Upoznajte Florisa, slabovidog navijača koji ne propušta nijednu utakmicu

FYI.

This story is over 5 years old.

Sport

Upoznajte Florisa, slabovidog navijača koji ne propušta nijednu utakmicu

"Ako komentator kaže da je bio penal za protivnika, ja svejedno psujem sudiju. Sve za moj klub," kaže on o Fejenordu.

Prvobitno objavljeno na VICE Sports Holandija.

Dok fudbaleri Fejenorda i slovačkog Trenčina pikaju lopte na terenu, Floris Efraim (23) okrenut je glavom prema navijačkoj tribini. Upravo je skinuo slušalice, i vidno uživa u organizovanom navijanju roterdamske "legije". "Nekada mi dođe samo njih da slušam ceo meč", kaže on. "Sjajni su".

Ove večeri, Floris i ja zajedno navijamo za crveno-bele. Samo, on nije baš kao i svi ostali Fejenord-fanatici. Između njega i većine ostalih postoji jedna sitna razlika - naime, Floris je skoro potpuno slep. Godinama je bio redovan na tribini, ali mu je očna bolest oduzela vid. Od pre par godina, Floris dolazi na utakmice isključivo na tribinu M - poznatiju kao deo stadiona gde sede slepi i slabovidi navijači.

Reklame

Navijači sa ovim hendikepom imaju priliku da prate utakmicu sa specijalnim radio prenosom lokalne stanice, koji je prilično detaljan kako bi ljudi lakše vizualizovali šta se zbiva na terenu. Floris mi pozajmljuje svoje slušalice, pa se i lično uveravam u to. "Steven Berghais je trenutno u akciji tačno ispred vas", kaže komentator. Nekada, kaže mi Floris, čak i prenose koje boje kopački fudbaleri nose.

Floris je "sezonac" već poslednjih jedanaest godina. Sedeo je tude-svude što bi se reklo, međutim sada je primoran da utakmice prati sa tribine M. Njegov vid je toliko loš da više ni ne raspoznaje linije na terenu. "Moje vidno polje je svega deset stepeni - kao da gledam kroz jako uzak levak", objašnjava mi on. "A onda, kroz taj levak moje desno koo vidi 10%, a levo još manje. Tebe ovako izbliza mogu da prepoznam, al' ne pitaj me molim te koje boje su ti oči", dodaje uz osmeh.

Upozorava me da je on jedan od onih malo "luđih" navijača. "Vodi računa da ako izgubimo neću baš biti u fazonu za ćaskanje", kaže mi Floris. Kako Fejenord juri deficit od četiri gola iz prve utakmice, cenim da su šanse da Floris večeras sa stadiona izađe sa osmehom jako male. Igrači upravo izlaze na teren - Floris naglas peva himnu kluba, a odmah po prvom zvižduku vrišti "idemoooo!" iz petnih žila.

Tokom meča, Floris mi objašnjava da on često odbija da poveruje radio komentatoru. "Ako komentator kaže da je bio penal za protivnika, ja svejedno psujem sudiju. Sve za moj klub". On peva sve navijačke pesme punim glasom, maše rukama u agoniji posle promašenih šansi, i iz sve snage šutira ogradu ispred njega kada je nervozan. Drugim rečima, radi isto kao i svi drugi na stadionu.

Reklame

Florisu odgovaranje na moja pitanja teško ide, jer svako malo sam sebi prekida rečenice da bi se pridružio navijanju. Odjednom, ustaje i naglas viče "Fejenord do smrti!", a zatim mirno seda i pita me, "zar ovo nije sjajno, brate moj". Stičem utisak da Floris itekako uživa u utakmicama uprkos svom telesnom nedostatku. Mnogo mu znači to što je deo atmosfere, što može da oseti miris trave po kojoj se lopta kotrlja i blagi zemljotres kada Fejenord postigne gol. Jednom je, kaže, pao na tribini. "Ali ostali su mi ubrzo pomogli. Ovo ti je jedna velika Fejenord-porodica ovde, znaš".

Floris je bio tu 7. maja 2017, kada je četrdeset i sedam hiljada ljudi došlo na "De Kaip" kako bi uživo pratili gostujuću utakmicu protiv Ekselziora putem video-bima. Fejenord je izgubio sa 3-0. "Naravno da ništa nisam video na tim ekranima", kaže Floris. "Ali možda je i bolje. Ionako je to bila sranje tekma. U osamdesetom minutu sam izašao sa stadiona i krenuo kući. Iskren da budem, pomislio sam tada da nećemo postati šampioni, iako nas je čekala još jedna utakmica".

