Budale svuda bacaju petarde za Božić

Ovim citatom tradicionalne božićne pjesme moja najstarija sestra je pozdravila ostatak obitelji u dnevnoj sobi, te po hitnom postupku legla na pod, natjerana zvukovima rafala i detonacija. Bio je to Badnjak u Splitu, točnije – Ponoćka, a godina je bila i danas popularna Dev'deset Prva.

Ne, nije bila riječ o ratnoj zoni. Bila je riječ o slavlju. Isus se rodio, slavila se Ponoćka, prvi put posve otvoreno i javno, na državnoj razini, jer više nije bilo Juge, prosvijećenog socijalizma i službenog ateizma, bio je to prvi Božić u samostalnoj Hrvatskoj, i u Badnjoj večeri slavlja rođenja Kristovoga valjalo je dokazati svoje katoličanstvo i sreću zbog uspješnog poroda Djevice Marije, a sreću je najbolje iskazivati eksplozivnim napravama i vatrenim oružjem. Split 3 je bio odličan kvart za to; nekoć krcat oficirskim stanovima, a onda je te godine ekspresno očišćen deložacijama. Kvart pun oružja, ali mnogi su u Splitu postali takvi, i do danas takvi ostali.

Do tada sam bio upoznat sa Novom godinom i Silvestrovim kao vremenom za glasno slavlje i pucanje. Volio sam to, naravno da jesam, ipak sam odrastao uz Ramba, GI Joe, Transformere, Dolpha Lundgrena, Schwarzeneggera. Još sam bio u vrtiću kad mi je otac kupio Starter, krasan mali zlatni startni pištolj koji se punio bakrenim kapislama, a pucao je kao pravi. To je bio moj Murtaugh gan, a za Riggsa sam trebao još narasti. Otac mi je morao pomagati da potegnem obarač jer sam definitivno bio premlad za to sranje. Takav Starter i punjenje za njega moglo se kupiti u bilo kojoj trafici, ali to su bila – kako se kaže – neka druga vremena i neki blaži zakoni.

Nova godina je bila slavlje petardi, eksplozija u ponoć, večer kad bi se susjed sa krova zgrade preko puta naše dokazivao vatrometom i puštanjem šarenih raketa. Lik je bio jedini u kvartu koji je mogao nabavljati takvu opremu i ponosno bi sa sinom kojeg je tapšao po ramenu ispucavao te raketice, valjda dovučene iz Trsta, dok bi ostatak kvarta uživao u predstavi. Od jedne proslave Nove godine do druge, postao je neprimjetan. Zapravo, postao je neprimjetan čak prije novogodišnje proslave, jer je Badnjak postao zagrijavanje za Novu. To je valjda zbog one nedjeljive kombinacije, Hrvat Katolik. Isto kao Irac Katolik. Čim su se devedesete pretvorile u ratne godine i eru dokazivanja narodnosti i nacionalne pripadnosti, bilo je potrebno dokazivati svoje katoličanstvo, a di ćeš boljeg načina od slavlja rođenja Isusa tako što izađeš na balkon i opališ barem pet komada iz Tetejca.

Petarde? Naravno. Bila je to renesansa petardi. Mini Cicciole, Fieste, Piratke i Mege su bile must have svakog đaka zadnja dva mjeseca u godini. Cicciole su imale okej prasak, Piratke su bile kao Cicciole koje se previše trude i jako često samo prdnu, Mege sam već doživljavao kao omanju bombu, ali zato su Fieste bile savršeno pogođen omjer svega. Svi smo ih kupovali, odvajali previše novaca od džeparca koji je bio tanak kako bi na Pazaru dobili 'vrhunsku robu iz Italije', i osjećali bi se odraslo i važno kad bi ih kupovali kod švercera, najčešće u večernjim satima, na neke potajne 'psst psst petarde' šeme. Dok bi švercer u rukavicama vadio kutiju Fiesti iz sjene, meni je u glavi bilo kao da mi predaje aktovku punu koke i novca.

Bili smo maštoviti sa bacanjem petardi i imali smo sreće da nam je u kvartu uvijek bilo građevinskih zona, nedovršenih zgrada i napuštenih dućana pa smo ih imali gdje bacati i gledati kako još štagod leti u zrak. Konzerve, cijevi, plastične boce, kante. Baciti petardu u bocu pa bocu u more i gledati kako uz prskanje i dim leti u zrak bilo je nešto najjebenije ikad. Dežurni delinkventi iz škole bi uvijek imali priče kako bacaju petarde na mačke ili kako im petardama pune šupke; nekima su to samo bile priče, a neki su stvarno bili debili. Ako nas je netko nervirao ili je bio baš debil, onda bi mu bacili par petardi u zgradu, da sve odjekne – nije baš da smo mislili na druge, poanta je bila u osveti debilima.

