"Moj tata je ove stolice zvao 'njegova i njena'. Gotovo svake nedelje, moja mama i moj tata išli bi zajedno na hemoterapiju. Delovalo je kao surova šala sudbine, ali bilo je nečeg lepog u činjenici da su imali jedno drugo."
"Koliko god da mi je otac bio bolestan, uvek je bio srećan kad bi uspeo da nasmeje majku. Ovaj trenutak dogodio se za večerom jedne noći kad je otac ustao da ostavi posuđe u sudoperu."
"Upoznajte Mojsija, šestogodišnjeg mešanca paga i bostonskog terijara na pozajmici od prijateljice. Ona nam ga je dala zato što je bio prirodan pas za terapiju i mislila je da će pomoći da unese dobro raspoloženje u kuću. Bila je u pravu. Bio je komični predah koji nam je svima bio potreban tokom poslednje dve nedelje života moje majke. U toj fazi nije mogla da podnese da je dodirujemo, ali Mojsije bi skakao na nju i mazio se s njom."
"Ova slika umnogome predstavlja sve ono što je moju majku činilo toliko neverovatnom ženom. Bila je jaka i neustrašiva, i kad su stvari postale zaista teške, ona se služila humorom da joj pomogne da se izbori sa svim tim."
"Ovo je bilo treći put da je moj otac morao da brije glavu moje majke… zato što je to bio treći put da je dobila rak. Bilo je toliko bizarno da je postalo maltene smešno, na neki otkačeni način. Nikoga nije iznenadilo što je moja majka oraspoložila sve i naterala nas da se upišamo u gaće od smeha. To je kliše nad klišeima, ali je istina: smeh je najbolji lek."
"Odabrala sam datum venčanja, za četiri meseca, i čvrsto rešila da moji roditelji uspeju da prisustvuju — što i jesu. Postavila sam aparat visoko u krošnju iznad ceremonije i uvalila daljinski prijateljici."
"Ova slika fotografisana je pored bazena u Nejlplsu, na Floridi, neposredno nakon što je moj otac dobio dijagnozu četvrtog stadijuma raka gušterače. Bili su u braku 34 godine. Ono što volim kod ove slike jeste da čak i nakon svog tog vremena, i čak i ako se nisu osećali sjajno, i dalje su bili dragi jedno drugom."
"Ova slika mi je omiljena. Podseća me koliko su ranjivi bili, koliko jaki, koliko su podržavali jedno drugo, i koliko je ljubavi tu bilo."
"Prema jevrejskoj tradiciji, običaj je da se oda pošta preminulom bližnjem dolaskom na grob godinu dana posle smrti kako bi se 'otkrila' njegova nadgrobna ploča i da bi ga se ožalošćeni prisetili… Ponovo su bili zajedno, a to nam je pružilo malo osećaja zaokruženosti i razumevanja.”