FYI.

This story is over 5 years old.

Sport

Kako je Srbija uopšte stigla do finala Eurobasketa: Juingova teorema

Nismo se zajebavali.
MN Press

Kada je nakon dugog, toplog leta i gomile odjava na kraju balade učešće na Eurobasketu otkazao i uvek pouzdani Miloš Teodosić, nacija je prosto bila u šoku. Javnost je degradirala šanse naših momaka malo po malo kako bi se neko sklanjao sa rostera, međutim kada je moj imenjak bio prinuđen da odustane od reprezentacije, čak i najveći optimisti nam nisu davali previše šansi.

E sad, postoje najveći optimisti, a postoje i proklete budale, u koje se ubrajam i sam. Ja sam, dobro znate, od početka trubio da se gađa zlato, sa Teom ili bez njega, a rezon mi je bio pola logika, a pola nešto treće. Što se logike tiče, svoje sam stavove obrazložio pre dve nedelje u onoj najavi koja je bombastično nazvana „zašto mislim da Srbija može do zlata" ili tako nešto. Sada je vreme da vam objasnim i onaj manje logični deo.

Reklame

U trenutku kada je Teo ispao zbog povrede, dohvatio sam telefon i poslao poruku jednom kolegi sa kojim obično komentarišem svakakva košarkaška zbivanja. Poruka je bila kratka i jasna.

Ewing theory, ili „Juingova teorema" na srpskom… Zvuči egzotično? Mnogima verovatno jeste, ali opet, ima i onih koji su upućeni u ovaj sportski fenomen. Ipak, da ukratko objasnim o čemu se radi.

Bil Simons, jedan od predvodnika „novog američkog talasa" sportskog novinarstva i nekadašnji saradnik ESPN-a, osnivač pokojnog Grantlanda i sada šef Ringera, svojevremeno je napisao jedan tekst u kojem je predstavio „Juingovu teoremu". Teoremu je uspostavio Simonsov prijatelj Dejv Sirili, koji je godinama tvrdio kako bi Njujork Niksi, iz nikome poznatih i lako objašnjivih razloga, pružali mnogo bolje partije kada bi Patrik Juing, prva zvezda tima, bio sprečen da učestvuje. Sirili je čak tvrdio da je Džordžtaun takođe mnogo bolje igrao bez Juinga, što je potpuno suludo uzevši u obzir da je visoki centar poreklom sa Jamajke bio mega-zvezda koledž košarke.

Sirili i Simons su dugo godina razrađivali ovu teoremu, i na kraju je postavili na sledeći način : „Zvezda ekipe, čovek koji privlači najviše pažnje medija i navijača, je sprečen da učestvuje zbog povrede ili nečeg trećeg. Mediji i navijači momentalno otpišu njegovu ekipu, a onda se oni povampire."

To vam je otprilike to. Konkretni primeri Juingove teoreme? Zašto ne sam Patrik Juing – tokom lok-aut sezone 1999. Juing je u drugom meču istočnog finala povredio Ahilovu tetivu. Svi su mislili da su Niksi gotovi i da će ih Indijana, prošlogodišnji finalista istoka, lako rešiti, ali je onda usledio potpuni preokret i tim iz Njujorka je nekim čudom stigao do NBA finala. OK, tamo jesu izgubili, ali poenta je da im niko nije dao ni gram šanse nakon Juingove povrede.

Reklame

Istorija pamti barem desetine ovakvih slučajeva. Recimo, tu je slučaj NBA legende Eldžina Bejlora, koji je 1971. otišao u penziju kao jedan od najboljih igrača Lejkersa ikada. Bejlor kao igrač nikada nije osvojio prsten – normalno, Lejkersi su prvu sezonu bez njega usrali ostatak lige od batina i po prvi put doneli trofej u grad anđela. Don Metingli bio je apsolutna ikona Njujork Jenkija i veliki ljubimac navijača – ni on, kao Bejlor, nikada nije bio šampion, ali je njegov tim to postao čim se on povukao. Dru Bledso je godinama bio velika uzdanica Nju Ingland Pejtriotsa sve dok ga nisu surovo polomili početkom na jesen 2001. Ta povreda otvorila je prostor za tada malo poznatog Toma Brejdija, a ostatak možete da naslutite.

