako smešno nose kapu, podvrnutu tako da im vire uši čak i na minus deset: zvučna orijentacija, strah da nam bilo šta od ponuđenog ne padne na glavu. Tu sam foru isfurao i u gradu, noseći najobičniju kapu kupljenu kod Kineza za sedamdeset dinara, lepo podvrnutu do iznad ušiju, da bih za nju dobio silne komplimente od kolega klabera. Ali njima ne posvećujem ovaj tekst.