Ovaj članak je prvobitno objavljen na VICE US.
Prošle nedelje sam razgovarao o gej noćnom životu u LA sa jednim prijateljem, kvir didžejem koji se zove Mateo Segade. Ja radim kao vratar u gej baru Igl, a Mateo je didžej koji nastupa svuda po gej događajima; nas dvojica zajedno smo videli sve strane industrije gej noćnog života, i u dobru i u zlu (a ponekad i u mnogo većem zlu).
Jedan od najgorih aspekata gej noćnog života je to kako ume da internalizuje i izbaci na površinu najgore tendencije u kvir zajednicama. Kvir ljudi, naročito gej muškarci, poznati su po tome da ih na nezdrav način muče sumnje u sebe i anksioznost. Gej muškarci su podložni tome da se osećaju užasno nesigurno povodom svoje muževnosti, što je neka vrsa internalizovane homofobije koja ih dovodi do toga da idealizuju „muškarčine za muškarčine“ i „gej batice“, a omalovažavaju i ugnjetavaju feminizirane muškarce. Ponekad je mučno koliki su rasisti; i dalje nije neuobičajeno da momci javno na svojim dejting profilima iskazuju svoju sklonost ka belim muškarcima, ili otvoreno pokazuju da su im određene rase egzotične i simbolične. Na različite druge načine – otporom prema prisustvu žena i ne-cis gej muškaraca u svojim barovima; tedencijom ka mentalitetu čopora u načinu odevanja, izgleda i ponašanja – gej muškarci često traume koje su doživeli od društva i jedni od drugih nose na svojim plećima (ili na bicepsima, kako stoje stvari).
Zato smo Mateo i ja odlučili da se našalimo s tim, i u fotošopu smo napravili plakat koji oslikava sva ta sranja. Klint Jeger, jedan od mojih kolega iz Igla, smislio je naziv „Toks-muž“. Ubrzo smo počeli da ispaljujemo svakakve smešne slogane: „Ti kažeš rodno-kvir, mi kažemo gubi se odavde“, „U ponoć počinje pesničenje“, „Bez dreg kraljica, žena, ili bilo čega što ih predstavlja“, i „Samo strejt go-go plesači uzimaju vaše gej dolare“.
Sledećeg popodneva, Mateov flajer je bio na Fejsbuku, i izgledalo je da je zaista odjeknuo. Gej publikacije su pisale o njemu. Prijatelji i neznanci su mi pisali mejlove o njemu, i hvaleći ga, i osuđujući ga. A ti odgovori su verovatno više govorili o noćnom gej životu nego što bi poster ikada mogao da kaže.
Ljudi su mi slalli svoje priče o iskustvima na večerima koje nisu bile mnogo različite od našeg hiperboličnog postera. „Pre par meseci sam se pojavio u jednom bear gej baru ovde u San Francisku“, pisao mi je prijatelj koji se deklariše kao rodno fluidan (Tražio je da ne navedem njegovo ime, zbog prirode njegove priče). „Bio sam obučen kao žena, ali imao sam svoju bradu, i pokazivao sam im realnost brisanja granica između rodova. Tip na vratima mi je rekao da tu nisam dobrodošao. Bio sam zapanjen. Nisam dobrodošao? Kučko, ovo je San Francisko. Ovo je jedino mesto gde bi trebalo da uvek budem dobrodošao. Izašao je menadžer bara i bukvalno mi rekao da se smirim, i da ponovo dođem neki drugi put. Da to nije bilo ’odgovarajuće veče’ za mene. Šta to, jebote, uopšte znači“?
„Ako to može da se dogodi u San Francisku, zamisli šta se onda događa u jebenom stvarnom svetu“, zaključio je. „Došlo mi je da im pokažem svoju veliku kitu, da mašem njom kroz suknju i pokažem im šta stvarnost zaista jeste“.
„Meni su jednom održali petnaestominutnu bukvicu na vratima gej bara, ovde u San Dijegu, zbog toga što sam uopšte kročila nogom tamo, napisala mi je Džesi Kiz, umetničkog imena Ksanadu Roketšip, koja se identifikuje kao biseksualna žena, nastupa na lokalnim dreg predstavama, i dobro je poznata dreg aktivistkinja. „Došla sam da se nađem sa prijateljem nakon njegovog nastupa. Vratar je govorio stvari tipa, ’Drži svoje odvratne ruke k sebi. Nemoj nikoga ni u oči da pogledaš. Ako budu agresivni prema tebi, obezbeđenje ih neće sprečiti’. I tako dalje, i tako dalje. ’Kada bismo legalno mogli da zabranimo ulaz ženama, učinili bismo to. Većina muškaraca ovde mrzi žene“.