Zašto ne začiniti sa ponekim domaćim primerom? Dragan Stojković Piksi, peta Zvezdina zvezda, bio je najomiljeniji fudbaler celokupne crveno-bele Srbije i mnogi su ga smatrali najboljim jugoslovenskim fudbalerom osamdesetih, tačka. Iz Zvezde je otišao na leto 1990., dalje popunite sami. Žarko Paspalj je za vreme svoje ere u Partizanu rešetao koševe kao niko drugi, a pogotovo one sezone kada se nabildovan vratio iz NBA. Otišao je u Grčku 1991., i opet…znate već šta je bilo.

Ironija stvari je da bi, ukoliko Srbija u nedelju uveče zaista osvoji zlatnu medalju, ovo bio ne prvi već drugi primer primenjene Juingove teoreme u slučaju Miloša Teodosića. Verovatno ste se svi čudom čudili kada je Olimpijakos momentalno nakon njegovog odlaska iz Pireja osvojio ne jednu nego dve uzastopne Evrolige – sada, evo, znate i kakve su nečastive sile tu bile upletene. Tako da, bez brige braćo i prijatelji, Patrik Juing radi za nas.

Reklame

Dobro, dosta šale i viceva sada. Hajde da još jednom logički i realno pogledamo kako je to Srbija, što bi Fil Kolins rekao against all odds, stigla na korak od svog prvog evropskog zlata kao nezavisna država.

Otkazi su nas ujedinili

Jedan od aneksa Juingove teoreme je taj da kada tim ostane bez svog najistaknutijeg pojedinca, ostatak igrača shvati da se on može nadomestiti ne kroz jednog čoveka, nego kroz maksimalno timsko zalaganje. Srbija je ovo uradila na najmaestralniji mogući način. Stefan Jović kompenzovao je kreatorsko-asistentski deo, a poziciju nacionalnog plejmejkera obogatio je jakom odbranom. Bogdan Bogdanović dopunjavao se sa Jovićem na poziciji organizatora, i preuzeo košgeterski teret. Vladimir Lučić je na najbolji mogući način preuzeo Kalinićevu ulogu „onog ludaka koji ide glavom u reklame", povezao timski skok Srbije i bio podjednako opasan u „oba smera". Boban Marjanović i Ognjen Kuzmić doslovno su dvoglava aždaja – jedan kontroliše protivnički, jedan svoj reket. Sale Đorđević ih koristi vrlo fleksibilno, uz zdravu dozu „rukometnih" izmena.

Igrali smo „ono naše"

Pravi kockar će uvek umeti da najbolje upotrebi karte koje su mu podeljene. Kada je selektor Đorđević ostao bez „kečeva", krenuo je da napada onako kako je najbolje znao. Bez Teodosića i Jokića, Srbija ne „veze" kao Sakramento u „Prinston" sistemu. Ali zato bije kao Obradovićeva Jugoslavija iz najboljih dana.

Saletovi „otpisani" su tako treći „najskočniji" tim turnira, iza Španije i Litvanije, kao i drugi u kategoriji ofanzivnog skoka. Treći smo i u asistencijama, a i dalje, posle tri plej-of meča, smo na dnu liste po broju izgubljenih lopti (interesantno ali samo je Slovenija bolja od ovih što su „preostali"). Nije to previše atraktivna košarka, ali rezultati su – tu. Na kraju krajeva, tri „devetke" i dve „osmice" uvek tuku tri „keca" kada se karte polože na sto. Ima i tu nečega.