Na popravnom već nije bilo problema. Fejenord je na svom terenu tukao Herakles iz Almela, i tako osigurao svoju prvu titulu posle osamnaest godina posta. "Sad da me pitaš koji je najlepši trenutak mog života, odmah ću ti reći - 14. maj 2017", ponosan je Floris. "Od cele atmosfere sam se rasplakao. Dirk Kait koji postiže gol posle svega četrdeset sekundi…evo, sav sam je naježio od same pomisli".

Reklame

Dok Fejenord pokušava da povede, Floris mi priča kako je to biti Fejenordov navijač. Bio je i na stadionu protiv VVV Venla 2010, tri dana nakon onog poraza od 10-0 protiv PSV-a. "Eh, toga se baš nerado sećam", kaže on. "Ali može se reći da sam bio ovde i kad je bilo dobro i kada nije. Fejenord je moja ljubav jedina, a "De Kaip" je moj drugi dom".

U osmom minutu, domaći stižu do pogotka zahvaljujući Eriku Botehinu. "De Kaip" je prosto eksplodirao - Floris skače u vis i stiska pesnice, a zatim grli svog dobrog druga Oskara. Oskar je, inače, Florisov vodič. On ga pre svake utakmice sprovodi do svog mesta na tribini. Inače, on nešto slabije hoda zbog fizičkog hendikepa, ali to obojici ne smeta da se konstantno šale na svoj račun. "Oskar često kaže da smo nas dvojica "slepac i bogalj". Smešno, zar ne?".

Čini se da sada svi veruju u veliki povratak. Međutim, samo par minuta kasnije, Floris je vidno utučen. Trenčin postiže gol, i sada je Fejenord u problemu. "Ma dobro, daćemo im još pet komada", ciničan je on. Ubrzo, Floris shvata da ovo možda i neće biti tako čarobno veče. "Pičku materinu, u kurac, jebote! Šta ste se opustili posle vođstva koji moj?! Idemo sada, samo jako!"

Na poluvremenu sam ga zamolio ako mogu da ga slikam u njegovom dresu. Ovaj čin ne ostaje neprimećen - dva mesta desno od njega, neko se dere : "idemo Florise, striptiz!". Dok pozira za svoju prvu sliku, Oskar mu dobacuje : "ne zaboravi štap!". Nakon par fotki, svi se vraćaju na svoja mesta. Ostalo je još četrdeset i pet minuta fudbala.

Reklame

Floris prosto ne može da poveruje kakvu je šansu promašio Erik Botehin. On skida svoj kačket i pita se naglas, "kako, jebote!". Zatim priznaje, "ne znam dal' da se smejem ili da plačem". Vreme polako prolazi, i navijači se polako mire sa ispadanjem iz Evrope. Ali ne i Floris. U sedamdesetom minutu, on se okreće prema meni i sa ogromnim osmehom na licu kaže : "Ej, imamo ih - po gol na četiri minuta. Možemo mi to!".

Pitam ga da li misli da je Đovani van Bronkhorst i dalje pravi trener za njegov klub. "Naravno da jeste. Ko bi drugi osvojio pet trofeja u tri godine?", odgovara on kao iz topa. "Uostalom, ko bi ga zamenio? U medijima se spominje Peter Bos, ali ja bih njemu zabranio i da uđe na stadion. Dok je on bio tehnički direktor zamalo smo bankrotirali."

Malo po malo, tek ja ostajem fasciniran činjenicom da ovaj čovek - ovaj fudbalski fanatik, koji toliko pomno prati sudbinu svog kluba - jedva išta uopšte i vidi od zbivanja na terenu. Pred kraj utakmice, pita me hoću li mu proslediti članak. Naravno, kažem ja, i pokušavam da unesem njegov broj telefona u moj imenik kako bih mu posle pustio link. Floris se smeje mojoj nespretnosti sa prstima. "Brate, samo lagano".

A onda, sudija svira kraj i ljudi kreću ka izlazima. Floris ispušta dubok uzdah. "Moglo je da bude 15-1", jada se on i zatim uzima svoj šta. "Ali dobro, šta da se radi". On ostavlja slušalice kod osoblja na tribini i zajedno sa Oskarom se utapa u ljudsku reku koja kulja ka izlazu. Vreme je da iz svog drugog doma pređe u prvi.