Trenutak kad mi je sinulo koliko je sve to glupo bio je u šestom osnovne, kad mi je prijatelj sa Trstenika, koji je živio u malo ruralnijem dijelu grada gdje ljudi žive u kućama nedovršenih fasada, rekao da će njegov susjed kupiti bombu za sto maraka da je baci u ponoć za Novu godinu. Lik se hvalio što je to njegov susjed i što ima tolika muda i pare da baci bombu u ponoć. Ručnu granatu. Za sto maraka. To je, ovako napamet, otprilike pedeset eura; znači, pedeset eura da gledaš eksploziju koja traje par sekundi i ogluši te na par minuta. Tad mi je leglo: to je doslovno bacanje para, a uživljenost u to ide do ludila, jer normalan čovjek ne baca sto maraka.

Svaka petarda je spaljena novčanica, a što je eksplozija veća i glasnija, to je veća novčanica spaljena. U vječno osiromašenoj državi, gdje 'nitko nema za kruh', mnogo tog novca za kruh svaku blagdansku sezonu odleti u zrak. Neki nemaju pa i to što nemaju troše na detonacije, drugi imaju i baš namjerno dokazuju da imaju, imaju na bacanje.

Badnjak je postao priprema za Novu, i tokom dvadeset godina više-manje to i ostao. Danas to doslovno ovisi o dijelu grada u kojem živiš. Što je više nebodera i betona, to je više baruta, a kad sa nebodera pređeš na divlje gradnje, e tamo je tek pravo veselje, jer se tamo osim petardi vadi i artiljerija kada se slavi dolazak Isusa Krista na svijet.

Danas je Split grad koji voli vatromet. Svaki petak ili subotu navečer, ako živiš u širem centru grada, uhvatit ćeš vatromet. Vjenčanje, pučka svečanost, rođenje, dan nekog svetca, nešto o Hajduku ili Svetom Duji, smrt neprijatelja ili uspješan rad debelog crijeva, nema veze što je, slavi se, vatromet je jeftin, a Pirotehnika Mirnovec vjerojatno najbrže rastuća firma u Hrvatskoj.

Vatromet je popularan za Badnjak, i tu večer leti sa skoro svakog balkona, a petardi nikad ne fali. Više to nije toliko intenzivno kao prije petnaest i više godina, kad je stvarno bilo bolesno – dok svira 'Tiha noć, sveta noć' i marljivi vjernici idu na misu, isti ti vjernici bi uživali u petardama i rafalima kao da u Meksiku slave Zapatin rođendan.

Je li to Split Miljenka Smoje, je li to taj cinični Mediteran? Mnogi dežurni društveni kritičari, potpomognuti nostalgijom, reći će da nije. Ja se sjetim Smojinog Malog mista, i možda najbolje epizode te serije, Borbena ponoćka. Prošlo je četiri desetljeća od toga, a i dalje ima istine. Klinci pucaju garburu* – rade to i danas, oni koji imaju volje raditi je – odrasli se dave u bakalaru sumnjivog mirisa i tobože samo pokazuju mlađima kako se puca i baca eksploziv, a zapravo uživaju u tome više nego ikad, najpijaniji, a petarde koje bacaju su jače nego ikad, i izbor se samo širi. Društvo odrasta, neko na dobar način, neko na loš, a naše društvo mutira i odavno se oprostilo od civiliziranosti. Nema veze, treba znati uživati u kaosu, što je sigurno bolje od kukanja. Ove godine, Badnjak je bio osrednji po pitanju petardi, ali je zato vatrometa bilo na lopate. Čitav mjesec je bio tiši od prosjeka, a onda je došao zadnji dan u godini. Zadnji dan ove godine zvučao je kao ratna zona, sa nekoliko etapa intenzivne artiljerije. Prvo uz razbuđivanje, već oko deset ujutro. Izašao sam baciti smeće, siromasi su jeli iz kontejnera kojeg je lokalni pijanac zapišavao, petarde su lagano letjele sa balkona. Tako izgleda centar 'najlipšeg grada na Mediteranu' na Staru godinu. Druga tura maratona petardi išla je nakon ručka, a kad je pao mrak, pridružio se i vatromet, sve jači iz sata u sat, jer je svaki kvart imao po nekoliko kurčevitih bacača vatrometa koji su čitavu večer najavljivali spektakl koji spremaju u ponoć. I nisu podbacili, nebo se spalilo, a pirotehnike je bilo toliko da su sat vremena nakon ponoći mnogi ispucali i reprizu. Ispucali su jako, jako puno novaca.

Netko sjedi u kancelariji Pirotehnike Mirnovec, gleda kilometarski popis dućana u kojima su plasirali svoje proizvode i trlja ruke jer ne može napamet pogoditi koliko su se nakešili za blagdane. Njegovi klijenti su se vrlo sretno odvojili od svojih para samo da bi jednako sretno gledali kako te pare lete u zrak. Svi psi u državi ih mrze.

U šestom osnovne shvatio sam da kad petarde eksplodiraju, novac se baca. Bolje je imati pare nego petarde. Možda sam to kasno shvatio, ali barem jesam. Neki to ne shvate nikad. Sretna Nova godina. Čuvaj pare.

*Garbura ili karabit (kalcijev karbid, CaC2) je osnovni sastojak istoimene standardne eksplozivne naprave ručne izrade koja se koristi u čitavoj Dalmaciji.

Pratite VICE na Facebooku, Twitteru i Instagramu