Reklame

Nismo se zajebavali

Na svakom turniru, Srbija ima „žute minute", periode u kojima naizgled ništa ne funkcioniše. Malo zbunjeni igrači, malo neiskusan selektor, ukratko, to se desi, mi se zakočimo, oni nas stignu…tako nekako.

Sada i dalje ima praznog hoda ponekad, ali se brže dijagnozira i samim tim brže ispravi. Sada Đorđević već mnogo bolje ekonomiše svojim sastavom, zna mu sve vrline i mane, i zna koji je čep za koju rupu. Već smo spominjali „rukomet" sa centrima – jednako interesantno je gledati kako raspoređuje teret na prevođenju lopte i organizaciji, kao i konstantne zamene šutera zavisno od potreba. Zahvaljujući konstantnim rotacijama, ceo tim učestvuje u pobedama – makar i po minut, i po jedan potez.

Disciplina

I dalje mi nije jasno kako nemamo barem pet tehničkih u proseku po meču. Suđenje više ne moramo da komentarišemo, ali stoicizam koji naši igrači prikazuju u momentima kada bi najradije krenuli prvim komadom inventara na arbitre je jebeno neverovatan. Boban Marjanović je pre svih oličenje zena – nisam ga video ni da je pisnuo, a suđeno mu je u najmanju ruku svašta.

Šampionski pedigre

Cela ta priča o „C" selekciji koja ide na zlato je svakako simpatična za provlačenje po medijima, ali ljudi, to prosto nije istina! Kakvi crni trećepozivci, kada su svi igrači u sastavu provereni veterani mnogih jadranskih i evropskih kampanja? Vasa Micić, Branko Lazić, Vladimir Štimac, Marko Gudurić, Stefan Jović, Ognjen Kuzmić i Boban Marjanović prošli su barem po jednu sezonu u crveno-belom koja je okončana sa makar dva trofeja. Gagi Milosavljević, Bogdan Bogdanović, Vladimir Lučić i Milan Mačvan osvajali su titule sa Partizanom. Svi do jednog su ili sadašnji, ili bivši, ili budući igrači evroligaškog ili NBA renomea, i pritisci koji su proživeli na parketu „Pionira" su ih dobro pripremili za sve igračke i životne napore pred njima. Tu je, cenim, i naša velika prednost kada se „premerimo" sa Slovencima – oni nisu toliko prevejani dalje od prvih par vedeta. Ali dobro.

Verujemo

Nema dalje. Prosto, verujemo. Vasa Micić ceo turnir igra „onako", a onda protiv Rusa pred kraj poluvremena prvo ubaci težak šut sa 6m, a zatim, u mega-ključnom momentu kada nam Šved diše za vratom, pogađa trojku iz koraka za pet razlike. Marko Gudurić isto igra toplo-hladno, pa je prvi otvoren šut koji je dobio momentalno poterao do dna mrežice, iako je to bio možda njegov treći kontakt sa loptom na utakmici. Gagi Milosavljević ulazi i na licu mu vidite da je spreman – da se pobije, da šutne, da prodre po „liniji" onako kako je to Simonović radio. Prilično se oseća koliko igrači i stručni štab veruju jedan u drugoga – da li su to komične „razmene poljubaca" na relaciji Muta – Bogdan ili neke druge, sitne stvari, svako ko je gledao Srbiju ovog leta zna o čemu se radi.

Srbija u nedelju, od 20.30, igra treće finale u četiri godine. Prvi put od 2009. je u prilici da se bori za evropsko zlato. Tada su nas, da vas podsetim, dobrano naoštreni i uštimani Španci po kratkom postupku odučili od košarke. Čini se da su nam šanse ovaj put nešto bolje.

Reklame

Lijež 77, Barselona 97, Istanbul 17.

Ja verujem, a vi?

Još na VICE.com

Zašto mislim da Srbija može do titule na Evrobasketu

Evrobasket bez Evrobasketa - kratak vodič kroz EP u košarci

Košarkaški revolveraši kojih više nema