„Kao da ću da odem u zadnju sobu i početi da ih grabim za kite“, napisala je ona.
Bilo je i ljutitih mejlova, u kojima su se žalili zbog sve većeg prisustva žena, dreg kraljica i femova na gej žurkama, što me je u najmanju ruku razbesnelo.
„Lično poznajem nekoliko promotera koji neće da me angažuju zbog mog rada sa dreg, trans i kvir publikom“, ispričao mi je Mateo tokom jednog razgovora posle. „Oni misle da to što nastupam pred inkluzivnijom publikom nekako umanjuje moju privlačnost kod hiper-muževnih klabera. Ili da će moja muzika biti isuviše ’mekana’ ili ’ženstvena’“.
Sada bi trebalo da napomenem da i Mateo i ja često radimo u barovima i na događajima koji se uklapaju u simbole na našem posteru, na mestima koja ponekad naginju tematici muškarčina i meda. A ne kažem da su te teme i zajednice inherentno loše. Zajednica medveda je začeta kao dom za gej ljude koji su se osećali odbačenima zbog standarda lepote koje nameće šira gej zajednica, koji često kod ljudi izazovu telesnu dismorfiju, pa i gore stvari. A na prvi pogled, i ja sam tačno ono što ismeva moj poster: predstavljam se kao „muževan“, što je realnost koju priznajem, ali se zbog nje osećam blesavo, zato što mrzim sve što me povezuje sa nekakvom etiketom. Ja imam bradu, radim pet dana nedeljno, i ljudi me doživljavaju kao „medu“ (još jedna etiketa koju mrzim).
Stvar je u tome što ne mislim da su muževnost ili nečije sklonosti ka muževnim atributima obavezno zli ili loši. Ali kada ta muževnost ili privlačnost postanu toksični – kada dovode do toksičnog ponašanja, postanu ultimativan način na koji neko definiše šta ga privlači, kada dovodi do marginalizacije drugih ili stvara podele i podiže zidove između ljudi – onda je to problem. Ja sam možda muževan, ali i sama reč „muževan“ mi je problematična kao takva. Kao da kada kažem „Ja sam muževan“ nekako izdvajam sebe od drugih pripadnika zajednice, i skrećem pažnju na stvari koje imaju veoma malo veze sa time ko sam kao ljudsko biće.
„Ljudi koji su negativno reagovali na flajer su momci koji ne znaju za razliku između muževnosti i toksične muževnosti“, kaže Mateo. „Oni misle da mi hoćemo da kažemo da svi treba da nose suknje, ili tako nešto. Ovde se ne radi o tome. Ima mnogo ’kul’ žurki na kojima se na pozitivan način slavi konvencionalna muževnost. Mi ovde govorimo o stereotipnim, sjebanim oblicima ponašanja koje potiče od negativnih uticaja strejt, belačke kulture – koji zauzimaju gej noćni život na razne odvratne načine“.
Ne pokušavam da bilo kome govorim s kim bi trebalo da se karaju i ko bi trebalo da im bude privlačan. Karaj se s kim god hoćeš. To se mene ne tiče. Ono što me se tiče – i što bi trebalo da se tiče svakoga – je kako se ponašamo jedni prema drugima kao pripadnici zajednice.
Ovo često govorim, i to i mislim: u društvu već podnosimo dovoljno ugnjetavanja. Zbog toga moramo da budemo dodatno ljubazni jedni prema drugima. Trebalo bi da branimo svakog člana naše zajednice – a to podrazumeva širu gej zajednicu i naše saveznike – kao i njihovo pravo da budu jebeno izuzetni ljudi kakvi i jesu. Jesmo li zaista preživeli ejds, vekove verske i političke netolerancije, decenije otvorene netolerancije širom Amerike, kao i borbu za osnovna ljudska prava, samo da bi na dejting profilu napisali „muškarčina za muškarčinu“? Trebalo bi da slavimo svoja prava i prihvaćenost koje smo stekli, tako što ćemo se zalagati za raznovrsnost. Budi muževan ili se poigravaj polovima koliko god želiš. Budimo ono što jesmo, i zajedno slavimo to što jesmo. Zato što podele samo oslabljuju našu zajednicu, a taj poriv za zavadom je u većem broju slučajeva nasleđen od onih koji su godinama želeli da nas potlače. Jaki smo samo onoliko koliko je naša zajednica snažna i jedinstvena.
I jebeš svakog ko pokuša da ti kaže da ne pripadaš na nekom kvir mestu. Da parafraziram svog prijatelja: kučko, to su mesta na kojima bi svi mi uvek trebalo da budemo dobrodošli.
Pratite Jeff Leavell na Twitter i Instagram.
JOŠ NA VICE.COM